Liburnia Film Festival

Dragan Rubeša na LFF-u: Još jedna doza hrvatskog očaja i beznađa u sjajnim dokumentarcima

Dragan Rubeša

Hrvatski horor tema je i »Hipokritovih sinova«

Hrvatski horor tema je i »Hipokritovih sinova«

Sedamnaesto izdanje Liburnia Film Festivala započelo je još jednom dozom hrvatskog očaja i beznađa. U dirljivom komadu »Da je meni ono što mi nije« pratimo sudbinu estradne dive Sandre Jurak



OPATIJA – Sedamnaesto po redu izdanje Liburnia Film Festivala započelo je još jednom dozom hrvatskog očaja i beznađa. U dirljivom komadu »Da je meni ono što mi nije« u režiji Višnje Skorin, sudbina estradne dive Sandre Jurak, koja je nekad nastupala na Etnofestu u Neumu i bila prateći vokal Alke Vuice, danas je svedena na traganje za bilo kakvim poslom.


Ona bi radila bilo što da preživi. Njenih petnaest minuta estradne slave dio su neke davne prošlosti. Trenutno je »povratnica« u majčinu stanu i prijavljuje se na RTL-ov show »Nikad nije kasno« koji se snima u Beogradu.


Riječ je o nekoj vrsti glazbene varijante plesnog maratona iz Pollackova filma »I konje ubijaju, zar ne?«, ali i reciklaži svih onih »supertalenata« koji su preplavili tabloidne televizije. No prema odluci žirija, za Višnju je očito kasno. Iako ona pokušava napraviti »još jednu jebenu baladu« u formi videospota i vratiti se na scenu u velikom stilu. Jer, Skorin promatra svoju aktericu u tužnom spoju empatije i simpatije.


Hrvatski horor




Hrvatski horor tema je i »Hipokritovih sinova« Antona Mezulića, koji priziva »artivizam« Igora Bezinovića (šifra: »Blokada«). Samo što su Mezulićevi plenumi i blokade vezani za pobunu dijela studenata Filozofskog fakulteta, ogorčenih Borasovim tajnim ugovorom o akademskoj suradnji s Katoličkim bogoslovnim fakultetom, koji je najavio da bi isti trebao postati »mjesto biblijskih vrijednosti«.


Jer, Boras se očito dobro snalazi i u kožnatoj fotelji rektorata i u crkvenim drvenim klupama, što dokazuje i sjajna scena u kojoj on u transu prati misu kardinala Bozanića, na kojoj potonji govori o nekakvom studentskom »usvajanju duha komunističke diktature«.



I dok se Jurak pokušava uhvatiti za zadnui splav u brodolomu života, čak dva filma ovogodišnjeg Liburnia Film Ferstivala bave se brodskim olupinama. Onima koje su namjerno potopljene blizu Brijuna u turističke svrhe da bi postale atrakcije podmorja, poput vojnog broda »Vis« bivše JNA, koji promatra elegantna Renata Poljak u »Još jednom odlasku«, igrajući na kolektivne memorije o Trećem svijetu. Ili je riječ o olupini talijanskog admiralskog broda »Re d’Italia« sagrađenog u njujorškom škveru W.H. Webb, koji je 1866. potopljen u bici kod Visa.


Oda Mediteranu


Iako se tim brodom bave »Lavovi Visa« (I leoni di Lissa) Nicoloa Bongiorna, sina legendarnog talijanskog TV voditelja Mikea Bongiorna, autorov film prije svega je veličanstvena oda Mediteranu, ali i film o jeziku. Jer, dok je austrijska flota na oklopnjači »Erzherzog Ferdinand Max«, kojom je zapovijedao mariborski admiral Tegetthoff, bila sačinjena od Venecijanaca, Triještina, Kvarneraca i Dalmatinaca koji su savršeno komunicirali, jer je njihov jezik bio »lingua veneta«, dakle »lingua franca«, siroti mornari iz Genove i Napulja koji su sačinjavali talijansku flotu, jedva su se uzajamno razumijevali.



Taj isti jezik sublimiran je i u nizanju brodskih komandi koje nabraja Bongiornov viški akter, a koje razumije svaki ribar, od Katalonije do Rodosa, od Maroka do Egipta – tira, buta, mola, šija, kaca, orca, vira. A na taj jezični slam nadovezuje se i autorov lucidni sugovornik Giacomo Scotti. No, iako Bongiornov doks u prvi mah igra na prosede blizak Bernardinu Modriću i svim njegovim torpedima i povijesnim lekcijama, on je puno više od toga. On je ljubavno pismo Jadranu i Visu, njegovim ribarima i njegovoj »svetoj divljoj prirodi«. Zato će publika zasigurno nagraditi autorov doks onim famoznim »Allegria!«, koji pamtimo iz TV nastupa njegova mitskog oca Mikea.