Seksualnost i religija na filmu

“Goltzius and the Pelican Company” Petere Greenawaya – teške teme za kršćanstvo

Dragan Rubeša

Greenaway dobro zna da klinci ne trebaju zavirivati u naše kioske da bi putem naslovnica tabloida i erotskih časopisa upoznali ženski i muški akt. Dovoljno je baciti pogled na oltare i zidove crkava, počevši od katedrale u Orvietu ili Sikstinske kapele 



Seks je za kršćanstvo jako teška tema. Dovoljno je prisjetiti se gluposti o Adamu i Evi. Ali većina ljudi u Europi danas su ateisti, pa je Vatikan digao ruke od nje. To je izjavio britanski sineast Peter Greenaway na press konferenciji održanoj u Rimu nakon svjetske premijere njegova najnovijeg filma »Goltzius and the Pelican Company«. Ta izjava možda najbolje oslikava paranoju koja se ovih dana dogodila u Hrvatskoj oko uvođenja zdravstvenog odgoja u škole. 


   Greenawayevu teoriju na neki način potvrđuje i recentni popis stanovništva na kojem se vidno povećao broj onih koji se u nas deklariraju kao ateisti. Zato ne čudi panika u crkvenim redovima, pogotovu onim najradikalnijim koji žude za transformacijom Lijepe naše u katoličku džamahiriju. 


   Ipak, paradoksalna je situacija u kojoj ta ista vlada koja zagovara seksualni odgoj u isti mah i dalje ne odustaje od vjeronauka u školama, iako je potonjem mjesto u crkvi, prilično ambivalentno baratajući pojmom »sekularnosti« koji se u našem ustavu praktički nigdje ne spominje. Sve to najbolje je prokomentirao lucidni Viktor Ivančić, napisavši da »nijedna od zajapurenih strana uistinu ne želi razdvajanje crkve od države, već se partneri hrvanjem nadmeću tko će za vrijeme spolnog čina biti gore, a tko dolje, dok će se gospođa Vidović Krišto u skladu sa svojim novinarskim nagnućima brinuti da se kršćansko sjeme ne prosipa uzalud«. Najveće žrtve su naravno učenici i njih se ništa ne pita. Preferiraju li ući u tajne ljudske seksualnosti putem istočnog grijeha ili »grješnika« Alfreda Kinseya? 


  Loš odgoj




Zato nije mogao biti odabran bolji tajming za distribuciju najnovije Brešanove »pučke« komedije »Svećenikova djeca«, čiji autor bez obzira na neke reciklirane štoseve (ideja o dalmatinskoj klapi sastavljenoj od crnaca i jednog Kineza preuzeta je iz »Sunčane strane Alpa« Janeza Burgera u kojoj imamo oberkrainer bend s crncima odjevenim u slovenske nošnje), dobro zna da je za dobar geg dovoljna balota u svećenikovoj nespretnoj ruci. Zato će svi oni koji su prigrlili Dragojevićevu »Paradu« objeručke prihvatiti Brešanov štos s gay parom u kojem vođa lokalnog HDZ-a ljubi vođu lokalnog SDP-a. No, kako još jedna Brešanova otočna priča odmiče, tako ona postaje sve ozbiljnija, pa humor ustupa mjesto tragici, dodirujući i motiv ispovjedne tajne. I to je u redu. Ipak, treba imati muda i pozabaviti se s grijesima klera i finim slojevima njihove (homoerotske) žudnje ne kroz probušene kondome već onako kako je to recimo učinio Almodovar u »Lošem odgoju« kroz lik oca Manola. 



Ipak, treba imati muda i pozabaviti se s grijesima klera i finim slojevima njihove (homoerotske) žudnje onako kako je to učinio Almodovar u »Lošem odgoju« kroz lik oca Manola.



   A kad se stvar sa zdravstvenim odgojem napokon riješi i polemike prestanu, možda bi bilo zgodno na njegovu prvom satu odvesti učenike na projekciju Greenawayeva filma o flamanskom ilustratoru, slikaru i graveru Hendriku Goltziusu. Bio bi to najrelevantniji način da vide kako funkcionira odnos seksa, religije i novih tehnologija, te odnosa erotizma i religijske hipokrizije. Uostalom, Greenaway itekako dobro zna da klinci ne trebaju zavirivati u naše kioske da bi putem naslovnica tabloida i erotskih časopisa upoznali ženski i muški akt. Dovoljno je da bace pogled na oltare i zidove crkava,  počevši od katedrale u Orvietu sa Signorellijevim freskama ili Sikstinske kapele koju je oslikao možda najpoznatiji gej u povijesti umjetnosti, pa sve do manjih kapelica u kojima sve pršti od golih grudi, pimpača, nabreklih žila i bicepsa, strelica zabodenih u tijelo Sv Sebastijana, orgija sudnjih dana i erotiziranih uskrsnuća.   

Erotski hepening


Naravno, Greenaway i dalje nastavlja kontaminirati film videoartom. A kad nema Michaela Nymana, zamijenit će ga Marco Robino i njegov kvintet »Architorti«. Greenaway ne snima filmove već stvara krajnje erotizirane (polimorfne) žive slike. Sada je njegov protagonist na poziv alzaškog plemića Margravea njima pokušao rekonstruirati šest lascivnih starozavjetnih tabua, od incesta (Lot i njegove kćeri), prostitucije (Samson i Dalila) i nekrofilije (Sv Ivan Krstitelj i Saloma), do voajerizma, seksualnog zlostavljanja/preljuba (Josip i Potifarova žena) i zavođenja nevinih (David i Bat-Šeba), koristeći Goltziusove radove, ali i Durerove i Boschove biblijske motive (nakon Rembrandta i Goltziusa, upravo će Bosch zaokružiti autorov filmski triptih o flamanskim slikarima). A tabuom zavođenja maloljetnika i nevinih nastavit će se baviti i u nadolazećem projektu, remakeu Viscontijeve »Smrti u Veneziji«, ali s Vivaldijem umjesto Wagnera. 


   Svaki filmski kadar ovog post-postmodernog filmskog pastiša ispunjen je golim ljudskim tijelima, koji naglašavaju njegovu putenost, prizivajući estetiku dekadentnog erotskog hepeninga izvedenog u prostoru napuštene tvornice koji funkcionira kao snažni kontrast u odnosu na njene pulsirajuće i krajnje pedantne barokne kompozicije (film je sniman na lokacijama bivše zagrebačke tvornice željezničkih vagona »Gredelj«, pa kaptolski biskupi očito nisu bili svjesni kakve se »opačine« događaju samo par kilometara od njihovih dvora). Kad Adam i Eva vode ljubav nalik psima, narator će to popratiti ciničnim komentarom, »Zar ‘God’ nije od ‘dog’ pročitan naopako?« Zato se Greenaway i dalje više voli ponašati poput slikara. Slikara koji konstantno snima jedan te isti film, ma koliko najavljivao kraj filma ili barem njegovu evoluciju. Slikara koji režira vlastite grijehe.