Kad sam nakon projekcije filma »Anna Pavlova živi u Berlinu« susrela redatelja Thea Solnika, pitala sam ga najprije što je s Annom. Je li još živa? 

   Jer količina alkohola i tableta, fizičko iscrpljivanje i potpuno nesređen život, lako dolaze glave mlade ljude koji ne priznaju granice. A Anna je upravo to! 

    Solnik mi je međutim rekao kako je Anna sasvim dobro, dapače – kad je njegov film krenuo na festivale, to je značilo ujedno i fokus javnosti na glavnu protagonisticu koja je odjednom postala »netko«. 

    – To je toliko pozitivno utjecalo na Annu, da je od toga dana prestala piti i drogirati se, a našla je i fakultet na kojem trenutno uredno studira. Štoviše, htjela bi da snimim još jedan film o njoj – sada u novoj ulozi!

    Anna Pavlova je sinonim za mladost današnjice, koja očajnički pokušava biti sretna – živjeti zabavljajući se, non-stop partijajući, dakako uz pomoć alkohola i droge. Pa što je tu novo? – reći ćete. I zbog čega to treba uopće gledati na filmu? Zar će upoznavanje sudbine jedne luzerice nešto promijeniti? 

    Istina je, neće! Tridesetogodišnja Anna Pavlova, koja vuče plemićko rusko porijeklo, i sama za sebe kaže da je – nitko i ništa. Ne radi, ne studira, ne plaća stanarinu, duguje na sve strane, ali živi svaki trenutak svog života slobodno. Ili bježeći od života? Partijajući na ulicama, po parkovima, barovima, klubovima, u stalnom sukobu s policijom i vjerovnicima, ali i slučajnim namjernicima koji bi ju htjeli iskoristiti, vraćajući se u zoru u opskurnu izbicu stana koji smrdi po mačkama i neopranom suđu, Anna Pavlova zapada sve dublje u mrak neostvarenih želja. 

   Stanje sreće

Anna bi, naime, voljela biti ono što jeste – optužuje svoju baku koja ju nije željela udomiti kad su joj roditelji emigrirali na Zapad i omogućiti joj da bude Anna Pavlova, s pedigreom koje nosi to prezime u Rusiji. Anna ima plan: da kupi iPhone, iPad i stereo; ne želi više živjeti od dijeljenja letaka… Anna bi voljela studirati i stalno se nada kako će u Njemačkoj naći fakultet koji će priznati njeno rusko školovanje i primiti ju bez maturalne svjedodžbe; tumači kako deset godina obrazovanja u Rusiji daje znanje o kojem njemački studenti ne mogu sanjati ni pred diplomu! Ona je djevojka visokog kvocijenta inteligencije, ni pod utjecajem opijata ona ne trabunja – Anna podjednako dobro govori njemački, ruski, engleski, poznaje glazbu, plesnu umjetnost, književnost… Priznaje doduše da je alkohol njezin problem, ne droga – jer tablete i joint samo dobro idu s alkoholom, omogućavajući joj da izdrži tempo neprestanog stanja »sreće«. Kako ne bi primijetila život koji počinje kad zabave završe… 

    Zastrašujući film Thea Solnika namijenjen je roditeljima i onima koji to žele postati. Jer, Anna ne živi samo u Berlinu – Anne su svuda oko nas.   

Pismo ocu

U popodnevnom terminu jednog od posljednjih dana festivala u Trstu prikazana su dva dokumentarna filma, ne slučajno stavljena jedan za drugim: »Pismo ocu« beogradskog redatelja Srđana Keče i »Album« zagrebačkog redatelja Branka Ištvančića. Oba filma govore o ratu na prostorima ex Jugoslavije, svaki iz svog očišta. 

    Nakon niza izvrsnih dokumentaraca viđenih na ovogodišnjem festivalu, ova su dva filma prošla s mlakim pljeskom nevelikog broja gledatelja (među kojima se moglo vrlo često čuti i hrvatski i srpski jezik). 

    »Pismo ocu« pretežito čini imaginarno obraćanje sina nedavno preminulom ocu, ali pregledom fotografija te susretom s očevim prijateljima i rodbinom, Srđan Keča otkriva obiteljsku prošlost, pa film ulazi u kategoriju dokumentarnog. 

    Pritom su neke opservacije njegovih sugovornika koje se odnose na prošla vremena vrlo proizvoljne, ali u filmu služe kako bi se došlo do glavnog problema, a to je razvod Srđanovih roditelja kojem je uvelike kumovao rat. Dvoje ljudi koji su sedamdesetih godina ušli u brak iz ljubavi, razveli su se devedesetih nakon odlaska oca na ratište, s kojeg se vratio – promijenjen. Činjenica da je njegova supruga Hrvatica, a on Srbin, samo je pojačala jaz stvoren osobnim sudjelovanjem u ratu. »Više nije bilo našeg vremena u danu, nismo imali o čemu razgovarati, smetala mu je tišina kao i buka – nisam ga više poznavala«, kaže Srđanova majka, koja i dalje žali za onim čovjekom kojeg je voljela. 

    U »Pismu ocu« korišteni su i obiteljski filmovi koje je Srđanov otac snimio sedamdesetih i osamdesetih godina, a sada s druge strane kamere stoji sin, koji nastoji razotkriti što je to nagnalo njegova oca da napusti obitelj, a onda im do posljednjeg dana taji svoju bolest. Srđanov otac umro je sam, u bolnici, ne dozvolivši nikome da prije smrti o tome izvijesti njegove sinove. U novčaniku je imao njihovu sliku, a u stanu gdje je živio, uz krevet je držao album sa slikama s vjenčanja…    

    Album je i tema filma Branka Ištvančića, a rađen je prema istoimenoj knjizi Miroslava Kirina, kojom autor progovara o post-ratnim traumama njegove obitelji nakon povratka u Petrinju. Ištvančić u filmu isprepliće i sudbinu jedne sarajevske obitelji – uvijek se radi o fotografijama i obiteljskim albumima – koji su »onima drugima« koristili kao sredstvo odmazde. 

    Naime, kad je obitelj Kirin shvatila da će morati bježati iz svog doma u Petrinji, prvo što je majka spakirala bila je fotografija obiteljske kuće: »Ako se ikada vratimo, moći ćemo dokazati da je kuća naša, da smo tu živjeli!«, mislila je. Obitelj je izbjegla, ostavljajući potpuno opremljenu kuću: »Baš smo bili kupili nov namještaj i kućanske aparate, kad smo sve morali napustiti« – kaže Mirov otac, koji je u izbjeglištvu sačinio i popis stvari ostavljenih u kući. Majci je pak najžalije što su tamo ostali i svi albumi s obiteljskim fotografijama, jer »to je bio naš život«, kaže, od kojeg nije ostalo – ništa. 

    Povratkom u Petrinju nakon rata, kuću su našli čitavu, ali bez njihova namještaja. »Tu je očito netko živio. I bolje da je tako, nikog ne mrzim i drago mi je da je naša kuća nekim drugim ljudima koji su se tu našli također iz nužde – poslužila kao dom…« – kaže gospođa Kirin.   

Majke

Među stvarima koje su ostavili ljudi što su živjeli u njihovoj kući, Miroslav Kirin je našao nerazvijen film, a preko nekih dokumenata koje nisu ponijeli – otkrio je tijekom vremena tko su bili ti ljudi. Dvadeset godina nakon rata s njima se i sastao, vrativši im – njihove fotografije. 

    Sarajevska obitelj Fako s Ilidže nosi daleko strašnije uspomene na svoj povratak. U potpuno praznom stanu bez vrata i prozora, na zidu nasuprot ulaza, dočekala ih je njihova obiteljska fotografija na kojoj su lica roditelja i dvoje djece – izgrebana do bjelila papira. 

    – Na toj smo slici bez lica, praktički bez glava, onako kako su naši nepijatelji željeli da izgledamo. To je bila jedina poruka koju su nam ostavili… Smrzli smo se od pogleda na tu fotografiju i dugo to nismo mogli zaboraviti, kaže mlada žena, tumačeći kako je obitelj bez fotografija – potpuno obezglavljena. »Kao da nismo ni živjeli pedeset godina prije toga…« 

    Sekcija dokumentarnog filma u Trstu okončana je austrijskim filmom »Ilegalna mama« Eda Moschitza, koji govori o ženama iz Moldavije koje žive i rade na crno u Austriji i Italiji, kako bi prehranile obitelj. Godinama nisu vidjele svoju djecu koja više i ne znaju kako im majke izgledaju, žive bez ikakvih prava i medicinske skrbi, uz stalni rizik i u strahu da će biti deportirane… S druge strane, njihove obitelji u Moldaviji žale što su im dozvolili odlazak… 

    »Mama illegal« je ovovremena inačica priče o Aleksandrinkama – zapaženog i nagrađenog dokumentarnog filma slovenskog redatelja Metoda Peveca. Samo je vrijeme drugo – stoljeće nas dijeli od prvih odlazaka žena iz siromašnih krajeva Slovenije u nekadašnju egipatsku prijestolnicu – a i Alexandrija se sad preselila u Europu. Problemi su međutim isti. Uvijek ima gladnih obitelji i majki koje su spremne žrtvovati se odlaskom u tuđinu, kako bi ih prehranile. Ni stotinu godina kasnije, taj se odlazak međutim ne smatra časnim…