RIJEKA – Već nakon njegova premijernog prikazivanja u sklopu pulskog off programa »Kontrapunkt«, oko no-budget komada mlađahnog Svebora Mihaela Jelića stvorio se veliki »hajp«.

Toliki da mu je prijestolnička štampa posvetila čak dva zasebna stupca/osvrta koje potpisuje njen kritičarski dvojac P&P. Onaj mediteranski »P« (Pavičić) dao mu je »palac gore«, a onaj purgerski »P« (Polimac) dao mu je »palac dolje«.

Iako ga potonji u svom osvrtu baš i nije totalno pokopao. Mi bismo mu dali srednji prst. Ne zato da bismo autoru poručili – »Jebi se!«. Ili još bolje »Fuck off!«, jer njegovi naturščici praktički ne koriste materinji jezik, već jezik smartphonea.

To je zato jer je taj isti srednji prst neizostavno sredstvo njihove komunikacije. Naravno, Jelić nije otkrio nikakvu toplu vodu. Njegov »ekvinocij« praktički je nastao kao spoj dvaju »preludija«.

Jedan je blizak Pavičićevu splitskom miljeu i potpisuje ga superiorniji Igor Jelinović (šifra: »Ultra«). A onaj potonji blizak Polimčevu purgerskom miljeu baštini teen tradiciju Ivana Livakovića i Andrije Mardešića (šifra: »Nemoj nikome reći«).

Isfurani štosovi

Naravno, sav taj »hajp« koji se stvorio oko Jelićeve no-budget produkcije snimljene za 9.000 kuna, možda i provocira sve one koji se prijavljuju na javne pozive HAVC-a. Iako i Bezinovićev pulski laureat (šifra: »Kratki izlet«) igra na gotovo identičnu no-budget retoriku.

Samo što je potonji autorski zreliji. Jer, taj isti Jelićev no-budget neizostavni je format u amerindie genezi koja se oslanja na strategiju crowdfundinga, ali i nekih drugih rubnih kinematografija.

Prisjetimo se autorskih početaka kanskog miljenika Kanađanina Xaviera Dolana. Duga Jelićeva scena razgovora u kafiću, u kojoj njegovi junaci raspodjeljuju zadatke uoči večernjeg tuluma (nabava trave, cuge i odabir lokacije), ne razlikuje se previše od interakcije protagonista najnovijeg Dolanova komada koja se zbiva u jednom dnevnom boravku (šifra: »Matthias et Maxime«).

Ostaje pitanje koliko je Jelićeva uporaba split screena, animacije i intertekstualnih igrarija doista »šarmantna« i originalna. Još je samo falilo da je Jelić poput Dolana zamijenio sliku formatom 1:1 uz zvuke Oasisa (šifra. »Wonderwall«) umjesto Krankšvestera ili Kiše metaka.

Jer, sav taj »đir« na relaciji između Opatovine, Džamije, Močvare i jednog stana, uz jeftino vino i travu, ne bi se puno izmijenio da autor promatra škvadru ispred riječkog Konta. A ni onaj drag queen nije nikakav izdanak autorove kvir ekscentričnosti jer je njegova figura već postala LBTIQ klišej. Totalni »isfurani štos«, poslužimo li se šatrom njegovih protagonista.

Ne-gluma

I dok se Jelićevi amateri svojski trude da u bliskom susretu s objektom autorove neinvazivne kamere/žudnje zamijene pozerstvo autentičnim pristupom ne-glumi (no-budget valjda podrazumijeva ne-glumu), poznatije face hrvatskog glumišta koje je autor angažirao za kuruzu, a možda i gratis, očito su se na setu dobro zabavljale.

Policajac panker na Dolcu je Dado Ćosić, koji je već postao zaštitni znak Cro hajpa. Vozač Ubera je Goran Grgić. Ulični redar je Ozren Grabarić. Kontrolor u tramvaju za kojeg je rezerviran možda najbolji cameo je Marko Petar Orešković. A lik susjede portretira Ksenija Marinković, za odmazdu spremna, ako se klinici ne budu pridržavali kućnog reda.

Jer, nazovite autora teksta koji držite u ruci starim prdonjom. Ali svi ti tulumi na travi, koliko god mu se danas doimali dosadni i deja-vu, samo su nastavak svih naših adolescentnih faza. Jer, ako je Jelićev komad doista učinio revolucionarni iskorak u filmskoj genezi Ružne Naše, onda nije problem u njegovu autoru, već u njegovoj kinematografiji.