Zagrebački Blitz-Cinestar

Dvorana za filmove u 4DX formatu: Ne znaš je li lunapark, ili pak – kinodvorana!

Siniša Pavić

Auto skače po hupserima u sedmoj brzini, a fotelja skače po bubrezima! Sve se trese! Kako se okreće volan u junaka, tako se fotelja miče lijevo, desno, gore, dolje. Kako se okrene glava na stranu, tako se vidi nadrealna slika ljudi s crnim naočalama na nosu koji skakuću u svojim stolicama smijuljeći se 

Idi pa gledaj! Ma, šta gledaj, idi pa osjeti! Ovako nekako je glasio naputak, direktiva, naredba, ako već tu negdje ne leži i pregršt dobrih želja, da se ode u Arena Centar, u novu novcatu dvoranu multipleksa Blitz-Cinestar, pa osjeti kako je to kad je film ne samo zvučni, u koloru, jedan, dva i 3D, već, nikad u nas viđeni, 4DX!  

  – Ali… 


   – Nema ali! 


   Nije bilo vremana za ali, a to hoće reći da je onom tko slabije čuje na jedno uho, nosi naočale vida radi, te zadnje vrijeme često pati i od kojekakvih alergija pa mu je osjet mirisa slab, valjalo u dvoranu u kojoj će ga, kako kinima što draškaju mali milijun ljudskih osjetila i dolikuje, tresti sjedalo, zaslijepiti svjetlosni efekti, opijati mirisi, šibati vjetrovi, prskati voda, škakljati mjehurići i stolci, plašiti magla te drmati savršen zvuk!   

Tek 27 gradova svijeta


K vragu, ako to zadovoljstvo da se diče 4D kinom ima tek 27 gradova svijeta, onda svi ti sitni ljudski hendikepi i ne bi trebali biti problem i zapreka. Osnovne kriterije da uopće može u kino što podražaje dijeli šakom i kapom, potpisnik ovog teksta ionako i ipak ispunjava: trudan nije, ima više od metra visine i poprilično je stariji od četiri godine. Srce!?


Nema dokaza da je jače oštećeno. Dakle, haj’mo, pa makar muka trajala tri sata, koliko otprilike traje film »Hobit« što su ih i u 4D format pretvorili i kojeg će publika prvog moći gledati u ovom formatu.   

Na sreću, ili nesreću, umjesto »Hobita« za oglednog suočavanja sedme sile s 4XD čudom, ponuđeno je tek nešto malih klipova, no i to je bilo više nego dovoljno da se stekne dojam što nas to čeka kad si priuštimo, štono bi se reklo, taj cjelovit doživljaj gledanja filma.


A taj cjelovit doživljaj počinje tako da se lijepo zavalite u fotelju, odnosno sjedala koja su taman takva da su jednima bila nalik onima u kakvom svemirskom raketnom čudu, a drugima nalik foteljama za masažu što ih nude po hodnicima trgovačkih centara. Svjetla se gase, na platnu kreće slika, cesta neka, nizbrdica neka, automobil i….


  Sve se trese!


– U majke ti mile, što je ovo – otelo se nekom u publici. 


   Auto skače po hupserima u sedmoj brzini, a fotelja skače po bubrezima! Sve se trese! Kako se okreće volan u junaka, tako se fotelja miče lijevo, desno, gore, dolje. Kako se okrene glava na stranu, tako se vidi nadrealna slika ljudi s crnim naočalima na nosu koji skakuću u svojim stolicama smijuljeći se. Ne znaš je li lunapark, ili je kinodvorana.


Idu novi videoklipovi. Kad na ekranu grmi i sijeva, sijeva i u dvorani, kad se zemlja trese, trese se i pod pod nogama, kad kiša pada u filmu, fotelja vas zapljusne kapljicama. Sve je tu, jedino je nešto spora u nazočnih bilo oko toga puštaju li te stolice uistinu miris kad recimo glumac pusti vjetar na ekranu, ili se vonj nešto slabo osjeti. Sudeći po hihotanju lijepog dijela publike, da se tu štogod i namirisati. 


   Evo Brucea Willisa u krupnom planu. Čini se, mišiće mu možeš opipat’. Čini se, s njim ste u borbenom vozilu. Čini se da zajedno prkosite kiši metaka dok vas kapljice njegova znoja prskaju po licu. Akcija, akcija i samo akcija! I dilema kako će to i tko će to izdržati sat, dva, ako ne i tri, koliko filmovi znaju potrajat!? 


   – Ovo je samo za klince, rezonira brzopleto dio ljudstva starog kova među kojima i vaš novinar.   

Masaža bolne kralježnice


– A, ne, ovo je i za nas u najboljim godinama, replicira promptno dio ljudstva među kojima i vaš fotoreporeter.      Pritom daje posve jasnu računicu: parcijalna masaža bolne kralježnice košta ga od 125 do 150 kuna za pola sata tretmana, a ovdje za nekih 60 kuna dobije i masažu i film! Nije da nema rezona, makar se nije teško složiti ni s onima koji su, uz dubok uzdah nostalgije, poželjeli da im se osim žestoke akcije i brzih crtića u 4D format recimo prebaci, ako je uopće moguće, dobri stari Bogart, pa da vidimo čija majka crnu vunu prede. 

   Elem, mladost će to ludo voljeti, stariji će se odrediti već nekako. Ovom našem opitu je na žalost nedostajalo još ponešto da bude cjelovitiji. Recimo, ostalo je nedorečeno ima li junaka koji će na stolce koji se drmusaju sjesti s velikim kokicama i još većom Coca Colom u krilu.


Tko to ne raspe naokolo, nek’ mu daju odmah mukte kartu za novu predstavu. A što se tiče onih jalnuških diletanata koji su ovaj radni zadatak popratili opaskom da je 4D samo za gledanje pornografskih uradaka, njima, umjesto polemike koje ne može ni biti jer takvih 4D uradaka kino ne nudi, tek poruka da ovaj format sasvim lijepo funkcionira i kad se gleda automobilska juranjava, borba nidža ratnika, pucnjava svake vrste…… Pa tko voli, nek’ – uz doplatu od 25 kuna na osnovnu cijenu karte – izvoli!