Programeri naših festivala i art-kina prečesto ovise o medijskim EU programima koji ih ucjenjuju strogim kvotama kako bi dobili njihovu potporu. Ako u selekciju ne uvrstiš toliko i toliko europskih filmova, ništa od love. Najveće su žrtve takve eurocentrične politike brojne druge »nevidljive« kinematografije, pogotovo one istočnoazijske, ali i donekle preporođena Amerindie produkcija koja je na našim festivalima prava rijetkost. Far East Film Festival u Udinama očito nema takvih problema. Naravno, ni Far East filmovi ponekad ne mogu proći bez europske injekcije, što znade rezultirati i pomalo bizarnim kombinacijama, poput sjevernokorejskog filma »Drugarica Kim ide letjeti«, snimljenog u koprodukciji Sjeverne Koreje, Belgije i Velike Britanije, što mu na neki način umanjuje autentičnost, jer se ulaguje zapadnom tržištu i njegovim world sales parametrima. No, interes za »Drugaricu Kim« bio je u Udinama ravan interesu za finalnu utakmicu Lige prvaka, što i ne čudi s obzirom da je Sjeverna Koreja ovih dana bila »it« tema. 

  Zato se Far East  pomalo ironično zatvara projekcijom japanskog rom-coma »Moram kupiti nove cipele« koji je ambijentiran u Parizu. Jer, ovdje je Pariz taj koji Japancima postaje »egzotična« destinacija, za razliku od recimo najnovijeg filma Danca Nicolasa Windinga Refna »Only God Forgives« gdje je europski autor taj koji pokušava otkinuti komad egzotike u Aziji. No, već letimični pogled na foršpan Refnova filma čiju svjetsku premijeru s nestrpljenjem očekujemo na skorašnjem Cannesu, dokazuje da je autorova stilizirana fascinacija egzotikom neonskog Bangkoka bliska Glawoggerovu tajlandskom segmentu omnibusa »Slava kurvi«, dok odabirom soundtracka jako cijeni Weerasethakulov opus. Samo što tajlandski pop band Penguin Villa koji se može čuti u genijalnoj završnici »Uncle Boonmeeja«, kad monah nakon tuširanja u hotelskoj sobi odlazi u kičasti kafić, sada zamjenjuju slične nježnosti benda Proud, garnirane partiturama Refnova nezaobilaznog suradnika Cliffa Martineza. 

 Estetika nasilja

  Nema sumnje da je Refnu dobro poznat Khomsirijev bizarni ultranasilni opus. Sjetimo se njegova serijskoga kilera s crvenom kukuljicom koji je u »Sliceu« masakrirao pedofile, seks turiste i orgijama sklone ministre, sve začinjeno brutalnim flešbekovima iz ubojičina djetinjstva koji trebaju autoru da bi prebacio priču na teren emotivne transrodne drame. U »Gangsteru«, estetizirano nasilje je i dalje tu, ali sada prebačeno u tajlandske pedesete i filtrirano kroz prizmu muške solidarnosti i viteškoga kodeksa. Riječ je o remakeu debitantskog filma Nonzee Nimibutra »Dang Bireley’s and the Young Gangsters« snimljenog 1997. pod snažnim utjecajem Johna Wooa. No, za razliku od Nimibutrove originalne verzije u kojoj je Dangov lik u prvom planu, Khomsiri je više fokusiran na stvarni lik njegova pomoćnika Joda, kojeg je Nimibutr sveo na periferni lik kako ga pravi Jod koji je tada još bio živ ne bi tužio zbog nanošenja duševnih boli (autor ubacuje u priču i stari found footage o životu mladih Tajlanđana u pedesetima). 

 Novi klinci

  U Khomsirijevu nabrijanom remakeu, Dong se pojavljuje tek u prvih četrdesetak minuta filma, dok glavni lik postaje smireni džentlmen Jod kao krajnji antipod Melvilleovim usamljenim egzistencijalnim ubojicama – ima puno prijatelja, brine se o majci i sestri, štiti žene od zlostavljača, ali je isto tako spreman zabiti kliješta od jastoga u protivnikov vrat. Jod i Dong su dva vrijednosna antipoda u hijerarhiji tajlandskog podzemlja. Joda je zatvorila vojna hunta koju utjelovljuje brutalni policajac Neung s diktatorskim manirima. A izlaskom iz zatvora, Jod primjećuje da su ulice zaposjeli neki novi klinci koji slušaju Elvisa i nose kokotice, čiji je briljantin natopljen krvlju. 

  Tajlandski segment udinskog Far East Festivala bio je jako naklonjen teensima, u rasponu od crnohumorne ludorije s psihopatom zvanim Jesus koji terorizira tri tajlandska mladca u newyorškom stanu ne bi li im donio karmu (»Odbrojavanje«) do krvavih priča o duhovima koje se oslanjaju na klasične mehanizme teen horora (»Dugi vikend«). No, jedino se Khomsirijev »Gangster« uzdigao iz prosjeka, potvrdivši autorov kultni status.