Na svečanoj canneskoj projekciji »Aquariusa«, inače drugog po redu filma izvrsnog brazilskog sineasta Klebera Mendonce Filha, autor i njegova ekipa predvođena glumicom Soniom Bragom, pojavili su se na crvenom tepihu s transparentima koji su nas pokušali upozoriti da se u Brazilu događa sumrak demokracije u formi tihog državnog udara iza kojeg stoji desničarska opozicija u sprezi s američkim kapitalom, s ciljem opoziva i totalne diskreditacije brazilske predsjednice Dilme Rousseff, jer su njene reforme poljuljale privilegije brazilske elite.
Inače, Rousseff je veliki fan autorova opusa. A u scenama u kojima junakinja njegova najnovijeg filma, odlazi na plesnjak sa svojim bapcima i slavi rođendan na terasi oronule zgrade u Recifeu sa škvadrom iz njena kvarta, nedostajala im je još samo Rousseff da bi užitak bio potpun.
Iako ga je festivalski žiri nepravedno ignorirao, »Aquarius« je definitivno bio najveći vrhunac ovogodišnjeg Cannesa, iako priziva duhove autorova prethodnog genijalnog filma »Neighbouring Sounds« (Zvukovi susjedstva). Opet je tu autorov rodni Recife kao neizostavna filmska lokacija, ali i njegova arhitektura, njegovi zvukovi i njegovi ljudi koji ga vječno proganjaju. Kao i u »Zvukovima susjedstva« koji započinje nizom crno-bijelih arhivskih fotografija koje pokazuju prošlost ruralne zajednice, s kućom i šećernim mlinom seoskog patrijarha, tako i »Aquarius« započinje crno-bijelim snimkama starog Recifea, konkretnije, njegove rezidencijalne obalne četvrti Boa Viagem, praćene opojnim zvucima bossanove. Potom naglo prelazimo u njegovo urbanu sadašnjost, prepunu boja, ali i apartmanskih zgrada, popularno nazvanih kokainskim tornjevima, što je aluzija na podrijetlo novca kojim su građeni.
Stan i vlasništvo
Poput »Zvukova susjedstva« u kojima mladić pokazuje svojim klijentima ogromni prazni apartman, nudeći im ga na leasing (vlasnik velikog dijela četvrti u kojoj je smješten apartman mladićev je djed), tako i u »Aquariusu« imamo jedinu preostalu stanarku stare zgrade na elitnoj aveniji Boa Viagem predviđene za rušenje, kako bi na njenom mjestu niknuo još jedan kokainski toranj. No ona odbija napustiti stan, te ne želi pristati na zamjenski smještaj koji joj nude predatorski developeri. Oba filma bave se dakle pitanjem stanovanja i vlasništva, s dobrim starim scenarijima po kojima se ruše »štakornjaci« da bi se gradili neboderi. I dok se u »Zvukovima susjedstva«, vječna opsesija sigurnošću njegovih stanara ogleda u rešetkama na prozorima, nadzornim kamerama i zaštitarima, što fino naglašavaju i ironične varijacije naziva njegovih poglavlja (Psi čuvari, Noćni čuvari, Tjelesni čuvari), u »Aquariusu« imamo dobru staru »špijunku« na vratima junakinjina stana. Ali zato su zvukovi i dalje tu.
No »Zvukovi susjedstva« još snažnije podvlače njegov povijesni diskurs, jer u njemu postoje tri povijesna nivoa – onaj filmsko-povijesni sublimiran u doksu Eduardoa Coutinha »Dvadeset godina poslije« koji promatra život campesinosa prije i nakon brazilske vojne diktature, potom onaj političko-ekonomski koji se ogleda u portretu jedne brzorastuće ekonomije u post-Lulinu periodu, dakle, u eri BRIC-a, te onaj suptilno intimni, jer je kvart u Recifeu koji obitavaju autorovi protagonisti ujedno i režiserov kvart. I dok su autorove opsesije arhitekturom, sigurnošću (rešetkama) i bukom prisutne još u njegovu sjajnom kratkišu »Eletrodomestica« (zvuk vešmašine u fazi centrifuge na kojoj njegova junakinja masturbira, zvuk usisavača kojim ona pokušava prikriti miris džointa, zvuk preglasno uključenog televizora i zujanje navođenih autića igrački, ali i zvukovi koji dopiru s ceste), u »Zvukovima susjedstva« taj zvučni element prisutan je u lavežu psa, dječjoj vriski i plaču, hrkanju i nadrealnom vodopadu krvi.
Predmeti i glazba
U »Aquariusu«, zvukovi Recifea i dalje su tu. Ali dva fundamentalna elementa filma ipak ostaju predmeti i glazba. Clara (Sonia Braga, maestralna) umirovljena je i usamljena glazbena kritičarka, koju totalna mastektomija desne dojke ne sprječava da po potrebi unajmi žigoloa za seks. Svi stanovi u njenoj staroj zgradi osim njena su prazni. Ono što je u »Zvukovima susjedstva« za Biju značio lavež psa koji joj ne da spavati, zbog čega ga najprije pokušava uspavati, potom otjerati, da bi na kraju zapalila petardu čiji se pucanj poklapa s pucnjem na drugom kraju ulice, gdje se zaštitarima dogodio bliski susret s djedom, za Claru je to bučni techno koji dopire iz susjednog stana u koji su provalili partijaneri da bi se u njegovoj sobi prepustili (gej) orgijama. No Clara odabire Queenovce iz svoje raskošne kolekcije vinila, konkretnije, njihov »Fat Bottomed Girls« koji će nadjačati njihov tehno, iako ju je njena radoznalost natjerala da ode do njihova stana i kroz poluotškrinuta vrata otkrije njihove erekcije (sličnu situaciju imamo i u »Zvukovima susjedstva« gdje će jedan par u seksu zateći pojava njihove sluškinje). Susjedni prazni stan okupirala je pače neka vjerska sekta. A u onaj treći uselila se kolonija termita.
Konflikt dakle postoji. Konflikt koji će inicirati špekulativna agresivnost tržišta nekretnina, dok se odgovor na nju krije u »antiekonomskom« otporu Clarinih osjećaja. Ali nije sukob taj koji se širi u »Aquariusu«. Ono što autora zanima, prvenstveno se svodi na krizu »predmeta« i »fizičkog prostora« koji priča o vremenu u kojem živimo, počevši od same transformacije grada, dok on fotografira njegove ožiljke, konflikte, mutacije i granice. Možda Clara jest duh koji baulja svojom napuštenom zgradom, čije je stepenište prekriveno izmetom. Ali ona je žilavi duh. Duh starog Recifea okružen predmetima koji za Claru znače nešto posebno, jer su za njih vezana sjećanja. Zato je to film koji govori o čuvanju i transferu sjećanja. Film o arhivima i njihovoj fizičkoj potpori. Zato njen stan i namještaj hvataju tragove i simbole, u formi poneke ogrebotine na vinilu, fotografija iz obiteljskog albuma i novinskih isječaka. Ponosna, senzualna i krhka, Clara nas hvata za ruku i odvodi u svoj tajni svijet, vječno opijene zvucima Marie Bethanie.
