Režiran na vrlo stiliziran način, uključujući mnoge filmske reference, »Pakleni šund« spaja priče o mafijašima, marginalcima, sitnim lopovima i misterioznoj aktovci u Los Angelesu. Dobar dio vremena posvećen je dijalozima i monolozima koji otkrivaju smisao za humor pojedinih likova i njihove poglede na život. Iako ga neki kritičari smatraju crnom komedijom, film je često etiketiran i kao »neo-noir«. Strukturiran je od tri različite, ali povezane priče: mafijaški plaćeni ubojica Vincent Vega je glavni junak prve priče, boksač Butch Coolidge druge, a Vincentov kolega plaćeni ubojica, Jules Winnfield, glavni je junak treće priče. Iako se svaka od priča fokusira na drugu seriju incidenata, one su povezane te se podudaraju na različite načine.

   Film počinje s »Pumpkin« i »Honey Bunny« koji pljačkaju restoran, zatim se nastavlja s pričom o Vincentu, Julesu, Butchu i nekoliko važnijih likova, uključujući mafijaškog šefa Marsellusa Wallacea, njegovu suprugu Miu i Winstona Vuka, čovjeka iz podzemlja zaduženog za rješavanje problema. Na kraju se priča vraća ondje odakle je krenula, u restoran: Vincent i Jules, koji su svratili na ručak, nađu se usred pljačke. Narativni redoslijed, sa svim svojim zaobilaženjima, zapravo je kružan, budući da se posljednja scena preklapa s prvom.

   Tarantino je objasnio da je ideja bila »predstaviti najotrcanije priče koje ste ikad vidjeli kao kriminalističke«: »Koristim stare oblike pripovijedanja i onda ih namjerno iskrivim… Dio trika je uzeti ove filmske likove, ove žanrovske likove i ove žanrovske situacije i prilagoditi ih nekim pravilima stvarnoga života i vidjeti kako se raspliću« – objasnio je redatelj.

Povoljne kritike

Za »Pakleni šund« nije skladan poseban soundtrack nego je Tarantino umjesto toga iskoristio eklektični asortiman surf glazbe, rock’n’ rolla, soula i pop pjesama. Tarantino je odabrao surf glazbu kao temeljni glazbeni stil za film, ali ne zbog povezanosti sa surferskom kulturom, nego inzistira: »Za mene to zvuči kao rock and roll, čak i Morriconeova glazba. Zvuči kao rock and roll špageti western glazba.« Sountrack album, »Music from the Motion Picture Pulp Fiction«, objavljen je zajedno s filmom 1994.

   Kada je riječ o kritici, reakcije glavnih američkih filmskih kritičara bile su povoljne, dok je The Los Angeles Times bio jedan od nekoliko većih listova koji su objavili negativnu recenziju. Kenneth Turan je napisao: »Čini se da je scenarist-redatelj lud za svojim efektima. Neki prizori, posebno onaj sa zarobljavanjem i homoseksualnim silovanjem, imaju neugodan osjećaj kreativnog očajništva nekog tko se boji gubitka svoje reputacije i otima se da bi povrijedio senzibilitete.« Iako nije hvalio film, Stanley Kauffman iz The New Republica je mislio da je »odvratan način na koji su kritičari trabunjali o filmu preko svih granica: »Pakleni šund« hrani i podupire kulturnu prljavštinu.«

   Rasprava o filmu proširila se i izvan kritičarskih krugova. Česta tema bilo je nasilje. U Washington Postu, Donna Britt je opisala kako je bila sretna što nije vidjela »Pakleni šund« i tako izbjegla »rasprave o sceni u kojoj pištolj rasprskava nečiji mozak u autu«. Neki su komentatori prigovarali zbog česte upotrebe riječi »crnjo«. U Britaniji, James Wood je, pišući za Guardian, započeo temu koja će se sve češće pojavljivati u kasnijim kritikama: »Tarantino predstavlja krajnji trijumf postmodernizma, što znači isprazniti umjetnički rad od bilo kakvog sadržaja, tako izbjegavajući da učini bilo što osim da bespomoćno predstavlja naše agonije…. Jedino sada scenarist talentiran kao Tarantino može stvoriti umjetnička djela tako prazna, potpuno pošteđena politike, metafizike ili interesa za moral.« Henry A. Giroux tvrdi da Tarantino »crpi nasilje bez ikakvog kritičkog tona, nudeći gledateljima samo trenutni šok, humor i površnu ironiju kao elemente posredništva. Nijedan od ovih elemenata ne ide dalje od voajerističkog zurenja… prijazne potrošnje šokantnih slika i halucinatornog užitka«.

   U poznatom govoru od 31. svibnja 1995., republikanski predsjednički kandidat Bob Dole napao je američku zabavnu industriju za širenje izopačenosti. »Pakleni šund« je ubrzo povezan s ovim optužbama zbog bezrazložnog nasilja. Manje od godinu dana nakon premijere filma, britanski kritičar Jon Ronson prisustvovao je prikazivanjima filmova na kraju semestra u Nacionalnoj školi filma i ustanovio odjek: »Od pet studentskih filmova koje sam pogledao, četiri su uključivala nasilne obračune vatrenim oružjem sa soundtrackom ikonoklastičnih pop hitova sedamdesetih, dva su završila s kolektivnim ubojstvom glavnih likova, a jedan je imao dvojicu plaćenih ubojica koji razgovaraju o The Brady Bunch prije nego što će ubiti žrtvu. Od »Građanina Kanea« nije se pojavio nijedan čovjek iz relativne anonimnosti koji je redefinirao filmsku umjetnost. Quentin Tarantino