Bez fige u džepu

Dragan Rubeša: Talijanski “Tolo i tolo” i migranti između ironije i mraka

Dragan Rubeša

Film je to koji ne priča o migrantima, već o Talijanima. U filmu u kojem se ne smijemo Zaloneu, već s njime. Filmu koji govori o fašizmu kao bolesti. Filmu u kojem autor ne spašava ni ljubav, ni obitelj, ni svetu figuru talijanske »mamme«. Zaloneova priča nema sretan kraj jer nema kraj. No publika je u šoku. Smije se s grčem u želucu. Kao da se pita »Jesmo li doista takvi?«



O migrantskim kalvarijama snimljeni su brojni filmovi. U »Partenonu« Litavca Mantasa Kvedaravičiusa, lik sudanskog izbjeglice postavljen je u interijer jeftinog bordela smještenog na obroncima atenskog Partenona. Iako on nije centralni lik tog sirovog i neprobojnog filma, riječ je o valjda najmračnijoj slici Europe koju pamti protekla filmska dekada. Totalna vizualna i taktilna studija o tijelu kao mediju sjećanja. S druge strane, veliki Mahamat-Saleh Haroun (šifra: »Une saison en France«) kao Kvedaravičiusov totalni antipod rabi krajnje emotivni pristup migrantskim temama, s razornom završnicom u kojoj Sandrine Bonnaire tumara ispražnjenom »Džunglom« Calaisa ne bi li ušla u trag voljenom Abbasu koji je preko noći nestao iz njena života. Ta ista potresna sekvenca priziva ulazak TV reportera u ispražnjeni kamp Vučjak kod Bihaća. No promatrajući sve te prizore baš nam i nije bilo do smijeha. Možemo li uopće pristupiti migrantskim tragedijama u komičnom diskursu?


Ako je Benigni dokazao da holokaust može biti potentna inspiracija za komediju, onda je i Luca Medici, poznatiji pod umjetničkim imenom Checco Zalone kojeg koristi još otkako je debitirao u miljeu talijanske TV satire (šifra: »Zelig«), dokazao da čemerne migrantske rute mogu biti potentna inspiracija za (političku) satiru. Njegov najnoviji komad »Tolo tolo« zaradio je na talijanskim kinoblagajnama samo u prvom danu prikazivanja 8,6 milijuna eura, što je najveće otvaranje u povijesti talijanskog filma ikad. Iako ovdje nije riječ o klasičnoj »panettone« komediji a la »Vacanze di Natale«, već se iza autorove priče kriju itekako ozbiljne teme. No Zaloneu nisu baš svi bili naklonjeni. Članovi ONG-a Baobab Experience koji pruža psihološku i pravnu pomoć migrantima i osigurava im smještaj dostojan čovjeka, opisali su autorov komad kao »banalni treš za blagdansko tržište«.


Bijeg iz Italije


No takve reakcije baš i ne drže vodu. Zalone je miljama udaljen od faca poput Carla Vanzine kao simbola klasičnih »panettone« narativa, jer je njegov koscenarist provjereni Paolo Virzi. Iako se autor ulaguje mehanizmima populističke komedije. To dokazuje i Mino Reitano na soundtracku, te cameo uloge Nicole Di Barija i ikone talijanskih soft pornića iz sedamdesetih Barbare Bouchet. A ništa manju buru nije izazvao ni Zaloneov videospot »Immigrato« korišten kao zamjena za klasični trailer. Jer, kad je riječ o Christianu de Sici koji je postao zaštitni znak talijanske populističke blagdanske komedije, Zalone ipak preferira ostavštinu njegova oca Vittoria, u liku Omara zaluđenog talijanskim neorealizmom, koji sanja kako će jednog dana postati redatelj. A kritika je proglasila Zalonea jedinim pravim nasljednikom Alberta Sordija u sferi nove talijanske komedije. Iako je njegov lik bliži reinkarnaciji Bena Stillera iz »Waltera Mittyja«.




Zalone u svom filmu portretira vlasnika propalog sushi restorana u provincijskoj Spinazzoli, koji zbog dugova bježi u Afriku, gdje pronalazi posao konobara. No u imaginarnoj afričkoj državi u kojoj se skrasio u bijegu od poreznika i banaka, buknut će građanski rat. Banke koje su mu u Italiji zagorčavale život, sada zamjenjuje još jedna varijanta Boko Harama, pa naš junak odbacuje košulju s Armanijevim printom i odjeven u muslimansku halju pridružuje se grupi izbjeglica na dugom putovanju u nepoznato, zajedno s Omarom i dječakom Doudouom. Dobili smo dakle tipične sastojke za lucidnu »commediu all’italiana« koja se poigrava s nedaćama »prosječnog Talijana« u svijetu, njegovim malim rasizmima, porocima, fiksacijama, poreznim strahovima, nespretnostima i umijećima snalaženja.


Rođen za snove


Već na samom početku filma, Zalone će kazati policajcu kako je »rođen za snove«. Iako Zaloneova kalvarija neodoljivo podsjeća na onu koju je u Amelievu komadu »Lamerica« proživljavao Gino ukrcavši se na brod »Vlora«. Samo što njegova »migrantska« ruta nije započela u Africi, već u Albaniji. Jer, Zalone ne denuncira samo stereotipe koje stranac stvara o »prosječnom« Talijanu inkarniranom u Zaloneu, već neće poštedjeti ni Europu sa svim njenim kontradikcijama, naročito kroz lik francuskog reportera Lemaitrea iza kojeg stoje imućni sponzori. U pojedinim trenucima, Zalone se doima poput lika iz animiranog filma. Ponekad igra na punokrvnu političku satiru koju je bildao u »Zeligu« (promatrati junakov telefonski razgovor s Nichijem Vendolom, lutriju na španjolskom ONG brodu ili scenu u kojoj imitira Mussolinija). Ponekad se oslanja na geg koji priziva holivudsku nijemu eru (scena sa starcem koji slijedi sushi na pokretnoj traci).


Jer, film je to koji ne priča o migrantima već o Talijanima. Kao što se i finalna bajka o rodi ne odnosi na afričku djecu kojoj je ispričana, već na nas. U filmu u kojem se ne smijemo Zaloneu, već s njime. Filmu koji govori o fašizmu kao bolesti. Filmu u kojem autor ne spašava ni ljubav, ni obitelj, ni svetu figuru talijanske »mamme«. Zaloneova priča nema sretan kraj. Zato jer nema kraj. No publika je u šoku. Smije se s grčem u želucu. Kao da se pita, »Jesmo li doista takvi kakvim nas je Zalone prikazao? Priča li on doista o nama?« Dileme su krajnje atipične za »blagdansku« komediju koja je 1. siječnja poharala talijanski box office, dok petarde još nisu zašutjele. Jer, komplicirano je zezati se sa siromaštvom, ratovima, nasiljem i migrantskim rutama. Zalone to čini s dignitetom. I bez fige u džepu.