Buljanova postava »Elementarnih čestica« u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara prometnula se u tabloidnu turbo atrakciju. Budući da je dubrovački župan već prije njene premijere nanjušio horde Isilovih koljača kako kreću prema Gradu, brojnije od hordi s kruzera, iako vjerojatno nije pročitao nijedno Houellebecqovo djelo i nema pojma što je pisac htio reći, ubrzo se ispostavilo da je najveća agresija na predstavu bila ona medijska i marketinška. Tako se reklama sponzora teleoperatera postavljena na pultu pored kojeg je policija legitimirala i pretraživala publiku, mogla vidjeti sa Srđa. Naravno, kad na prostoru Buljanove igre ugledaš pijesak, odmah ti postane jasno da se glumci neće igrati lopaticama i kanticama, već će se na njemu dogoditi pješčana (seksualna) oluja, uz puno buke, natezanja, šege, šore, otkrivenih bradavica te, kako to tabloidi podcrtavaju, »golih muških stražnjica ali i onog sprijeda«.

Mandićevo »sprijeda« vidjeli smo već puno puta, ne samo u teatru (šifra: Via Negativa) već i na filmu, u njemačkoj gay drami »Lose Your Head«. No zato je filmska adaptacija »Elementarnih čestica« snimljena još 2006. prošla prilično nezapaženo, bez fabriciranih skandala i posebnog osiguranja. Tako se uoči njene premijere na Berlinaleu nisu spominjali nikakvi »visoki rizici«. Iza nje nije stajao neki francuski filmski ekstremist, koji bi s obzirom na autora literalnog predloška bio logični odabir, već umiveni njemački sineast Oskar Roehler. Riječ je dakle o njemačkoj produkciji s pečatom mogula Bernda Eichingera, pa je i radnja filma prebačena iz Francuske u Njemačku, premda će Houellebecqovi fanovi ostati prevareni, jer Roehlerova konvencionalna adaptacija promatra humanost bez ambigviteta. Čista elementarna izdaja.

Pravi rasist

Zanimljivo, Houellebecq se u »Elementarnim česticama« više bavio crnačkim nego arapskim »sprijeda«, pa u Roehlerovoj adaptaciji Bruno (Moritz Bleibtreu) u razgovoru s izdavačem kaže da »voli crnce jer imaju veliki kurac i mozak reptila«, dok ga izdavač opisuje kao »pravog rasistu« ali i »reakcionara«. U Roehlera, kao uostalom i u Houellebecqovu literalnom predlošku, islam se spominje tek kao vjera na koju se preobratila Brunova hipijevska majka (Nina Hoss), nakon što je prigrlila sufijski misticizam. A jedini Arap koji se pojavljuje u filmu je neugledni dlakavi debeljko kojeg ćemo ugledati u duhovitoj sceni Brunova odabira partnera za erotsku masažu, ambijentiranoj u New Age komuni u koju je naš junak došao u potrazi za seksom. 

I u Houellebecqovim filmskim ukazanjima nije moglo proći bez Arapa, pa se u Niclouxovu hibridnom doksu »Otmica Michela Houellebecqa« koji smo vidjeli u sklopu lanjskog Subversive Film Festivala, piščev nestanak povezivao s ni manje ni više nego al-Kaidom, iako su likovi njegovih arapskih »otmičara« krajnje simpatični i kultivirani, te veliki ljubitelji poezije. Čak su mu organizirali rođendansku zabavu sa curom za seks, te ga podučavali kickboxingu i krav magi, dok je »otmica« možda bila početak jednog novog prijateljstva. S druge strane, Roehlerov film je film o boli i humanosti koja je otišla kvragu. Film u kojem Bruno inkarnira emotivne nesigurnosti i praznine čitave jedne generacije na rubu živčanog sloma, koja i dalje traga za vlasitim identitetom. Generacije koja je podržavala Frakciju crvene armije, iako jedino sigurno utočište pronalazi među zidovima psihijatrijske klinike.

Snažni kontrasti

Zato su »Elementarne čestice« film snažnih kontrasta. Sjebani Bruno koji masturbira na esej svoje učenice i njegov plubrat molekularni biolog Michael (Roehler rabi njemačku verziju njegova imena) koji radi na umjetnoj reprodukciji organizma bez seksualnog kontakta kako bi ublažio agresivne seksualne impulse, te obožava Huxleyev distopijski roman »Vrli novi svijet«. Brunova voljena Christiane s kojom posjećuje swingerske klubove i koja će prikovana za invalidska kolica izvršiti samoubojstvo (u filmskoj verziji glumi je sjajna Martina Gedeck, a u onoj Buljanovoj tko drugi nego Senka Bulić), te Michaelova voljena anđeoska Annabelle (Franka Potente). Tu je i lik njihove razuzdane majke koji aludira na Roehlerovu majku Giselu Elsner, čiji je otac bio velika faca u Siemensu i koja se iz bunta pridružila Komunističkoj partiji Njemačke (poput Bruna i Michaela iz »Elementarnih čestica«, tako je i Roehler proveo djetinjstvo s bakom, kao uostalom i sam Houellebecq čija je baka baštinila ideje francuskih staljinista).

No Roehler tek grebe po njihovoj površini. A njegova opsesija »dobrom« mamicom prisutna je i u autorovu ranijem filmu »Di Umberuehrbare« (Nedodirljiva) u kojem je ona inkarnirana u liku radikalno ljevičarske spisateljice Hanne Flanders čiji je osobni pad koincidirao s padom DDR-a. I tamo gdje Buljan igra svoju igru u pijesku, Roehler u pijesku završava svoj film, konkretnije, na pješčanoj plaži jezera nedaleko Berlina, s Annabelle, Michaelom i Brunom koji se odmaraju u ležaljkama, nakon što su Bruna izvukli iz klinike i odveli ga na izlet. Treća ležaljka je prazna i rezervirana je za Christianein duh. Roehler je naime posve izmijenio irsku završnicu piščeva romana i očito se ne želi zamarati detaljima, već je ostavlja otvorenom. Baš i nismo sto posto sigurni da bi se to Houellebecqu svidjelo.