Najemotivniji trenutak lanjskog Cannesa bio je onaj kad je na svečanoj premijeri alegorijskog filma »Bijeli bog« redatelja Kornela Mundruczoa njegov glavni akter, pas Hagen, zakoračio na pozornicu s leptir kravatom, kako to već nalaže strogi festivalski »dress code«, dakle – smoking obavezan. Hagen je čak osvojio i »Pseću palmu« (Dog palm) za najbolju ulogu. Jedini opasni konkurent bio mu je Godardov crni pas Roxy koji se u autorovu trenutno omiljenom 3D formatu slike, pretvorio u Dogzillu.

   I doista, Hagenu se dogodila možda najuvjerljivija i najbolja »pseća uloga« u povijesti filma. Tko je za to zaslužan? Njegov trener? Sam Hagen? Mundruczo sigurno nije. Osim ako nema diplomu iz kontrole psećeg uma. A tada se Cannes već opasno približio cirkusu.

   Šalu na stranu, autorov film čiji se naslov eksplicitno referira na remek-djelo Sama Fullera »Bijeli pas« o njemačkom ovčaru istreniranom da napada crnce, balansira negdje na pola puta između Hanekeova »Vremena vukova« i Disneyeva »Ružnog jazavčara«, iako već na samom početku autor naglašava da je film posvetio Miklosu Jancsou. Samo što bi se Mundruczova politička alegorija mogla preimenovati u »Vrijeme Jobbika«, jer zapravo aludira na ksenofobnu politiku Viktora Orbana i njemu sličnih političara s ekstremne desnice.

   Mundruczovi psi lutalice čijim je vlasnicima država nametnula visoki porez naprosto zato jer su »drukčiji«, zapravo su svi oni »prljavi imigranti«, azilanti, Romi i slični uljezi koji predstavljaju ultimativnu prijetnju jobbikovski čistoj Mađarskoj. Žrtva takve fašističke politike je i naš voljeni Hagen kojeg će gazda izbaciti na cestu, nakon čega njegova 13-godišnja kćer Lily kreće u potragu za njime, dok se njegova »amores perros« avantura pretvara u katalog najgorih mogućih poniženja i maltretiranja.

   Ali katarzični pseći ustanak će se kad tad dogoditi uz maestralno citiranje Wagnerova »Tannhausera«, garnirano Lilynom trubom. Taj apokaliptični dio filma s primjesama horora ujedno je najbolji, kad se Hagen otima s uzice, napada jednog od radnika azila za napuštene pse i oslobađa njegove zatočene stanare, koji se okreću protiv ljudske rase i započnu sijati teror na gradskim ulicama, spremni osvetiti se svima koji su im u prošlosti nanijeli zlo. Pri tome valja naglasiti da su Mundruczovi ustanici psi od krvi i mesa, a ne digitalne tvorevine izašle iz holivudske CGI radionice.

   No najveća vrijednost filma je njegovo odbijanje da zaluta u zonu lake mizantropije, kad pseće oči počnu svijetliti poput zvijezda izgubljenih u beskonačnosti životnog ambisa. Jer, kako bi to u jednom filmu rekao Akira Kurosawa – »izgubljeni pas postaje bijesan«.