Philip Seymour Hoffman

Frustriran ljigavac ili moralna vertikala, bio je glavni razlog za odlazak u kino

Vedrana Simičević

Hoffmana smo voljeli možda ponajviše zato jer je svakom liku znao udahnuti nešto s čime se svatko u publici mogao poistovjetiti, makar i na sekundu, dok bi on maestralno i najbizarnijim i najkompleksnijim karakterima znao ubrizgati dozu ljudskosti

Glumci su odgovorni prema likovima koje glume. Ja ne etiketiram, ni ne osuđujem. Jednostavno ih igram što iskrenije, ekspresivnije i kreativnije što mogu, govorio je tako Philip Seymour Hoffman, američki glumac, redatelj, producent, no prije svega vrhunski umjetnik u svijetu pokretnih slika na čiju smrt ove nedjelje niti jedan ljubitelj filma igdje na svijetu nije ostao ravnodušan. Filmofili imaju više od šezdeset razloga zbog kojih su voljeli izgledom holivudski netipičnog plavokosog glumačkog genija – točno onoliko koliko je uloga Hoffman odigrao tijekom karijere.   

Stup art filma




Za razliku od većine glumaca u povijesti filma kojima su usponi i padovi na velikom i malom platnu, povremeni krivi angažmani ili trenuci osrednjosti bili normalni dio karijere, Hoffman vjerojatno nikad nije odigrao lošu ulogu – barem kad se radi o bilo kojem njegovom iole »poznatijem« angažmanu. Mogli bi raspravljati o tome da je vrlo pažljivo birao svoje uloge, no točnije od toga bilo bi reći da je Hoffman zapravo mogao i najgore napisan lik pretvoriti u bravuroznu glumačku interpretaciju.


Glumac koji je mogao savršeno odigrati negativca i pozitivca, biti jednako upečatljiv u epizodnoj ulozi ili igrajući zahtjevnu naslovnu ulogu, u jednom filmu utjeloviti frustriranog ljigavca, a onda ubrzo potom briljirati kao moralna vertikala – Hoffmann je već nakon prvih nekoliko filmskih uloga bio glavni razlog zbog kojeg smo u kino odlazili pogledati određeni film. Teško da se ikad prije u Hollywoodu pojavio »karakterni« glumac koji je istovremeno bio apsolutni stup američkog art filma i epizodnih uloga ponekad upravo brutalno i neugodno napisanih da utjelovljuju najveće ljudske slabosti i najneatraktivnije likove, a paralelno uz to biti i jedna od najsjajnijih zvijezda na holivudskom nebu prenapučenom romatičnim junacima većim od života. Voljeli smo ga možda ponajviše zato jer je svakom liku znao udahnuti nešto s čime se svatko u publici mogao poistovjetiti, makar i na sekundu, dok bi on maestralno i najbizarnijim i najkompleksnijim karakterima znao ubrizgati dozu ljudskosti.   

Daske što život znače


Karijeru je, nije teško pogoditi, Hoffmann započeo na kazališnim daskama, studiravši dramu na Sveučilištu u New Yorku, gdje je bio i jedan od osnivača malog teatra kratkotrajnog djelovanja. Kazalištem se međutim nastavio baviti i kad je već dobrano zagazio u svijet filma, osvojivši i dvije nominacije za nagradu Tony, po jednu za glavne uloge u drami Sama Sherpada »True West«, te predstavi »Long Day’s Journey Into Night« Eugenea O’Neilla. Ljubav prema kazalištu posljednjih je godina pretočio u producentski i redateljski posao u kazališnoj trupi »Labyrinth Theater« čiji je bio i jedan od suosnivača.


Publika diljem svijeta ipak će ga najviše pamtiti po filmskim ulogama, a među onima koje je uistinu teško izdvojiti iz mnoštva odličnih ostvarenja, možda valja započeti s angažmanom iz »Kralj pornića«, drugoj u nizu suradnji s redateljem Paulom Thomasom Andersonom koja je definitivno obilježila dio Hoffmanove karijere. S iznimkom »Bit će krvi«, Hoffman je, naime, nastupio u svim Andersonovim filmovima, a jedan od vrhunaca ove suradnje svakako je uloga u »Magnoliji« gdje je Hoffman, za promjenu, u kaosu traumatiziranih likova stvorio finu ravnotežu i vezivno tkivno filma svojim moralno uravnoteženim karakterom. Reputaciju indie ikone, Hoffmann će utvrditi s dvije iznimne uloge u jednoj godini – 1998. kada je zauvijek urezan u filmofilsku kolektivnu svijest odglumivši savršenu komičnu minijaturu u vidu uštogljenog butlera u »Velikom Lebowskom« braće Cohen, te nesretnog, nesigurnog, frustriranog, seksom ospjednutog usamljenika u fenomenalnoj »Sreći« Todda Solondza. Uslijedio je cijeli niz impresivnih ostvarenja u sve većim filmskih hitovima kao što je primjerice »Talentirani gospodin Ripley«. Mnogi i danas pamte kako su savršeno zvučali savjeti poput onog da je »jedina istinska valuta u ovom bankrotiranom svijetu ono što podijelimo s drugima dok nismo cool«, koje Hoffmann kao Lester Bangs daje mladom Williamu Milleru u »Koraku do slave« ili kako je pak odlično izgledala suigra razbijanja predrasuda između »transsrodnog« Hoffmana i homofobnog Roberta de Nira u »Nepodnošljivim prijateljima«.




Interpretacija Trumana Capotea u biografskom filmu redatelja Bennetta Millera, donijela mu je 2006. godine Oscara, koji je primio u ruke uz posvetu majci, održavši jedan od najdirljvijih govora u povijesti patetikom ispunjenje dodjele.


– Odgojila je sama četvoro djece i za to zaslužuje čestitke. Sad smo na zabavi, mama, znaš li to? Ona me je odvela na moju prvu predstavu, ostajala je budna da bi samnom gledala NCAA Final Four, a njene su strasti postale moje strasti. Budi ponosna na mene mama, jer sam ja ponosan na tebe, i večeras smo tu i to je tako dobro, poručio je Hoffman tada s pozornice.    A iako nije polučila slični marketinški učinak, jednu od svakako najzanimljivijih glavnih uloga odigrao je 2008. godine u filmu »Sinegdoha«, prvom redateljskom debiju Charlija Kaufmanna, nevjerojatnoj i podcijenjenoj filmskoj priči o frustriranom redatelju koji dobije otvorene ruke da bez vremenskog roka kreira predstavu života.   

Skrivene poslatice


U jeku slave, Hoffman se 2012. godine vratio suradnji s Paulom Thomasom Andersonom što je rezultiralo još jednim malim remek djelom »Master«, u kojem je odigrao vođu religioznog kulta, zasluživši još jednu, četvrtu po redu nominaciju za Oscara i Zlatni globus. U Hoffmanov opus spadaju i neki holivudski blockbusteri tipa »Igre gladi« čiji je zadnji nastavak ovih dana dovršavao snimati, kao i male, široj publici skrivene poslatice u vidu posuđivanja glasa glavnom liku crtića »Mary i Max«.


   Kao i mnoge slavne umjetnike prije, Hoffmana je života, prerano u 46. godini, stajala ovisnost o drogi. Iako ni ovaj tragični događaj sada ne zaobilaze poneka moralna zgražanja, Hollywood i cijeli filmski svijet ujedinjeni su ovih dana u žalosti za velikim umjetnikom koji je posljednjih 20 godina bio ponajveći glumac generacije i jedan od najkreativnijih stupova američkog filma. Iza sebe je ostavio troje djece iz veze s Mimi O’Donnell.