BERLIN – Najnoviji komad a »Žena u bijegu«, ujedno i njegov 24. film, još je jedan autorov film koji govori o uljezima. I još jedan u kojem se ukazuje njegova muza Kim Minhee. Sada ona posjećuje prijateljice u Seulu, koristeći muževo poslovno putovanje.

Je li ona doista ta ista žena u bijegu iz naslova filma? Od koga ona bježi i zašto? Razgovori i ispovijesti žena impregnirane jelom i alkoholom, što se i očekuje od autora koji sve interakcije postavlja u prostor restorana, prekidaju se dolaskom muškarca kojeg autor kadrira fiksnom kamerom s leđa.

Njen objektiv istražuje tek prostore dijaloga i podvlači karakteristične trenutke. Sve se dakle svodi na sjene, jeke, geste, poglede i aluzije. Pritom je posve nebitna prošlost koja povezuje njegove likove, ali i njihovi trenutni životi.

Ostaje tek Hongova lekcija koju nam on vječno ponavlja. Treba znati promatrati. Jedini okvir u kojem promatramo plan/kontraplan pjesnika uljeza sveden je na monitor špijunskog videa, instaliran na vratima apartmana.

U igri je špijuniranje povezano s misterijem problematične kćeri iz susjedstva u mozaiku videonadzora. Kao da je film sveden na tu špijunsku kameru kao jedino moguće mizanscensko rješenje. Jer, možda je sazrelo vrijeme da prestanemo uspoređivati Honga s Rohmerom i promatrati ga kao korejskog Čehova.

Loše priče

Autorska braća Fabio & Damiano D’Innocenzo nanovo se vraćaju s »Lošim pričama« u rimsku periferiju. Samo što eksterijere zamjenjuju saloni, verande, vrtovi, bazeni na napuhavanje i večere na otvorenom. Ništa se bitno ne bi izmijenilo da smo se zatekli u njujorškoj periferiji, s njenim očajima i nervozama, vulgarnostima i lošim vicevima, roštiljanijma, bučnim pjesmama i logorejama. S druge strane, tu su sramežljivi adolescenti i njihove teen nesigurnosti.

Jer, autori koji potpisuju scenarij Garroneova »Dogmana« praktički su se zatekli na identičnom terenu, igrajući na apstraktnu i gotovo oniričnu transformaciju kronike o talijanskoj periferiji.

Kao da nam poručuju: »Označili smo vam precizne prostorne koordinate, ali smo pobrkali one vremenske (klinci odlaze u školu usred ljeta, kao da moraju nadoknaditi štrajk učitelja). Tonovi su svedeni na crnu bajku, iako slika ostaje programatska žrtva scenarija, prizivajući Van Santa.

Kao da se apokalipsa već dogodila. Kao da su preživjela jedino djeca, iako njihov nježni pogled traje prekratko. Kao da nam u konkurenciji Berlinalea nije bio dovoljan tandem Delepine & Kervern opsjednut mobitelima prekrivenim spermom vruće linije (šifra: »Izbriši povijest«).

Berlin Alexanderplatz

Jedan od najiščekivanijih komada Berlinalea bila je igranofilmska verzija Fassbinderove televizijske serije »Berlin Alexanderplatz« iza koje stoji Afganistanac s njemačkom adresom Burhan Kurbani, našoj festivalskoj publici poznat po »Sahidi« s Marijom Škaričić i Karlom Ljubekom. Fassbinedrova Franza (Biberkopfa) sada zamjenjuje afrički migrant Francis (Welket Bungue), čije će se tijelo nasukati na mediteranskoj plaži.

Francis se zavjetovao Bogu da će od sada biti bolji čovjek. Sudbina će ga odvesti u Berlin, gdje već prvog dana shvaća kako je teško ispuniti te zavjete kad imaš status ilegalnog migranta u Njemačkoj – bez dokumenata, nacije i radne dozvole.

Tamo upoznaje psihotičnog Reinholda za kojeg počne dilati drogu u parku Hasenheide u Neukollnu. Iako njegov lik nije na nivou Gottfrieda Johna iz originalne Fassbinderove verzije. Prostitutku Mieze, koju je u originalnoj verziji glumila Barbara Sukowa, sada glumi Jella Haase.

A ulogu Eve (Hanna Shygulla iz originala) sada preuzima Annabelle Mending. No za razliku od Fassbinderova Franza, veterana Prvog svjetskog rata, koji prodaje nacističku štampu i nastavlja karijeru svodnika nakon izlaska iz zatvora, spuštajući se u ponor apsolutne histerije i ludila, Kurbanijev Francis koji korača senzualnim (homo)erotskim Berlinom noseći u ruci masku a la Joker, bliži je Phillipsovim naracijama otpora.

Masku na licu nosi i junak filma »Funny Face« u režiji Tima Suttona, prikazanog u paralelnim »Susretima«. Kao da Jokerova ostavština živi vječno. Opet je u prvom planu maskirani heroj spreman na sve da bi spasio New York od gentrifikacije. Apsolutno Zlo inkarnirano je u notornom developeru kojeg glumi Jonny Lee Miller. Iako je Suttonov njujorški delirij tek reciklaža škole braće Safdie.

Doduše, jedini tračak nade u filmu nudi junakova cura Zama. Sentimentalni odnos Zame i Saula tek donekle približava priču klasiku Stanleyja Donena, na koji se na neki način referira i naslov Suttonova komada.