Art kino Croatia

Bulevar sumraka legendarnih komičara: Gledali smo Bairdov film “Stanlio i Olio”

Dragan Rubeša

Bairdov veliki film je strastveni bulevar sumraka, koji ispisuje najiskreniju posvetu možda najslavnijem komičnom paru u povijesti Hollywooda



Stan Laurel i Oliver Hardy plešu. U pozadini je krajolik koji priziva fordovske vesterne. Holivudski set. Kamera. Rez! Publika je u deliriju. Riječ je o filmu »Stanlio & Olio na Divljem zapadu« iz 1937. godine, kad su oni bili na vrhuncu slave. Šesnaest godina kasnije, dogodit će im se engleska turneja. U snovima o velikom povratku. Možda o povratku na film, u tajicama Robina Hooda.


Ali nove generacije ih ne prepoznaju. A kinodvorane su prazne. Njihova kemija nije ono što je nekad bila. Jer, Bairdov veliki film nije samo klasični primjer onog kakav bi punokrvni holivudski biopic trebao biti, već i strastveni bulevar sumraka koji ispisuje najiskreniju posvetu možda najslavnijem komičnom paru u povijesti Hollywooda.


Film i život


Ta povijest satkana je od 32 nijema filma, 40 kratkih zvučnih filmova i 23 dugometražnih filmova. Zajedno su kreirali savršeni arsenal mimskih manirizama, satkan od nespretnih padova, sumanutih gesti i igre polucilindra. Njihovi filmovi pulsirali su u savršenoj interakciji s fanovima i medijima, čak i u onim najtežim trenucima koje je spasila njihova neuništiva ljubav i poštovanje.





Stanlio i Olio američki je glumački par. Činili su ga Stan Laurel – Stanlio (pravo ime Arthur Stanley Jefferson; Ulverston, 16. VI. 1890. – Santa Monica, 23. II. 1965.) i Oliver Hardy – Olio (Harlem, 18. I. 1892 – Burbank, 7. VIII. 1957). Nakon samostalnih nastupa, od 1926. glumili su zajedno te postali najuspješniji par komičara u povijesti filma. Humor su temeljili na kontrastu razmetljivoga, pretilog Olija i djetinjastoga, suhonjavoga Stanlija, te njihovoj nespretnosti, uz izniman osjećaj za komiku situacije te postupno i razrađeno izazivanje kaosa.



Ali Bairdov komad je i minuciozna rekonstrukcija njihovih gegova koje je Stanlio stvarao, a Olio razvijao. Potom će njihove uloge zamijeniti igra predmeta. Prostor komike izlazi iz filmskog seta i teatra, kad se igra nastavlja u stvarnom životu. Ponekad je ona rekonstuirana, poput scena s dolaskom njihovih žena. Ponekad je improvizirana, poput igre zvona na recepciji pansiona u kojem su odsjeli. Jer, u Bairdovu komadu ne osjeća se pepeo vremena. On nije ni tradicionalni biopic poput Attenbourghova »Chaplina«, koji je uz legendarni štap koristio i identični polucilindar iz garderobe Stanlija & Olija.


Dani smijeha


Zato ima neke proklete simbolike da se na Bairdov film u riječkom Art-kinu nadovezuju Dani smijeha rezervirani za Chaplinove seminalne komade, kojima se obilježava stota obljetnica njegova rođenja. No dok Robert Downey Jr hvata Chaplinov idealizam i melankoliju, ali ne i sentimentalnost, penjući se u društvu Douglasa Fairbanksa po mitskom natpisu na Hollywood Hillsu, ekstraordinarni John C Reilly i Steve Coogan ušli su u dušu Stanlija i Olija u njihovim životnim ulogama. Kao da na filmskom platnu promatramo pravog Stanlija i Olija. Naročito kod prvog spomenutog, koji nastavlja koketirati s Hardyjevim gegovima i nakon njegove smrti, kao model velikom Jerryju Lewisu, koji je svoj autorski debi »The Bellboy« (Potrčko) posvetio njihovoj umjetnosti komedije. Jer, ples Stanlija i Olija je na trenutke neodovljiv, sveden na nevjerojatnu složenost i bravuroznost komičnih pokreta. Ali taj isti ples je krajnje eksplozivan u nemogućnosti da egzistiraju jedan bez drugog. To se naročito odnosi na Stanlija, koji nije u stanju dijeliti set s drugim partnerom kad je Olio bio bolestan. Ali taj isti Olio snimit će »Zenobiju« bez Stanlija, s Harryjem Langdonom, što će toliko raniti njegova partnera da je ta »nevjera« na neki način označila i sumrak njihove karijere. No iako Vito Russo u doksu »The Celluloid Closet« opisuje njihovu kemiju u kvirovskom »sissy-buddy« diskursu, referirajući se na njihov komad »Their First Mistake«, Baird mu pristupa u idealnom spoju preciznosti i strasti.