Dr. Gordana Buljan-Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, kaže da se ovisnošću o internetu ne bave posebno, budući da ne postoji dijagnoza. No, u dugogodišnjem bavljenju s problemima s kojima se djeca susreću, ističe  Buljan-Flander, da ona previše vremena provode na internetu, što dovodi do toga da se premalo druže i premalo komuniciraju, pritom i s roditeljima. No osim što je internet otvorio nove rukavce u mogućnostima zlostavljanja djece, pritom i seksualna, glavni se problem ipak nameće u sferi zanemarivanja. Pogled na Ameriku, smatra, gdje je statistički potvrđen trend smanjenja zlostavljanja djece, ali zadržavanja zanemarivanja, pokazatelj je i za nas.

Dr. Davor Moravek, psihijatar na Klinici za psihijatriju KBC-a »Sestre milosrdnice« u Zagrebu, stručnjak za ovisnosti, kaže da je u navedenim primjerima svakako riječ o dubljem problemu, koji graniči s psihotičnim reagiranjem. Kod takvih je slučajeva igrica najčešće tek simptom dubljeg poremećaja. Ovisnost o internetu pritom, dodaje Moravek, tek je poremećaj u razmatranju, tj. ne može se kao takva dijagnosticirati. 

    – Radi se o skupini sindroma koji su povezani s opsesivno-kompulzivnim ponašanjima, dakle ovisnostima bez »sredstva«, u kategoriji gdje se primjerice ubrajaju patološko kockanje, neodoljivi porivi kao opsesivno pranje ruku i slično – navodi Moravek.       

Ja sam Jelena, i ovisna sam

    No ako postoje već i problemi koji nisu samo klasifikacijske, nego fundamentalne naravi, postavlja se pitanje kako liječiti nešto što se ne može ni utvrditi, odnosno je li zapravo problem uvijek negdje drugdje. Moravek smatra da je potrebno promatrati od slučaja do slučaja. 

    – Je li problem u televiziji ili telefonu, u slanju sms poruka ili gledanju TV sapunica? Ovdje promatramo nekritičko korištenje nekog internetskog servisa, u toj mjeri da se zanemaruju redovite obaveze. Dakle radi se o korištenju mimo posla. No kako se posao sve više veže uz informatičke tehnologije, pitanje je da li je tada osoba »ovisna«. Najčešće to povezujemo s nečim što bi bila razbibriga, dakle nešto nebitno, što postaje glavna svrha postojanja. U tom smislu ponašanje koje vodi u socijalnu izolaciju i praktično brisanje normalnih ili uobičajenih ponašanja, prelazi granicu koja je za tu osobu prihvatljiva. Može li se to povezati s »ovisnom ličnošću«, gdje je korištenje interneta tek jedan od simptoma, ili s depresijom, ili socijalnom fobijom, to je nešto što se svakako treba razmatrati od slučaja do slučaja – kaže Moravek. 

    A slučaj Jelene Svilar, scenaristice i novinarke koja se ne libi govoriti o svojoj internetskoj ovisnosti, ne ide u patologiju ekstremnih poremećaja, no upućuje na specifičnost problema. Kako i priliči internetskoj ovisnici, razgovor smo napravili putem facebooka, koji Jelena provjerava čim otvori oči,  kad ispituje i koliko je stupnjeva vani i ima li kakve pošte. Elektroničke, naravno. Na pitanje kako joj ovisnost negativno utječe na život, bez odlaganja odgovara da zbog toga u pravilu odgađa obaveze i da joj je radikalno smanjena moć koncentracije. »A i dugo me nitko nije ‘bario’ uživo, sve samo virtualno«, dodaje u šali.    

   Stupanj ovisnosti

    Po stupnju ovisnosti Jelena na prvo mjesto stavlja komunikaciju, zato što rijetko izlazi i virtualno joj je druženje preko tjedna bitno da zadovolji potrebu za komunikacijom. Na drugom je mjestu informiranje, posebno preko facebooka. Na trećem su torrenti (elektronički dokumenti za »skidanje« raznih sadržaja), pri čemu se deklarira kao »najveća torrent lopina koju poznaje«. Zatim je glazba i na kraju su e-knjige. 

    U Jeleninom svijetu dakle nije se našlo mjesta za igrice, kockanje i porno sadržaje, što se smatra velikim mamcem za internetske ovisnike, no i unatoč tome, ona je itekako svjesna razine svoje ovisnosti, kojoj se ni ne pokušava oduprijeti. 

    – Znala sam si recimo dati par dana iskušenja da ne idem na net, ali sam skužila da je to besmisleno mučenje, da sam na apstinencijskoj krizi, znala sam se uloviti da samo razmišljam o tome kad će proći ta tri dana pa da opet mogu normalno komunicirati s ljudima i surfati u nedogled – zaključuje. 

    Nabrajajući pozitivne i negativne aspekte ovisnosti o internetu, Jelena kaže da se jako dobro može shvatiti duh osobe virtualnim putem, »jer teško da čovjek stalno nešto glumata, a i vidiš kakav mu je svjetonazor, kako se ophodi s ljudima, kakav mu je ukus u glazbi, filmu, književnosti, politici…« Internet joj je često pomogao i u poslu, no ipak, kaže, oduzima joj previše vremena, budući da su ta »bespuća virtualne zbiljnosti« takva da prečesto vode na mjesta koja troše vrijeme, a zapravo nisu korisna. Ipak, zaključuje Jelena, ona smatra da odraslim ljudima nije toliki problem biti ovisan o internetu – puno je gore djeci, koja ni ne znaju da postoji (ili je postojao) i neki drugi život.       

Djeca nezaštićenija

    Djeca i adolescenti posebno su pitanje, budući da je korištenje interneta sastavni dio njihova odrastanja u naše vrijeme od najmanjih nogu. Psihologica Marija Krmek iz Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba poručuje da je djecu važno naučiti maksimalno iskoristiti sve mogućnosti koje nude računala, ali i zaštititi ih od opasnosti i rizika koji se s njima povezuju. 

    – Budući da su računala dio svakodnevnog života, nije dobro apsolutno ih zabranjivati djeci, što roditelji često rade. Umjesto toga važno je poticati ih da steknu znanja, vještine i motivaciju vezane uz korištenje računala na siguran i odgovoran način. Pritom je potrebno i razviti mehanizme za filtriranje i blokiranje unutar ponašanja djece kako bi izgradila učinkovite strategije donošenja odluka i razvila kritičku medijsku pismenost, a istovremeno maksimalno iskoristila sve prednosti i mogućnosti koje nudi moderna tehnologija – zaključuje Krmek. 

    Govoreći o konkretnim primjerima s kojima se susrela, Krmek ističe da se najčešće radi o poteškoćama roditelja pri postavljanju granica koliko djeca mogu biti na internetu, međusobno vrijeđanje i ponižavanje vršnjaka ili iskorištavanje od strane odraslih, i to najčešće seksualno. 

    Još prije samo desetak godina govorilo se o mogućoj pošasti ovisnosti o internetu. Iako postoje slučajevi koji su prešli granicu onoga što se smatra normalnim ili uobičajenim ponašanjem, postavlja se pitanje je li se ta pošast dogodila. Dr. Moravek smatra da nije. Po njegovu sudu može se govoriti samo o pošasti pojedinih izoliranih servisa, poput on-line klađenja ili on-line igrica, i to ponajviše zbog sveobuhvatnosti značaja samog interneta, odnosno »postojanja on-line«. U vrijeme u kojem su se nad internetom zazivala takva proročanstva, smatra Moravek, govorilo se o tome da ta ovisnost ozbiljno financijski kompromitira ljude, što je zbog pojeftinjenja korištenja, koje je sada usporedivo s televizijom ili radijom, praktički neprimjenjivo. 

    Uništenim životima pojedinaca i obitelji to sve, dakako, malo znači. No da će u budućnosti, koja će sve više brisati granicu između on-line i off-line života stvari postati kudikamo ozbiljnije, ne treba sumnjati. Jednako kao što ne treba sumnjati ni u to da će rješavanje problema koji će takav život proizvoditi, za psihijatre i psihologe biti sve kompleksnije, promatrali ih oni pod kapom ovisnosti o internetu ili kako drugačije.