U prvim poslijeratnim godinama, tamo negdje u drugoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća, kad se nakon ratne kataklizme opet kreće u gradnju stanova i obiteljskih kuća, pravo su malo čudo predstavljali investitori koji su kao bitan, ozbiljan dio planiranja investicije analizirali i pitanje izolacije budućeg objekta. Najčešće je taj zaštitni faktor tada bila – termo fasada.

Iako se na neki način radilo o revolucionarnom procesu, do tada je bilo nemalo privatnih stambenih objekata koji nisu pomišljali ni na kakvu fasadu kamo li na neku s prefiksom “termo”, zapravo pomak u istinskoj izolaciji stambenog prostora bio vrlo – mali.

Kasnije, u novom tisućljeću sve se češće i ozbiljnije raspravlja o – sve manjem utrošku energije. Nove fasade obiteljskih kuća, u primorskim krajevima, dobivaju pet centimetarsku stiroporsku izolaciju, da bismo danas svjedočili pravoj revoluciji po pitanju izolacije višestambenih objekata. S obziromda na zgradama visine iznad 21 nije preporučljivo stavljati stiropor, glavni izolacijski materijal na takvim objektima postaje – kamena vuna.

A sloj koji se danas, niti dvadeset godina nakon “termofasada”, obavezno koristi ima debljinu od 8 centimetara. kako možemo čuti od stručnjaka, u zoni Mediterana i submediterana, osam je centimetara optimalna debljina – čak i kad bi se stavljalo deblji sloj, uštede ne bi rasle. Ono što je ekspresno nakon oblaganja fasade, naravno uz mijenjanje “stolarije”, dolazi – silni je komoditet u stanu i ušteda energije od 50 posto. A to je golema svota koja se više ne razbacuje na sve skuplje i skuplje energente. I ne koristi izolacija samo u zimskom periodu, ugoda i ušteda će se itekako osjetiti i za dugih toplih ljeta.

S druge strane, raste i svijest o obvezi korištenja i proizvodnje obnovljive energije, i to u vlastitoj režiji. Nekad dok se u rujnu i listopadu sa svih strana čulo zujanje i brujanje pokretnih motornih pila što su u dvorištima višekatnica, ne baš nebodera jer takav tip grijanja u njjma nije bio moguć, ali onih manjih “peterokatnica” svakako, pretvarale bukovu “metražu” u cjepanice, ljudi sa solarnim kolektorom na krovu bili – ekscentrici. Danas – danas je sustav “samo” za zagrijavanje vode već pomalo anakron. U trendu su fotonaponske ćelije, vlastite elektrane što na krovovima snagu sunca pretvaraju u električnu energiju. Danas se već sasvim jasno želi ne “samo” proizvesti energiju za svoje potrebe, već viškove prodati distributerima. Istina, birokratske zapreke za tako nešto su u Hrvatskoj još uvijek goleme,no ni najmanje ne sumnjamo kako ćemo već 2020. godine, dok budemo bešumno na parking stigli elektrombilom, voditi rasprave – kojem je distributeru najpovoljnije prodati viškove.

O energiji ćemo naprosto raspravljati kao što danas razgovaramo o operaterima mobilne telefonije.

Odnos prema obnovljivim izvorima energije postao je tako od teme za alternativne ekscentrike, skoro pa “obavezna lektira” za sve one koji ne žele baciti na tisuće i tisuće kuna na energiju koja će skoro istog časa kad se proizvede “ispariti” kroz porozne zidove i dimnjake. A Hrvatska je od zemlje totalno indolentne prema rasipanju energije, postala pravim energetskim fanom.