Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
31. ožujka 2020.
"Terapeut" talijanske ljevice

Bitka (ni)je izgubljena: Pedeseta obljetnica Petrijevog filma o "radničkoj klasi"

Bitka (ni)je izgubljena: Pedeseta obljetnica Petrijevog filma o "radničkoj klasi"
Bitka (ni)je izgubljena: Pedeseta obljetnica Petrijevog filma o "radničkoj klasi"
Autor:
Objavljeno: 24. veljača 2020. u 8:15 2020-02-24T08:15:54+01:00

Ima neke proklete simbolike da Jurica Pavičić, u svom inače inspirativnom tekstu u kojem se referira na spektakularni prijenos »Opere industriale« u povodu otvaranja EPK-a, primjećuje da ta ista luka u kojoj se ona dogodila, danas služi kao »počivalište nekolicine bogataških jahti na zimovanju«. Kao da je njegov grad u kojem je jedan od najvećih (ljetnih) »kulturnih« događaja kretenska Ultra, za razliku od Rijeke, krcat teretnim brodovima, kontejnerskim mrcinama i tankerima koji su preko noći zamijenili kruzere i trajekte. I sam autor teksta koji držite u ruci napisao je davno prije u ovom istom dnevniku u osvrtu na promotivni spot za EPK da je sva ta Matanićeva glorifikacija radništva, njihovih trliša i letlampi u koliziji s trenutnim stanjem riječke industrije i riječkog škvera koji se nalazi na rubu stečaja i diše na aparatima, zapošljavajući jedva stotinjak radnika. No to nije ekskluzivni riječki scenarij.

Jer, svi mi dobro znamo da je riječka industrija danas doživjela istu sudbinu kao i riječki Novi val. Oni su tek predmet potrage »Opere industriale« za izgubljenim vremenom. Kao što iz dana u dan pratimo agoniju »3. maja«, tako više nema ni Parafa. Iako je krhka nit koja dijeli sve te trliše i iskre brusilica od mitologizirane slike bolje riječke (radničke) prošlosti. Zato bi jedini relevantni odgovor na taj vatromet brusilica bila projekcija filma »Radnička klasa ide u raj« na nekom ogromnom filmskom platnu ili videozidu postavljenom nekoliko koraka od dizalica na Molo longu. A što se tiče songa »Bella Ciao« na Molo longu, da, on nam još uvijek izaziva veće trnce nego David Guetta na Ultri.

Sumrak sna

Inače, dotični komad koji ove godine obilježava pedesetu godišnjicu premijere na festivalu u talijanskom gradiću Porretta Terme, režirao je veliki Elio Petri, kojem je kino Tuškanac posvetio 2005. veliku retrospektivu. Jer, ako je talijanska desnica u šezdesetima pronašla svog apologeta u Dinu Risiju, onda je talijanska ljevica razotkrila svog terapeuta u Eliu Petriju, premda je autorov angažman nepravedno ostao u sjeni njegovih razvikanijih suvremenika poput Pontecorva, Rosija i Bertoluccija. Petri je stvarao u klimi u kojoj Bog još nije bio mrtav, Marx još nije bio zaboravljen, a Lenjin još nije bio prezren. Iako je njegov začudni spoj političke fantazije, društvene drame i utopije o socijalizmu s kolorističkim igrama njegova direktora fotografije Luigija Kuveillera bliskim Boschovim platnima, toliko iznervirala Jean Marie Strauba, da je kazao kako bi kopije njegova filma trebale završiti na lomači.

Jer, Petrijev film je poput otvaranja riječkog EPK-a dočekan kod dijela ljevice na nož. O njemu su polemizirali svi, od sindikalista, ljevičarskih studenata i intelektualaca, do komunističkih vođa i maoista. Svatko je imao neki valjani razlog. Iako je prema Petriju to film »o radničkoj klasi« i ništa više od toga. Film o odnosu egzistencijalnog i produktivnog vremena jednog radnika kao najdramatičnijoj strani njegova radnog dana. Zato je Petri odgovorio Straubu da se njegov komad ne obraća ni studentima, ni političarima, ni sindikalistima, već isključivo radničkoj klasi u Italiji i ostatku svijeta, kao prostoru sumraka industrijskog sna. Jer, Petrijev komad je nakon pedeset godina aktualniji no ikad i ne može ga nadjačati nijedan Loach.

Lotta continua

Njegov protagonist je 31-godišnji radnik Ludovico Massa zvan Lulu (portretira ga Petrijev glumac fetiš, genijalni Gian Maria Volonte) koji mora uzdržavati dvije obitelji - onu vlastitu i onu od svoje bivše supruge Lidie (Mariangela Melato), koja se preudala za njegova kolegu. Lidia je frizerka koja glasa za Kršćanske demokrate i nema nikakvu klasnu svijest. Ali jedna nezgoda na radu u kojoj je izgubio prst, utjecat će na konfuznog Lulua, koji se vraća u tvornicu jer ne želi okončati u umobolnici poput Militine, opsjednutog apokaliptičnim vizijama. Jer, tandem Petri & Volonte miniraju mitologiju koja se prišivala radničkoj klasi u njihovoj epohi. Zato njihov ekstraordinarni idući komad »Todo modo« praktički pripada identičnoj političkoj dijelaktici, koliko god oni bili bliski i oprečni istodobno.

Zato ima neke proklete simbolike da je Petrijev film snimljen samo godinu nakon što je Pasolini u tandemu s Giovannijem Bonfantijem iz kolektiva Lotta Continua snimio doks »12 prosinca« prikazan u riječkom Art-kinu u sklopu gostovanja ovogodišnjih Filmskih mutacija. U tom militantnom komadu, eksplozija bombe u Banco Nazionale na milanskoj Piazza Fontana za koju je optužen anarhist Giuseppe Pinelli, uhićen bez konkretnih dokaza, stavljena je u korelaciju s radničkim borbama i sindikalnim porazima u FIAT-ovoj tvornici, masovnim prosvjedima u Reggio Calabriji i talijanskim olovnim vremenima povezanim s osnivanjem Crvenih brigada. Bio je to ujedno i Pasolinijev posljednji doks, iako ga autor nije potpisao zbog prijetnji zatvorom. Bitka je izgubljena, no borba i dalje traje. Lotta continua. Snažno i bez straha. Bez obzira na sav Petrijev pesimizam.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.