Hoffmana smo voljeli možda ponajviše zato jer je svakom liku znao udahnuti nešto s čime se svatko u publici mogao poistovjetiti, makar i na sekundu, dok bi on maestralno i najbizarnijim i najkompleksnijim karakterima znao ubrizgati dozu ljudskosti
Stup art filma
Za razliku od većine glumaca u povijesti filma kojima su usponi i padovi na velikom i malom platnu, povremeni krivi angažmani ili trenuci osrednjosti bili normalni dio karijere, Hoffman vjerojatno nikad nije odigrao lošu ulogu – barem kad se radi o bilo kojem njegovom iole »poznatijem« angažmanu. Mogli bi raspravljati o tome da je vrlo pažljivo birao svoje uloge, no točnije od toga bilo bi reći da je Hoffman zapravo mogao i najgore napisan lik pretvoriti u bravuroznu glumačku interpretaciju.
Daske što život znače
Karijeru je, nije teško pogoditi, Hoffmann započeo na kazališnim daskama, studiravši dramu na Sveučilištu u New Yorku, gdje je bio i jedan od osnivača malog teatra kratkotrajnog djelovanja. Kazalištem se međutim nastavio baviti i kad je već dobrano zagazio u svijet filma, osvojivši i dvije nominacije za nagradu Tony, po jednu za glavne uloge u drami Sama Sherpada »True West«, te predstavi »Long Day’s Journey Into Night« Eugenea O’Neilla. Ljubav prema kazalištu posljednjih je godina pretočio u producentski i redateljski posao u kazališnoj trupi »Labyrinth Theater« čiji je bio i jedan od suosnivača.
Publika diljem svijeta ipak će ga najviše pamtiti po filmskim ulogama, a među onima koje je uistinu teško izdvojiti iz mnoštva odličnih ostvarenja, možda valja započeti s angažmanom iz »Kralj pornića«, drugoj u nizu suradnji s redateljem Paulom Thomasom Andersonom koja je definitivno obilježila dio Hoffmanove karijere. S iznimkom »Bit će krvi«, Hoffman je, naime, nastupio u svim Andersonovim filmovima, a jedan od vrhunaca ove suradnje svakako je uloga u »Magnoliji« gdje je Hoffman, za promjenu, u kaosu traumatiziranih likova stvorio finu ravnotežu i vezivno tkivno filma svojim moralno uravnoteženim karakterom. Reputaciju indie ikone, Hoffmann će utvrditi s dvije iznimne uloge u jednoj godini – 1998. kada je zauvijek urezan u filmofilsku kolektivnu svijest odglumivši savršenu komičnu minijaturu u vidu uštogljenog butlera u »Velikom Lebowskom« braće Cohen, te nesretnog, nesigurnog, frustriranog, seksom ospjednutog usamljenika u fenomenalnoj »Sreći« Todda Solondza. Uslijedio je cijeli niz impresivnih ostvarenja u sve većim filmskih hitovima kao što je primjerice »Talentirani gospodin Ripley«. Mnogi i danas pamte kako su savršeno zvučali savjeti poput onog da je »jedina istinska valuta u ovom bankrotiranom svijetu ono što podijelimo s drugima dok nismo cool«, koje Hoffmann kao Lester Bangs daje mladom Williamu Milleru u »Koraku do slave« ili kako je pak odlično izgledala suigra razbijanja predrasuda između »transsrodnog« Hoffmana i homofobnog Roberta de Nira u »Nepodnošljivim prijateljima«.
Interpretacija Trumana Capotea u biografskom filmu redatelja Bennetta Millera, donijela mu je 2006. godine Oscara, koji je primio u ruke uz posvetu majci, održavši jedan od najdirljvijih govora u povijesti patetikom ispunjenje dodjele.
Skrivene poslatice
U jeku slave, Hoffman se 2012. godine vratio suradnji s Paulom Thomasom Andersonom što je rezultiralo još jednim malim remek djelom »Master«, u kojem je odigrao vođu religioznog kulta, zasluživši još jednu, četvrtu po redu nominaciju za Oscara i Zlatni globus. U Hoffmanov opus spadaju i neki holivudski blockbusteri tipa »Igre gladi« čiji je zadnji nastavak ovih dana dovršavao snimati, kao i male, široj publici skrivene poslatice u vidu posuđivanja glasa glavnom liku crtića »Mary i Max«.
Kao i mnoge slavne umjetnike prije, Hoffmana je života, prerano u 46. godini, stajala ovisnost o drogi. Iako ni ovaj tragični događaj sada ne zaobilaze poneka moralna zgražanja, Hollywood i cijeli filmski svijet ujedinjeni su ovih dana u žalosti za velikim umjetnikom koji je posljednjih 20 godina bio ponajveći glumac generacije i jedan od najkreativnijih stupova američkog filma. Iza sebe je ostavio troje djece iz veze s Mimi O’Donnell.