Dan poslije

Afera Harvey Weinstein: Pravda i nada jedne majke

Dragan Rubeša



Nakon što se notorni holivudski mogul Harvey Weinstein, bez kojeg valjda ne bi bilo ni »Paklenog šunda« da mu se nije dogodio »Miramax«, u scenariju nalik paklenom šundu izolirao u kliniku za odvikavanje od seksa, a holivudske dive odjenule crne toalete na sprovodu zvanom Zlatni globusi, uz famozni Meyersov »Good evening, ladies and remaining gentlemen« (Dobra večer dame i preostala gospodo), više ništa neće biti isto.


Iako je o tom medijskom showu u kojem muškarci preuzimaju svoj hijerarhijski položaj omeđen novcem, ne samo prema ženama, sve rekao još prije šesnaest godina veliki David Lynch u remek-djelu »Mulholland Drive« s genijalnom Naomie Watts u ulozi razoružane cure koja se zatekla u holivudskoj vučjoj jazbini i koja očito nije došla u Hollywood u potrazi za duhovnom obnovom. Ostaje pitanje što su te dame u crnom dosad čekale. Jer, zatekli smo se u zoni u kojoj ta vražja ideja glumice u diskursu »objekta žudnje« postaje prilično konfuzna i neodređena.


Groteskni revizionizam


No sva ta konfuziju proizvela je dostatnu dozu grotesknog revizionizma, što smatra dio francuskih glumica predvođenih Catherine Deneuve. Prema njihovom mišljenju, problematična postaje situacija u kojoj se iza plašta »zaštite« žena koju emanira politička tirada jedne Oprah, za Ovalni ured spremne, krije puritanski tretman žene kao vječne žrtve falokratskih demona. Jer, u svoj toj groznici slanja (muških) svinja u klaonicu, umjesto da žene izbore autonomni položaj, one u stvari postaju žrtve neprijatelja seksualnih sloboda, religijskih ekstremista i najgorih mogućih reakcionara, tretirajući ih kao ugrožene vrste koje moraju biti »zaštićene«. Kao da sebe nisu u stanju zaštititi od predatora kalibra Weinsteina.




No za takvu »reakcionarnu« klimu prvenstveno su zaslužne razne »uimeobiteljske« udruge predvođene crkvom, a ne #MeToo pokret. Zato je moguće da ti isti idioti zatraže uklanjanje Balthusova platna iz muzeja jer ih podsjeća na pedofiliju i stopiraju retrospektivu Romana Polanskog u pariškoj Cinematheque ili onu genijalnog erotomana Jean-Claudea Brisseaua, ali i zabrane Antonionijev »Blow-Up« samo zato jer ga je jedna sveučilišna profesorica nazvala »mizoginim« i »neprihvatljivim«.


Krik očaja


Svojevrsni ironični odgovor na tu post-Weinstein klimu je i McDonaghov komad »Three Billboards Outside Ebbing, Missouri« (Tri plakata izvan grada) u kojem briljantna Frances McDormand traži pravdu, nezadovoljna radom pravnih/policijskih struktura. Žrtva je njena silovana i u lomači nastradala kći koja je prema parametrima svoje konzervativne sredine to sama tražila, jer se ponašala »izazovno«. A kad tome pridodamo i njena sina homoseksualca, eto nam majke grešnice čiji »okot« u toj puritanskoj i rasističkoj sredini inkarniranoj u agentu Dixonu (Sam Rockwell), postaje onaj neželjeni Drugi. Ona ne pristaje na #MeToo show i Hollywood je za nju neka druga planeta. Ona ne nosi firmirane crne toalete već je omotala šarenu bandanu oko čela i nema vremena za Oprah i njene tirade. Ona kreće u akciju.


Zato onaj »And still no arrests?« ispisan na jednom od tri jumbo plakata na izlazu iz vukojebine zvane Ebbing u Missouriju koji je autorova heroina unajmila, postaje prijeteći slogan i krik očaja adresiran na nesposobne i nezainteresirane lokalne vlasti. Te poruke ujedno su i atak na svijest njene sredine. Jer, beskonačni gnjev McDonaghove Mildred i njena opsesivna potraga za pravdom i nadom, postaju emotivni nukleus filma u kojem je sarkastični smijeh tek maska iza koje se kriju univerzalne patnje. No koliko god Mildred bila spremna za rat s njenim protivnicima (terminalno bolesni šerif, razjareni bivši muž, infantilni agent), njihov odnos ispunjen je dostatnom dozom bliskosti.


Moralna priča


Zato rat koji vode Mildred i rasistički agent postaje kotač zamašnjak priče. Jer, grad prepoznaje njenu bol, ali nije spreman tolerirati taj isti sukob. Tu je i lik umirućeg šerifa, traumatiziran činjenicom da nije bio u stanju otkriti počinitelja zločina, kao simbol društva koje prihvaća slabosti, previše fokusiran na vlastite probleme da bi se pozabavio onim tuđim. Iako su McDonaghu eksplozivni dijalozi važniji od parola ispisanih na plakatima, ma koliko bio spreman oprostiti ono što se oprostiti možda ne bi smjelo. Ostaje naime pitanje koliko je lik rasističkog i nesposobnog agenta i dobrog maminog alkosa zaslužio da preko noći postane human i dobar. Čak i njegovi kolege koji ga smatraju kretenom, drže da je rasizam cool. To vrijedi i za šerifa Willoughbyja koji ima previše krvi na rukama da bi zaslužio naše simpatije.


Zato je dio kritike optužio McDonagha da je pokušao učiniti sve kako bi rehabilitirao Dixona i uzdigao ga iz pepela, tretirajući ga kao »rasističkog ujaka kojeg bijeli liberali vole iako ga se plaše«. Zato roman Flannery O’Connor »A Good Man Is Hard to Find« koji čita jedan od njegovih junaka nije tu bez vraga, iako se u potonjeg slična tranzicija lošeg momka u dobrog ne bi dogodila tako bezbolno i brzo. Ona bi nam dala do znanja da je on u srži totalna trulež. Ali zato je tu Mildred kao tipična heroina post-Weinstein ere, čiji pogled otkriva da je itekako dobro upoznala sva sranja svijeta. Naše simpatije su na njenoj strani. Njena potraga za istinom je borba koju mora izboriti sama. Ona je spremna na sve, pa i spržiti svećenika na ražnju vlastite etike, svjesna da je i on dio »bande«. Jer, doista, kako bi to rekla velika O’Connor, teško je naći dobra čovjeka.