Na kraju jednoga od kontroverznih dokumentaraca koje ćemo gledati na 13. izdanju Zagrebdoxa (koji počinje sutra u Zagrebu), filma »Njemački život«, nekadašnja Goebbelsova tajnica Brunhilde Pomsel, danas starica dirljivo smežuranog lica, ali dijamantno bistrih misli, kaže kako je dobro, ma kako bolno bilo, kad ti netko na kraju života stavi pred lice ogledalo i suoči te s pogrešnim odlukama koje si donosio, lažima kojih si se desetljećima kao pijan plota držao.

Ta je primjedba gospođe Pomsel utoliko snažnija kad uzmemo u obzir da je četvorici redatelja koji su s njome četiri godine vodili maratonski razgovor o nacističkom ministru (Christianu Kronesu, Olafu Mülleru, Rolandu Schrotthoferu i Florianu Weigensameru), uporno uskraćivala ono što gledatelj u civiliziranom svijetu od nje žudi dobiti: nedvosmislenu osudu svoga šefa i režima koji je pomogao izgraditi. Gospođa Pomsel više nije imala što izgubiti, s obzirom na visoku dob (106 joj je bilo godina kad je preminula u siječnju ove godine), tako da će o Goebbelsu reći puno toga, ali uporno će se kloniti crno-bijele polarizacije tih davnih događaja, na kojoj, metaforički, ovaj crno-bijeli film kao da inzistira.

120 filmova 

Zagrebdox, međunarodni festival dokumentarnih filmova, kontinuirano radi baš ono čemu se gospođa Pomsel toliko opire: tjera nas da pogledamo u ogledalo i vidimo odraz ovog vremena, društva i sebe samih. Puno je tu nijansi sive. »Njemački život« bit će prikazan u programu Biografski dox, u kojemu je još nekoliko bisera, među njima i novi dokumentarac češkog redatelja Filipa Remunde koji je domaćoj publici dobro poznat po duhovitim filmovima o podivljalom konzumerizmu i Česima bijeločarapašima i paštetarima na Jadranu (»Češki san« i »Obnaženi narod«). Remunda ovaj put predstavlja »Paru povrh rijeke«, film o češkim džezistima emigrantima, koktel apsurda i tragedije.

Direktor Zagrebdoxa Nenad Puhovski o ovogodišnjem festivalu govori kao o »putu oko svijeta u osam dana«. Pogledano je preko 2.000 filmova, a za prikazivanje odabrano njih 120. Mjesto radnje je novouređeno kino Kaptol, a vrijeme od 26. veljače do 5. ožujka.

– Nadamo se da će festival ove godine premašiti prošlogodišnji rekord od 25 tisuća posjetitelja – rekao je Puhovski.

Na Zagrebdoxu se uvijek isplati pratiti programe »Stanje stvari« i »Kontroverzni dox«, koji iz novih uglova sagledavaju velike teme sadašnjice, od terorizma i rata u Siriji do ekološke kataklizme. To su filmovi iz kojih ćete puno naučiti. Među njima je, na primjer, intrigantan francusko-talijanski film »Oslobodi nas« (Liberami) u režiji Federice di Giacomo, pobjednički film programa »Horizonti« Venecijanskog festivala – priča o rastućoj praksi egzorcizma u Italiji, i to prateći svećenika egzorcista.

Uskraćeno djetinjstvo 

»Gdje je ljudska duša« poljskog redatelja Wojciecha Kasperskog događa se u jednoj sibirskoj psihijatrijskoj bolnici, a preporuka za gledanje je i nagrada Međunarodnog udruženja filmskih kritičara FIPRESCI, koju je osvojio na Filmskom festivalu u Krakovu. Francusko-belgijski film »Moja kći Nora« (My Daughter Nora), redateljice Jasne Krajinović, priča je pak o majci djevojke koja je s 18 godina otišla u Siriju kako bi sudjelovala u svetom ratu protiv nevjernika te o agoniji žene koja strepi nad neizvjesnom sudbinom svoje kćeri.

Dva se ostvarenja bave djecom kojoj su uskraćeni djetinjstvo i mladost – protagonistica filma »Pričest« Anne Zamecke osnovnoškolka je koja nakon odlaska majke preuzima ulogu glave svoje disfunkcionalne obitelji, dok belgijski dokumentarac »Zemlja prosvijetljenih« Pieter-Jana De Puea prikazuje naoružanu bandu dječaka iz afganistanskog plemena Kuči koji prodaju iskopane sovjetske mine djeci na radu u obližnjem rudniku dragog kamenja. U međunarodnoj je konkurenciji, među nominiranima za Oscara, i »Život kao crtić« Rogera Rossa Williamsa, nagrađen u Sundanceu, o autističnom dječaku koji uz pomoć Disneyevih crtića uspostavlja odnos sa svijetom.