Filmski festival

Berlinale sinoć otvoren projekcijom “Djanga”: Za početak film o slavnom romskom gitaristu

Zvezdana Pilepić

Reuters

Reuters

Za prikaz »Djanga« kao vrhunskog glazbenika Comar se fokusirao na dvije zadnje ratne godine. To je vrijeme kada je Django bio vrlo popularan u Parizu, a na njegovim rasprodanim koncertima uživali su i mnogi nacisti



BERLIN Francuskim filmom »Django« svečano je sinoć otvoren 67. berlinski filmski festival. Iako se radi o legendarnom francuskom swing i jazz-gitaristu Jeanu »Djangu« Reinhardtu, to nije uobičajeni biografski film, već, kao što je naglasio redatelj i scenarist filma Etienne Comar, to je priča o odgovornosti i nesebičnim odlukama koje umjetnici trebaju poduzimati u kritičnim vremenima.


Za prikaz »Djanga« kao vrhunskog glazbenika Comar se fokusirao na dvije zadnje ratne godine. To je vrijeme kada je Django bio vrlo popularan u Parizu, a na njegovim rasprodanim koncertima uživali su i mnogi nacisti, iako je ta »majmunska glazba« bila zabranjena u Njemačkoj. No kad je Django dobio poziv da sa svojim orkestrom ode nastupati u Njemačku, on se odlučuje s obitelji pobjeći u Švicarsku.


Redatelj Comar, iako sretan da je njegov debitantski film otvorio festival, u svemu je primijetio malo ironije na prvoj festivalskoj presici; to što je Django nakon prvog odbijanja poziva, nakon nešto više od 60 godina, ipak došao nastupati u Berlinu.


Slavan u cijeloj Europi 




– Moja ideja je bila da napravim film o glazbeniku koji je bio ugrožen u posebno intenzivnom povijesnom trenutku. Django je stvarni heroj, genij i izvanredan glazbenik. Sjećam ga se iz djetinjstva preko oca koji me uputio u njegovu glazbu. Obožavao sam slobodu te glazbe koja je imala snagu da vas odvuče iz realnog svijeta. Moj otac je jako volio Reinhardta, a uz njega sam ga i ja zavolio, a kada sam počeo proučavati njegov život, točno sam znao kakvu priču želim ispričati. Django je bio slavan ne samo u Francuskoj, već i u cijeloj Europi i u mnogim zemljama je održavao koncerte, no o njemu se jako malo zna u ovom periodu njegova života o kojemu govori moj film. Stoga sam se fokusirao na to da glazbenici, koji postoje i funkcioniraju unutar svog glazbenog svijeta također mogu postati angažirani u specifičnom i kompleksnom povijesnom trenutku te na slobodu koju takva glazba za njih predstavlja u takvim teškim vremenima – rekao je Comar.


Posebnost je, prema Comaru, i u tome što je Django bio Rom, što je značilo stalne neprilike i seobe. Ali glazba je važan dio njihova života i njihove vitalnosti. Comara nimalo ne čudi da je nacistička propaganda bila protiv jazza i swinga, jer ta je glazba mješavina različitih kultura. Jazz je u to vrijeme bio vrlo popularan u Europi, a također i u Njemačkoj, iako su ga nacisti smatrali glazbom degeneričnih crnaca.


Biografske (ne)podudarnosti 


– Nacisti su pokušavali kontrolirati Reinhardta pokušavajući mu nametati svoje glazbene standarde, jer glazba je vrlo moćno sredstvo slobode i multikulture te predstavlja problem u totalitarnom režimu. No Django nije samo simbol za sve Rome. On je izmislio gitarski solo i imao je utjecaj na sve gitariste u svim glazbenim žanrovima, od rocka do jazza. Čak je i Jimi Hendrix nazvao svoj album »Band of Gypsys« kao homage Reinhardtu – rekao je Comar.


U filmu Django dolazi do Švicarske, što se ne podudara s njegovom biografijom koju se može pronaći na Wikipediji, no odgovor redatelja Comara na to je bio da ne treba vjerovati svemu što se tamo navodi.


– Django jest došao do Švicarske, no nije imao dokumente pa ga nisu htjeli zadržati. Ipak, jedno je vrijeme bio tamo i to je povijesno točno. Radnja u filmu često je eliptična i ponekad se ne događa povijesno kronološki, no to je zbog filmske dramaturgije. Ovo ipak nije strogi dokumentarac o Djangovom životu, već igrani film. Njegova obitelj nas je podržala u ovom našem projektu i mislim da je to najvažnije – rekao je Comar.


Djanga je filmu oživio Reda Kateb koji je odmah na početku priznao da ga je bilo strah kada mu je ponuđena ova uloga, jer je ta uloga bila veća od njega samoga.


– No što sam više ulazio u ulogu, osjećao sam se sve bolje. Prije svega imao sam dobro vodstvo redatelja pa su moji strahovi ubrzo nestali. Zatim dobio sam priliku naučiti svirati gitaru i kada sam bio na sceni sa svim tim pravim i izvanrednim glazbenicima ponekad bih se osjećao kao Django. Radeći na filmu također sam imao priliku družiti se s Romima, koji su nas nakon što smo pridobili njihovo povjerenje zaista primili otvorenih srca, a to je bila velika stvar, jer za njih je Django od velike važnosti – rekao je Kateb.