Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 17° 6
Sutra: 17° 21° 18
22. svibnja 2018.
Filmske mutacije

Antipodi filipinskog mjuzikla: Pjevati i prizivati izgubljeno vrijeme

Antipodi filipinskog mjuzikla: Pjevati i prizivati izgubljeno vrijeme
Antipodi filipinskog mjuzikla: Pjevati i prizivati izgubljeno vrijeme
Autor:
Objavljeno: 29. travanj 2018. u 11:08 2018-04-29T11:08:33+02:00

Na ovogodišnjem Berlinaleu prikazan je najnoviji komad Lava Diaza »Season of the Devil«, a na netom završenom Far East Film Festivalu u Udinama vidjeli smo mjuzikl »The Portrait« Loya Arcenasa.

I dok je Diazov film privukao berlinsku i inu radikalnu filmofiliju koja je omamljena njegovim monotonim i repetitivnim songovima pokušavala ukrotiti mokraćne mjehure tijekom njegove četverosatne projekcije, Arcenasov kičasti mjuzikl je uz standardni kontingent akreditiranih novinara privukao i nekolicinu filipinskih imigrantica na radu u Udinama U razmaku od samo tri mjeseca, bjelosvjetskim festivalima dogodila su se čak dva filipinska mjuzikla čiji su prosedei krajnje dijametralni. Iako je riječ o posve neistraženom teritoriju u sferi filipinske kinematografije, budući da njihovi selektori više preferiraju njene poverty-porn scenarije. Tako je na ovogodišnjem Berlinaleu prikazan najnoviji komad Lava Diaza »Season of the Devil«. A na netom završenom Far East Film Festivalu u Udinama vidjeli smo mjuzikl »The Portrait« Loya Arcenasa. I dok je Diazov film privukao berlinsku i inu radikalnu filmofiliju koja je omamljena njegovim monotonim i repetitivnim songovima pokušavala ukrotiti mokraćne mjehure tijekom njegove četverosatne projekcije, Arcenasov kičasti mjuzikl je uz standardni kontingent akreditiranih novinara privukao i nekolicinu filipinskih imigrantica na radu u Udinama. Bila im je to jedna od rijetkih prilika da na velikom platnu uživaju u filmu čiji junaci pričaju i pjevaju na tagalogu. Zato je bilo krajnje emotivno osluškivati u mraku dvorane udinskog Teatra Nuovo Giovanni njihove reakcije. Zato nije bez vraga njegov jutarnji tajming, nalik saharinskoj matineji.

Dijete domovine

Diazov komad ambijentiran je u filipinskom gradiću u doba Marcosove diktature, u kojem njegova zloglasna milicija terorizira narod. Kad svijet izgubi melodiju, što ću učiniti s kišom? Kad izgubi boje, što ću učiniti s proljećem. To su dvojbe koje emaniraju stihovi Diazovih pjesama, prepuni boli, rezignacije i očaja. To više nije onaj isti »West Side Story« čiju numeru izvodi Diazov epileptični transvestit u jednoj od najsumanitijih scena autorova prethodnog filma »Žena koja je otišla«. To je autorov depresivni LaLaLav. Iako ti isti songovi puno duguju Brechtu, razlika je evidentna. Jer, dok je Brecht nudio svojim proleterskim junacima dostatnu dozu optimizma i pobjede, svi Diazovi raspjevani proleteri i revolucionari završit će tragično, kao žrtve pervertirane i krajnje brutalne Marcosove milicije. Čak i kad njegov protagonist pjesmom poruči filipinskom narodu da ne kloni duhom i prigrli nadu (»Probudi se, dijete domovine«), buđenje zamjenjuje smrt.

I dok je Diazov film u press materijalu opisan kao »rock mjuzikl«, što treba prihvatiti sa zadrškom, jer se svi songovi u filmu nižu u njihovoj monotonoj repetitivnosti i izvode se a capella, Arcenasov »Portret« je bliži retorici tradicionalnog broadwayskog mjuzikla a la »Evita«. Iako se oba filma vezuju za filipinsku povijest (Marcosova diktatura vs. sumrak španjolske kolonijalne ere). I dok je sve riječi pjesama u »Sezoni vraga« napisao sam Diaz, Arenasov komad adaptacija je teksta Nicka Joaquina »Portret umjetnika kao Filipinca« iz 1997. koji je u formi mjuzikla s uspjehom izveden na kazališnim daskama Manile. Ono što je u Diaza himnični song »Probudi se, dijete domovine«, to je za Arcenasa »Intramuros«, koji glorificira izgubljena vremena kolonijalne jezgre Manile, razorene 1945. No dok je originalna kazališna verzija Joaquinove glazbene drame napisana i izvođena na engleskom, u Arcenasovoj filmskoj adaptaciji, songovi se izvode na tagalogu.

Portret Filipinca 

Priča se vrti oko dvije sredovječne sestre kojima otac slikar ostavlja svoje posljednje platno »Portret Filipinca« koje prikazuje Eneju kako iz ruševina Troje izvlači svog oca Anhiza. Njegova patetična simbolika ne aludira samo na filipinske patnje i razaranja tijekom Drugog svjetskog rata, već i na odnos umjetnika i njegove obitelji, kad se nakon neuspjelog pokušaja samoubojstva izolirao u osamu svoje sobe. Iako je njegovo platno zapelo za oko pripadnicima visokog društva Manile, koji su bili spremni na sve kako bi ga se dokopali, ipak umjetnikove kćeri odbijaju njihove ponude. Unatoč tomu što su svjesne da bi ih to spasilo od siromaštva. Tu je i njihov naočiti podstanar Tony, pijanist u lokalnom varijeteu, koji ih nagovara na prodaju, upoznavši imućnog Amerikanca kao potencijalnog kupca.

I dok lokalne vlasti vježbaju zamračenje kao pripremu za nadolazeći rat, Arcenasovi junaci se pitaju, »Hoćemo li ples ili rat?«. »Moja je vokacija pjevati i sjećati se«, citira autor Joaquina na odjavnoj špici. Jer, film je to koji nostaligiju prodaje u enormnim količinama, tragajući za izgubljenim vremenima u kojima je Manila bila »istočni dragulj Španjolske«. Vremenima u kojima su sestre promatrale s ocem procesiju s balkona svoje kolonijalne palače. Vremenima u kojima se u njihovim salonima točio »brandy za Don Alvara«, kako to navodi i stih jedne od brojnih pjesama. I dok je crno-bijela fotografija praktički postala zaštitni znak Diazove estetike, u Arcenasa se ona koristi tek u originalnim arhivskim segmentima. Taj isti footage vezan za japansku okupaciju Filipina, autor izmjenjuje s vjerskom procesijom u kojoj statua Gospe biva ukrašena svijetlećim lampicama. Da, i Diaz je u svojim komadima često koristio vjerske motive. No od ovakvih Arcenasovih patetičnih jukstapozicija, zasigurno bi dobio grčeve u želucu.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Za zdravlje i dobro raspoloženje