Deložacije su možda bile sustavno isplanirane i provođene od novoustrojene hrvatske vlasti. Vrlo je znakovito da današnja vlast nikad nije našla za shodno da se od tih radnji ogradi ili bar ispriča žrtvama
Kratak igrani film redateljice i filmske producentice Dijane Mlađenović ujedno je i njen debitantski film, koji je ovih dana predstavljen publici Pula Film Festivala. Ovaj mali film privukao je pažnju i tijekom svoje hrvatske premijere, na prošlogodišnjem ZagrebFilmFestivalu, prije svega zbog svoje teme, koja reaktualizira deložacije iz stanova koje su se u nemalom broju događale početkom devedesetih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj.
Film »Pragovi« već je gostovao i na brojnim inozemnim filmskim festivalima, i povod je za razgovor i pogled unutar producentske kuće koju osmišljava i vodi Dijana Mlađenović, a koja skriva niz interesantnih filmskih naslova, susret s kojima nas tek očekuje.
O problemima vezanim uz deložacije iz stanova početkom 90-ih u Hrvatskoj se malo govorilo. Vjerojatno ste malo istraživali tu temu, što se dogodilo s ljudima koji su deložirani, jesu li ti događaji pravno procesuirani, jesu li se pravi vlasnici stanova, barem u većini slučajeva vratili u njih, je li vam poznato?
– Deložacije koje su se provodile početkom 90-ih u Hrvatskoj ozbiljna su stigma našeg društva i države. Ti postupci kojima se na najgrublji način povrjeđivalo ljudsko dostojanstvo, nanosila šteta imovini, pravima i fizičkom intergritetu pojedinca, bili su možda i sustavno isplanirani i provođeni od novoustrojene hrvatske vlasti. Vrlo je znakovito da današnja vlast nikad nije našla za shodno da se od tih radnji ogradi ili bar ispriča žrtvama.
Istraživala sam tu temu, najviše putem publikacija HHO-a, zapisnika nevladinih udruga koje su same sudjelovale u njihovim sprečavanjima, i putem jedne konkretne kaznene prijave. Riječ je o kaznenoj prijavi Centra za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek iz 2005. godine, protiv Petra Kljajića, pod sumnjom da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva tako što je kao predsjednik Vojno-stambene komisije Zbornog područja Osijek izdavao naredbe o prisilnim deložacijama civila iz stanova. On je izdavao naredbe i sam sudjelovao u nasilnim izbacivanjima civila iz njihovih stanova, pri tome je znao da pripadnici HV pridodani na ispomoć Vojno-stambenoj komisiji Zbornog područja Osijek i drugi pripadnici HV-a i Vojne policije prijetnjama i fizičkim i psihičkim maltretiranjima istjeruju civile iz stanova, a to nije spriječio niti je kaznio počinitelje. Sve je to činio s namjerom da deložirane civile trajno iseli iz RH. Kaznena prijava je odbačena, iako je Državno odvjetništvo u obrazloženju rješenja navelo da je prijavljeni Petar Kljaić, kao predsjednik tadašnje Vojno-stambene komisije Zbornog područja Osijek, tijekom tijekom 1991-1993 godine sudjelovao u prisilnim deložacijama osoba nehrvatske, pretežito srpske nacionalnosti iz vojnih ili društvenih stanova, kao i izdavanju različitih dozvola i potvrda za bespravno useljavanje u privatne stanove i kuće. U te su stanove i kuće uglavnom useljavale obitelji poginulih hrvatskih branitelja i prognanika. U svakom slučaju, ta je osoba, u svojim postupanjima u nekim situacijama koje sam vam navela kršila temeljna ljudska prava i slobode. Međutim, naše pravosuđe zaključuje da to još uvijek ne pripada području obilježenom kao ratni zločin protiv civilnoga stanovništva.
Patologija pasivnosti
Meni su poznati i slučajevi gdje su se ljudi sa stanarskim pravima vratili u svoje stanove nakon deložacije, ali i slučajevi gdje se još uvijek vode postupci radi ostvarivanja prava. Međutim, nemam podataka koji broj ljudi je u konačnici uspio povratiti svoju imovinu, ostvariti stanarska prava, zatim i vlasništvo. Ali sumnjam da je riječ o većini. Samim time što se takvi postupci moraju pokretati samo po privatnoj tužbi, jer ova država, kako smo vidjeli iz osječkog primjera, smatra da u konkretnom slučaju ne postoji kazneno djelo ratnog zločina koji se pokreće po službenoj dužnosti. Nisam sigurna da većina deložiranih i raseljenih diljem svijeta imaju i minimalnu mogućnost da takve ozbiljne postupke vode po vlastitoj inicijativi, stručnosti i trošku.
Junakinja vašeg filma, koju glumi Alma Prica, primjer je nečega što u teoriji zovemo »građanska hrabrost«, suosjećajnost, ispravnost, moralnost djelovanja, nesebičnost…Film prikazuje jedan isječak života te protagonistice, u kojem ona postupa onako kako većina ljudi ipak ne bi postupila. Je li, po vama, ljudski strah dovoljan za opravdanje od nedjelovanja, pred očitim nepravdama i nasiljem?
– Kada sam gradila likove koje igraju Alma Prica i Franjo Kuhar, dakle personifikacije građanske hrabrosti i pasivne većine, polazila sam od mišljenja i osjećaja da nitko od nas na skali građanske hrabrosti i pasivnosti nema stalnu i zagarantiranu poziciju. Da nas okolnosti, procjena ugroze za sebe i drugog, valorizacije posljedica, određuju da u datom trenutku reagiramo na najbolji ili najgori mogući način. Kako po nas, ali više za druge. Ali sam i mišljenja da neki od nas ipak imaju većeg potencijala za jedno od tih ponašanja. Ljudski strah je sigurno kategorija koja bi trebala biti razumljiva jer se s njom svi hrvamo. U filmu se pasivni lik sigurno bori sa strahom ali onda još više sa sramom i grižnjom savjesti. I to je dobro. Apsolutno zlo bi bilo da tog srama i grizodušja nema. Ono što, po mom mišljenju, čini najveću patologiju pasivnosti jest njegova standardizacija. Prilikom deložacija, kao i u mom filmu, nije šutio samo prvi susjed, šutjela je cijela zgrada, ulica, grad. Šute i dan danas. Mislim da je zauzimanje stava pred očitim nasiljem i nepravdom nužno, da se mora doslovce učiti od najranije dobi.
Druga prilika
Mislite li da je postupak vaše junakinje u filmu neka vrst »pokaznog primjera«, u smislu – ovako bi trebalo postupiti, pa i pod cijenu raspada vlastitog braka, sigurne intime unutar koje se živi?
– Nije mi bila namjera definirati ispravnost ili promašenost postupaka i njihovih posljedica, jer su brojne varijante posljedično-uzročnih elemenata koji do tih postupaka dovode. Htjela sam se baviti stanjima, vanjskim a pogotovo onim intimnim i unutarnjim. Postupanje po cijenu raspada vlastitog braka može značiti i raspad samog sebe. Nisam sigurna da itko može zagovarati ponašanje po takvu cijenu. Svi zaslužujemo novu priliku, prostor za suočavanje, katarzu, iskupljenje. I danas, godinu dana nakon završetka filma, razmišljam o tome što bi bilo da se muškarac zatekao u ženinoj situaciji. Nisam sigurna da postoji točno predviđanje. Ako netko kroz film prepoznaje štetnost odnosno korisnost takvih postupaka smatrat ću to jednom njegovom vrlinom, iako sam htjela otvoriti raspravu i za one istančanije relacije unutar tog dualizma.
U tom smislu, mogli bismo kazati, ako bismo htjeli biti sarkastični prema lošim intimnim odnosima – vaša je junakinja spašavala susjede od deložiranja, a na koncu je možda i sama deložirana iz vlastitog braka, jer ju je ta nesebična gesta dosta suštinski i duboko razdvojila od njenog partnera, koji nije imao ni približno toliko ljudske potrebe da tako reagira.
– Suštinski dio diskusije koji sam htjela otvoriti jest upravo to – što se desilo potom sa supružnicima. S dvoje ljudi koji dijele život možda već dvadesetak godina, i tada događaj koji ih smješta na potpuno odvojene strane otvori jednu novu i strašnu dimenziju njihova odnosa.
Čini mi se da je upravo to onaj prostor, nužno potreban i u individulnim i kolektivnim razinama, za suočavanje, dijalog, pijetet. Tim supružnicima sigurno nije lako. Svako od njih bori se s drugačijom mukom. Ali u tome je bit ljudskosti. Njegovo razvijanje je nužnost i vjerojatno može ići samo kroz velika iskušenja.
Granične situacije, poput rata ili nekih drugih ljudskih nesreća, na površinu podižu neke stvari koje se inače teže primjećuju unutar čak i intimnih odnosa… U bivšoj Jugoslaviji je, čini se, bilo dosta loših brakova, kada su se mnogi tako lako razdvojili dolaskom rata – jedan je partner otišao na jednu, drugi na drugu stranu.
– Vjerujem da i danas ima isto toliko dobrih i loših brakova koliko ih je bilo i u Jugoslaviji. I oni brakovi koji su pucali uslijed rata pucali su upravo zbog onog na što su se ratovi u bivšoj državi najviše oslanjali – nacionalizam i šovinizam. Da se danas zarati zbog, na primjer, klasne hegemonije, pucali bi brakovi u istom takvom broju. Možda i više. Silno mi je žao svih tih obitelji, pogotovo ako uslijed straha ili konkretnih ugroza nisu ni imali vremena sagledati vlastite rascijepe a kamoli na njima raditi.
Razbijanje predrasuda
Vaša se producentska kuća bavi produkcijom manjih, nezavisnih filmova. Kao vlasnici Kinematografa i autorici cijele koncepcije, cilj vam je raditi filmove koji djeluju angažirano, iz raznih uglova. Možete li kratko predstaviti par filmova na kojima radite ili ste ih u Kinematografu dovršili, na kojim sve temama, na razbijanju kojih predrasuda rade?
– Nedavno su dovršena dva dokumentarna filma koji su upravo krenuli u distribuciju. Prvi, naziva Još jednom o grupi prijatelja i prijateljica, pripadnika LGBT zajednice koji se kroz period od više godina pokušavaju suočiti s vlastitim ljubavnim neuspjesima i uspjesima. Zatim film Daleki susreti o Vanji iz Hrvatske, koja je kao aktivistica pokrenula i dovršila projekt izgradnje doma za starije i nemoćne u dalekoj i nepoznatoj Moldaviji. Pred snimanjem smo s dva nova dokumentarca – Tanka linija, kojega radimo u koprodukciji s talijanskim partnerima, o ratnim silovanjima iz očišta žrtve i vojnika sudionika. Te Bijeli gradovi o srpsko-hrvatskom ljubavnom paru i njihovim svakotjednim putovanjima jedno k drugom. Tu je i animirani film Umorstvo u katedrali, o pothvatima detektivke Glorije Scott. Razvijamo i projekt regionalnog dugometražnog omnibusa Duboki rezovi, kojem je zajednička tema nasilje u svim njegovim oblicima. Iduće godine kreće i snimanje igrano-eksperimentalnog filma Gubilište temeljeno na kratkoj priči Mirka Kovača, kao mog idućeg kratkog igranog filma Grimizno, koji je također smješten u ratne godine,a govori o suočavanju žrtve sa svojim počiniteljima. Dakle bavimo se raznim temama, od vidljivosti LGBT zajednice, međugeneracijskih odnosa i važnosti empatije, ratnim zločinima i nužnosti suočavanja i katarze, kritici društvenih pojavnosti kroz parodiju žanra i glavnih likova…Želja nam je pokušati objediniti inovativnost u umjetničkom izričaju i izvjesnu količinu društvene pronicljivosti i provokacije.
Tko sve financira te filmove, znamo da je snimanje filmova skup posao?
– U većini slučajeva projekti su financirani sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra, potom sredstvima lokalne zajednice, gradova i županija, i kod koprodukcija iz inozemnih fondova. No činjenica jest da bez potpore HAVC-a cijela audiovizualna industrija ne bi mogla opstajati i da se na ta sredstva svi primarno oslanjamo. Pogotovo jer HAVC financira projekt kroz više faza – razvoja i potom proizvodnje, pa se time autorima i producentu pruža i neka vrst bazične ekonomske sigurnosti. Za sada, ulazak Hrvatske u EU nije drastično pomaknuo financiranje proizvodnje filmova na EU fondove i povećanje koprodukcijskih suradnji, što bi mogla biti sigurna buduća masovnija pojavnost.
