Na nedavno završenom Zagrebačkom filmskom festivalu u sklopu programa »Velikih 5« koji prikazuje najvrijednija kinematografska ostvarenja protekle godine iz pet europskih zemalja, Njemačka je predstavljena filmom »Elser – Er hätte die Welt verändert« redatelja Olivera Hirschbiegela, u ostalom dijelu svijeta poznat pod naslovom »13 minuta«. 

To je istinita ratna drama – junak filma Georg Elser pokušao je, u studenome 1939. u Münchenu, izvršiti atentat na Hitlera. No neuspješno – Hitler je izašao iz dvorane u kojoj je bila podmetnuta bomba 13 minuta prije nego li je eksplodirala. 

Fred Breinersdorfer, koji je bio gost Zagrebačkog filmskog festivala, napisao je scenarij za taj film zajedno sa svojom kćeri Leonie-Claire. Prije nego što se potpuno posvetio pisanju, Fred Breinersdorfer radio je kao odvjetnik, a kao član SPD-a kandidirao se i za Parlament. Njegov književni opus obuhvaća romane, radio drame i televizijske filmove. Film »Sophie Scholl – Die letzten Tage«, za koji je također napisao scenarij, bio je 2006. nominiran za Oscara za najbolji strani film. 

Budući da je Breinersdorferova biografija zanimljiva kao i priče o ljudima iz njegovih filmova, razgovor smo počeli pitanjem o tome kako mu je bilo odrastati u obitelji koja je bila zadojena nacističkom ideologijom.

– Ja imam neku vrstu razumijevanja za to što su moji roditelji slijedili Hitlera u to vrijeme, jer je tipično da ljudi padnu pod takvu vrstu propagande ako dolaze iz vrlo siromašnih obitelji i nemaju puno izgleda da prosperiraju u životu. Moj je otac bio visok, plave kose i plavih očiju, oličenje onoga što se smatralo »čistom arijevskom rasom«. On je, po njegovom mišljenju, napravio veliku karijeru – od običnog pekara postao je obersturmbanführer u Waffen SS. Srećom nije služio ni u jednom koncentracijskom logoru, ali je bio u elitnim jurišnim jedinicama SS-a i kraj rata je za njega bio društvena tragedija. 

Zadrti nacisti

Poslijeratna demokracija za njega nije imala nikakvog značaja. Ostatak života bio je običan trgovački putnik u jednoj naftnoj kompaniji. Stoga mogu razumijeti da je on glorificirao nacistički sistem, ali ono što ne mogu razumijeti je to da su i moj otac i moja majka bili apsolutno protiv bilo kakve kritike nacističkog režima. 

Moram naglasiti da je moja generacija ipak imala sreću da je imala prilike čuti i stvari s drugih strana, kritička izlaganja nekih od nastavnika, kao i medija ili javnog mišljenja, što je polako vodilo onome što je kasnije nazvano »generacija s osjećajem krivnje«. Na kraju sam se jako udaljio od svojih roditelja zbog mnogih razloga, ali najviše zbog političkih uvjerenja. Na fakultetu sam postao ljevičar i s mojim roditeljima bilo je apsolutno nemoguće naći neki zajednički jezik. 

Ono što ja ne mogu razumijeti je to da moji roditelji – iako su materijalno živjeli sasvim pristojno u poslijeratnoj Njemačkoj – nakon svih grozota koje su proživjeli u ratu, nikada nisu bili protiv onoga koji je za sve to bio kriv. Na pitanje tko je započeo Drugi svjetski rat, moji roditelji su govorili da su to bili Židovi ili Poljaci, ili bilo tko drugi, ali nikada za to nije bio kriv Hitler, koji je za njih bio jedna vrsta sveca. 

Mom ocu je bilo 86 godina kada je moj film »Sophie Scholl« prikazan i on ga je otišao pogledati sa svojom drugom suprugom, budući da je majka ranije umrla, koja je također bila velika pristašica nacizma. Nazvao me čim je došao iz kina i rekao mi – »Kakav si ti to idiot da napraviš film o omladincima koji su pokušavali zabiti nož u leđa našim vojnicima na frontu?!« 

Nepoznati junak Elser

Kako se učilo u školi o tom periodu njemačke povijesti?

– Kad sam ja išao u školu njemačka povijest završila je pred početak Prvog svjetskog rata – nastavnici su bili vrlo konzervativni i o ratu se jednostavno nije razgovaralo. Ali vremenom se školstvo temeljito promijenilo, pa mislim da su današnji učenici vrlo dobro informirani o svemu što se događalo u Njemačkoj u to vrijeme. Ja to sam primjećujem kada s vremena na vrijeme prikazujem filmove poput »13 minuta« ili »Sophie Scholl« – mladi ljudi ipak nisu potpuno neupućeni u te događaje. I Sophie Scholl i Georg Esler predstavljaju njemački pokret otpora protiv nacizma o kojem se zapravo ne zna puno, bar ne izvan Njemačke.

Što je Vas privuklo da baš o tim ljudima snimate filmove?

– Sve o Sophie Scholl i njenoj grupi »Bijela ruža« vrlo je dobro dokumentirano, no istraživanje o Elseru bilo je mnogo teže. Svima je vjerojatno poznato ime pukovnika Stauffenberga i njegovog lobija koji su također pokušali napraviti atentat na Hitlera. Oni su poznati jer su bili utjecajni ljudi i svi su dolazili iz uglednih i plemićkih obitelji. Svakog 20. srpnja u Berlinu se održava velika ceremonija. Ali, ti oficiri su se pobunili malo prekasno, gotovo u zadnji čas, i ono što su oni odlučili učiniti je neusporedivo malo s onim što je namjeravao napraviti Elser. Da je Elser uspio u svom naumu on bi vjerojatno u mnogočemu promijenio povijest, za razliku od Stauffenberga, ali Stauffenberg i njigova grupa su mnogo poznatiji i slavi ih se kao zvijezde njemačkog pokreta otpora, a za Eslera je rijetko tko čuo. 

Grupa »Bijela ruža« dolazi iz tipičnog urbano-intelektualnog okruženja i također su imali mnogo simpatizera, pa o njima također ima dosta dokumentiranog materijala. U slučaju Elsera, za njega nitko nije bio posebno zainteresiran jer je bio običan radnik, plus toga bio je komunist, a komunistička partija je bila zabranjena nakon rata u Njemačkoj. On nije bio dio ni jedne grupe već je sve radio sam. Kada se film počeo prikazivati u Njemačkoj bili smo zapanjeni, jer se o našem filmu govorilo u svim vijestima na televiziji i u svim novinama, čak i u lokalnim. Svi su bili odjednom uzbuđeni oko toga da smo imali čovjeka poput Elsera. 

Film o Ani Frank

U Njemačkoj se upravo snima još jedan film na temu otpora prema nacistima »Jeder stirbt für sich allein« (Svatko umire sam),  prema istoimenom romanu Hansa Fallade, i to je također izvanredna priča o ostarjelom paru iz Berlina koji je izgubio sina na frontu. Počeli su na svoj način rovaririti protiv nacista. Događaj je istinit, taj par je zaista postojao, tako da je u Njemačkoj bilo ljudi koji su u mnogo čemu pružali otpor nacistima. 

Zanimljivo je da su se nakon rata u Istočnoj Njemačkoj negirali pripadnici otpora jer su potjecali iz buržoazije, a na zapadnoj strani negirali su se komunisti, jer se jednostavno takve priče nisu uklapale u našu ideologiju i naš politički sistem. Činjenica je da nije postojala neka revolucija protiv Hitlera, i mnogi ljudi koji nisu bili pristalice nacizma iselili su se iz Njemačke, pokušavajući organizirati neku vrstu otpora izvan zemlje. 

Redatelj filma Oliver Hirschbiegel proslavio se filmom »Hitler: Konačan pad«. Kako ste se vas dvojica udružila za film »13 minuta«?

– Oliver Hirschbiegel je ušao u ovaj projekt sasvim slučajno, pet tjedana prije početka snimanja, jer se redatelj koji je to trebao režirati razbolio. Jednostavno je uletio u posao, no naš projekt mu se vrlo dopao i zato je i pristao. Bio nam je od velike pomoći budući smo mnogo razgovarali o scenariju. Rad na filmu za nas dvojicu je bio početak velikog prijateljstva, što je rijetkost jer se obično, nakon završetka snimanja, redatelj i scenarist brzo raziđu. 

Vaš sljedeći projekt je film o Ani Frank. I o Sophie Scholl i o Elseru i o Ani Frank već su prije bili napravljeni filmovi. Zašto ste odabrali opet govoriti o tim ljudima i što ste novoga unijeli u njihove priče?

– Nijedan od tih filmova nije loš i ja ne mislim da su moji filmovi bolji od prijašnjih. Ideja za film o Sophie Scholl mi je došla nakon što sam pročitao jedan članak u novinama. Redatelj Marc Rothemund i ja pogledali smo filmove koje su o njoj snimili Michael Verhoeven i Percy Adlon. Oba su vrlo dobra, a to nam je bio i dobar poticaj da i mi napravimo dobar film. O Elseru je izvanredan film napravio Klaus Maria Brandauer, no njegov film se više temelji na tome kako je Elser napravio bombu, dok naš film govori o tome zašto je Elser napravio bombu. Još nisam čuo što Brandauer misli o našem filmu i ne znam je li to dobar ili loš znak, ali ja smatram da svaka nova generacija ima pravo napraviti, ne remake, ali novu, vlastitu viziju prošlih događaja. O Ani Frank postoji jedan film iz 1958. godine, pa je već na neki način star. Postoje i televizijske verzije, ali naš film će biti prvi o Ani Frank na njemačkom jeziku, i to će svakako biti jedno novo gledanje na tu priču. Vrijeme je da njemački filmaši obrade tu temu koja je svakako veliki izazov, a ja zaista volim izazove.