Tko god kaže da ovo nije bila dobra godina za film, trebao bi gledati više ili bolje, rekao je bivši »Cahiersov« urednik Jean-Michel Frodon. I na vrh svoje liste najboljih filmova u 2014. stavio Assayasove »Oblake nad Sils Marijom«. Ah, te liste. Svima idu na živce i svi ih sastavljaju. Da, Assayasov film doista spada u vrh naše distributerske 2014. 

    Ali s pojavom perolakih digitalnih kamera, svaka nova godina donosi sve veći broj filmova. Ni najenergičnija filmofilija nije sve to u stanju pohvatati. Ima ih toliko da čak ni festivalski programeri ne stignu vidjeti sve što bi htjeli i što im se nudi, iako upravo festivali ostaju jedina mjesta njihove promocije. No umjesto da otkrivaju nevidljivo, programeri naših (mainstream) festivala prečesto igraju na sigurno, pa im je najveći problem kako recimo doći do nekog razvikanog filma a da im ga neki drugi festival ne mazne ispred nosa. Kao da će se srušiti kompletni programski koncept ako ne dobiju neku vruću cannesku akviziciju. Tako se u medijima spominjao nekakav hladni rat na relaciji Motovuna i Vukovara, samo zato jer potonji nije htio dati prvom najnovijeg Zvjaginceva, koji mu je trebao da bi »Levijatanom« zaokružio njegovu retrospektivu. 

    Ali dobrih filmova ima toliko da svaki festival koji drži do sebe može ostati podmiren. Treba samo imati fini njuh. Uostalom, ako sinonim za dobri dox i dalje ostaje Zagrebdox koji tradicionalno balansira između dokumentarnog mainsteama i radikalnih Bingovih komada (»Dok nas ludilo ne rastavi«), to ne znači da recimo za dokumentarnu selekciju Subversive Film Festivala nije ostalo ništa. Naprotiv, upravo su se na Subversiveu dogodila dva dokumentarna vrhunca 2014 – »We Come as Friends« (Dolazimo u miru) Huberta Saupera i »Sangue« Pippa Delbona u kojem se autorovi bizarni izleti u Tiranu u potrazi za čarobnim lijekom protiv raka spravljenim od otrova plavog škorpiona, koji bi trebao olakšati majčinu agoniju, izmjenjuju s jezivom ispovijesti autorova frenda Giovannija Senzanija, bivšeg lidera Crvenih brigada, u kojoj minuciozno opisuje mučenje i egzekuciju mladog Roberta Pecija, koji je platio životom samo zato što je njegov brat bivši brigadist preuzeo ulogu pokajnika. 

   

Dužina je bitna

Inače, Subversive je zaslužan i za queer moment godine – onaj iz Gonzalezovih »Susreta poslije ponoći« (Les rencontres d’apres minuit) u kojem pastuh Eric Cantona vadi svoje enormno (protetično ali autentično) spolovilo iz gaća (»Moj dječački penis morfirao je u čudoviše i postao opsesija«) dok sudjeluje u oniričnoj seansi s čuvaricom zatvora Beatrice Dalle, čija bijela šubara s crvenom zvijezdom petokrakom aludira na LeFleurov komad »Ilsa, tigrica iz gulaga«. Da, dužina (kite, filma) bila je itekako bitna u 2014.

Tako dva definitivno najbolja filma koja smo vidjeli u 2014 – »Iz vremena koje prethodi« Lava Diaza i »Mali Quinquin« Brune Dumonta – traju duže od četiri sata. I ni u jednom trenu nije nam bilo dosadno. No koliko god njihovi prosedei bili dijametralni, oba filma bave se djetinjstvom (Diaz promatra statičnom kamerom odrastanje malog Hakuba o kojem se brine Sito, lažući dječaku da su mu roditelji završili na otoku gubavaca). Doduše, Dumontov sumanuti komad snimljen je za Arte kao mini TV serija od 4 epizode, ali je premijerno prikazan na canneskom off programu Quinzaine (Quinqinzaine?) kao dugometražni film u raskošnom Cinemascope formatu. Iako je njegov »neočekivani« iskorak u zonu crnohumornih mutacija iznenadio dio publike navikle na njegove mračne i brutalne storije, riječ je zapravo o kvintesencijalnom izopačenom Dumontu kakva najviše volimo. 

    Doduše, kad je riječ o odrastanju, britanski i američki filmski tisak najčešće je na svojim listama forsirao epski prosede Linklaterova »Boyhooda« (Odrastanje) koji također spada u kategoriju »dugih« filmova (o produkcijskoj strategiji da i ne govorimo). Dobra je vijest da su Linklaterov i Diazov komad prikazani u riječkom Art-kinu, čiji se program u 2014. doimao poput zrelog nara čije crvene koštice zamjenjuju sočni filmovi, bilo da su ga okupirali klinci u gledanju i crtanju »Pčelice Maje« ili radikalnija filmofilija koja je ulični ples razigrane »Frances Ha« uz zvuke Bowiejeve »Modern Love« mogla par mjeseci kasnije usporediti s uličnim plesom Denisa Lavanta u »Zloj krvi« Leosa Caraxa, i to na istu glazbu (riječ je dakako o hommageu koji je Baumbach ispisao Caraxu).

Prepustiti se uživo zvucima lutnje Jozefa Van Wissema nakon što je par mjeseci ranije tu istu lutnju čula u Jarmuschovu vampirskom komadu »Only Lovers Left Alive«. Slušati uživo Khavna de la Cruza na pianu (šifra: »Squatterpunk«), nakon što je odbacio svoju jaknu s printom Spužve Boba. Osjetiti dašak newyorške mitske institucije Anthology Film Archives kroz filmove Jerryja Tartaglie samo par dana nakon njihove prezentacije na Berlinaleu. Polemizirati uz čaj s Hanekeom nakon emotivne projekcije »Ljubavi«.   

Lista čekanja

Bilo je tu i neizostavnih programskih paradoksa. Gdje prikazati najnovijeg Godarda snimljenog u 3D tehnici (šifra: »Zbogom jeziku«)? Cinestar koji u skladištu ima hrpe crvenih 3D naočala to ne želi jer ga tamo valjda nitko ne bi otišao vidjeti. U Art-kinu ne mogu jer nije tehnički osposobljeno za 3D projekcije iako je to jedini relevantni prostor u kojem bismo ga voljeli vidjeti. No, kako to obično biva, ostali smo zakinuti i za neke velike filmove koji se još uvijek nalaze na listi čekanja. To nisu samo vragolije »Malog Quinquina«. I na neodoljivu Pascale Ferran (»Bird People«) naši su festivali ostali posve ravnodušni. Kao i ne erotiziranog Brazilca Daniela Mascara (»Ventos de Agosto«).

Predugo čekamo i tužnu narko baladu braće Safdie (»Heaven Knows What«). Izvrsna Asia Argento (»Incompresa«) još uvijek se nije našla na jednom od dva Ciklusa suvremenog talijanskog filma. A nema na vidiku ni novog Paula Thomasa Andersona (»Inherent Vice«). Kao ni anime remek-djela Isaa Takahate (»Pripovijest o princezi Kaguya«) koji bi se fino nadovezao na još jedno začudno Miyazakijevo Art-kino ukazanje (»Vjetar se diže«). A nismo vidjeli ni (britansku) komediju godine, Warchusov »Pride«. 

    Živimo u zlatno doba dostupnosti filma. Možda i provodimo previše vremena gledajući u ekrane (kina, smartphonea, računala). Iako nas Frodon savjetuje da treba gledati više, ili bolje, odnosno preciznije. Oproštaj od 2014. provest ćemo u Art-kinu uz Tatijev »Playtime«. Onda slijedi par dana »čišćenja« od filmova. Pa nakon te kraće pauze, bolje programske nego one kojom se prekidaju »predugi« filmovi u multipleksu ili na komercijalnim televizijama, nastavljamo gledati više i bolje.