Hotel Europa za ono malo duše

Jesmo li ksenofobični, jesmo li spremni prihvatiti druge i drugačije, jesmo li zaboravili kako smo i sami tražili pomoć!? Odgovori su tu negdje, među kadrovima filma »Hotel Europa«

ZAGREB Nakon odgledane web pretpremijere dokumentarnog filma »Hotel Europa« jednostavno je i lako kazati kako su Ivana Dragičević i Dinko Cepak, baš kao i autor glazbe Dario Iračanin, napravili odličan posao, snimili vrijedan film i na najbolji način udarili temelje puta što se zove Anima i kojim će, ako bude htijenja, krenuti njihovi kolege.

Anima, kao duša, znak, vjetar, dah, vitalni princip. Anima, kao pionirski projekt HRT-a i Informativnog medijskog servisa. Anima kao, kako to reče Dragičević, »krov« pod kojim bi svatko od HRT-ovih novinara mogao pričati neke ljudske priče.   

Jednako plavo nebo

Kada su 23. studenog prošle godine Dragičević i Cepak krenuli na put dug 2000 kilometara – od Hrvatske, te nove EU granice, do Lampeduse, tih simboličnih »vrata Europe« i nazad – kad su kazali kako idu u potragu za ljudskim dušama, sav taj spomen multimedijalnog iskoraka i budućeg usmjerenja HRT-a kao javnog servisa možda je i zvučao pomalo pretjerano. No, onda je počelo putovanje, novinari su počeli raditi priču o imigrantima, ali i priču o nama i našem odnosu prema onima koji su spremni žrtvovati sve zbog slobode i uvjerenja da je nebo jednako plavo za svakoga na ovoj zemlji. Cijeli proces rada, materijali, snimke, informacije, mogao se pratiti za njegova nastajanja, putem različitih novinarskih formi na brojnim platformama, na webu HRT-a, na društvenim mrežama, blogovima. I to je ono pionirsko. Ono ljudsko vidjet će se u utorak, na HRT-u, u filmu »Hotel Europa«.   

Svjesni da se ljudi kriju iza statistike i strašnih brojki poput one o 400 poginulih u listopadu uz obale Lampeduse, Dragičević i Cepak odlučili su se pozabaviti jednim od ključnih pitanja današnjice. S jedne strane ljudi koji pomoć traže, s druge stanovnici Lampeduse koji pomoć nesebično daju dok Europa ne rješava ništa i pomaže vrlo malo.

– Iskustvo Lampeduse, na koju smo došli skoro pa u zimsko vrijeme, vrlo je intenzivno. Kako ljudi suočeni s nevoljom, usred Mediterana, udaljeni od matice zemlje, pružaju ruku ljudima, onima koji su prošli more i pustinju da bi došli do »mitske, sanjane Europe« koja zatvara svoje granice u doba krize, rađa ksenofobiju i rasizam!? Putem kojim smo prošli automobilom sreli smo puno ljudi s velikim »LJ«, što nam je na neki način vratilo vjeru u humanost. No, s druge strane, vrativši se u Hrvatsku, i dalje svjedočimo toleriranju netolerancije, izbjegavanju svake suštinske javne debate i donošenja političkih odluka relevantnih u našem novom svakodnevnom kontekstu, onom europskom. Mislim da je naša priča važna i u segmentu koji pokazuje što bi i kako javna televizija trebala raditi 2014. godine te da, ako je dvoje ljudi uspjelo napraviti Animu, sustav treba podržati još dvoje po dvoje, te tako stvoriti »agente promjena«, ističe Dragičević.    Bijeli papir i olovka

Stoga, s pravom i logično, ovo putovanje počinje tu u zagrebačkom azilu, počinje od one »filmske« konstatacije njegova šefa kako 99 posto hrvatskog puka ne zna o čemu se tu radi. I zato film. Jer, kako reče jedan od junaka, trebaš to osobno vidjeti da bi shvatio! Treba se vidjeti da bi se razumjela želja, tuga, ili onaj začudan optimizam u momka koji sanja neki novi život u Europi, sad kad se dočepao talijanskog tla.

– Ispred mene je bijeli papir. Samo trebam naći olovku – kaže dok sanja Rim, Švedsku, novi život, slobodu.

Netko reče – Lampedusa je svjedočanstvo o ljudskom očaju. Film počinje s Alfredom, s njegovom slikom snimanom s leđa, te tako i završava. On svoju slobodu nije dočekao. Izgubio je povjerenje.

Jesmo li ksenofobični, jesmo li spremni prihvatiti druge i drugačije, jesmo li zaboravili kako smo i sami tražili pomoć!? Odgovori su tu negdje, među kadrovima filma »Hotel Europa«, uratku koji podsjeća na to što je javni servis i kakav mora biti.

Ivana Dragičevć kaže kako se na Lampedusu svakako namjerava vratiti jednom u životu…