Otrovi su oko nas, ali pokušajmo živjeti normalno

Ognjen iz jednog našeg sela pita: »Opet stiže jesen i za očekivati je da će susjedi paliti lišće na veliko. Svi pale lišće, a pale i druge otpatke. Jedan profesor mi je rekao da je to jako opasno, jer se razvijaju svakakvi dioksini, a oni mogu kod čovjeka uzrokovati svakakve bolesti i u prvom redu rakove. Postoji li neki propis koji bi to branio da se ja mogu zaštititi?Kome da se obratim kad opet počnu skupljati lišće na hrpu i paliti ga? Nije to samo zbog mene nego još više zbog djece. Oni strašno vole kad se pali lišće i svašta rade oko vatre, pa ju čak preskaču. Vi bi toksikolozi morali nešto napraviti da se to više ne radi.«

Stručnjak toksikolog mu odgovara: »Lišće se oduvijek palilo, posebno u listopadu. Činjenica je da su se isto tako oduvijek djeca okupljala oko vatre i činiti će to u budućnosti. Nemojte se previše brinuti oko jesenskog spaljivanja lišća iako bi bilo mudrije to lišće kompostirati, ali tu smo gdje smo i vjerojatno će u budućnosti spaljivanje lišća prestati kad lokalne vlasti shvate prednost kompostiranja. Nema nikakvih dokaza da je spaljivanje suhog lišća opasno za ljudsko zdravlje ili okoliš.

Ako pri spaljivanju nastaju dioksini, što nikad nitko nije dokazao, onda je to beznačajno u odnosu na količine koje nastaju u industrijskim procesima ili čak kod vožnje običnog automobila. Ako dioksini nastaju, a ne vjerujem da nastaju, kod spaljivanja lišća onda ih još više može nastati kod spaljivanja drveta, a do sad se nitko nije tužio na dioksine pekući kobasice pokraj logorske vatre ili zagrijavajući svoj stan bukovim drvetom. Nemojte podlijegati histeriji nekih nadobudnih profesora, koji u svemu vide opasnost. Sutra će vam tumačiti kako je seks izrazito opasan u slučaju korištenja kondoma, jer se iz tog polimernog materijala mogu oslobađati svakakve opasne tvari i apsorbirati se preko spolnih organa u krvotok. Budale se poznate po tome da se ili ničega ne boje (budali je more do koljena) ili se pak boje svega uključujući cvrčka na čvoru crne smrče.«

Naša dužnost je edukacija sviju

Ognjen je opravdanost svojih bojazni odlučio provjeriti. Vjerojatno je tek puka sreća htjela, da napiše mail za rubriku pitanja i odgovori internetske stranice www.otrovno.com. Odabir ne samo da je pravi s obzirom da su mu na pitanje odgovorili stručnjaci toksikolozi iz Hrvatskog zavoda za toksikologiju, već su to i učinili šarmantno i duhovito taman da i drugi put potraži odgovore na istom mjestu. Adresa www.otrovno.com, jednostavno je takva, šarmantna. Stoga ne čudi što je iz dana u dan sve posjećenija. Na pitanja zabrinutog ljudstva odgovara svih 11 djelatnika Zavoda, no samo malo pažljivija analiza otkriti će kako su najlucidniji tekstovi izišli iz pera jednog čovjeka – ravnatelja Zavoda Franje Plavšića. Dovoljno da ga se natjera na kakav razgovor. I bi razgovor, koji je, međutim započeo s posve neočekivanom konstatacijom. – Nezadovoljan sam! Naša dužnost je edukacija sviju, no edukacija građana ne ide! Mi ne znamo obaviti edukaciju građana, a trudili smo se svašta raditi. Evo tu su publikacije. Ova o kemikalijama u kući je podijeljena u 50.000 primjeraka. Razgrabljena je za par dana. To je točno. Odaziv? Slab! Nitko od nas ne zna kako se približiti javnosti. Angažirao sam i Nika Titanika, poznatog karikaturistu i opet je put do građana bilo teško naći. Ja još uvijek nisam uspio shvatiti koga bi trebao okupiti i tko bi taj posao trebao raditi. Mi možemo dati činjenice, možemo reći pazite to vam je jako opasno, ali kako to reći čovjeku s ulice!?

Možda bi trebali ljude bukvalno vući za rukav.

– Ne znam. Imali smo svojevremeno na Radio Koprivnici emisiju za poljoprivrednike. Još smo davali i neke duhovite upute u stilu »ako ideš u svatove, ne možeš bez one stvari«. Mislim, malo je prosto ali, je tako. Ta je emisija propala.

Pa, nije valjda propala zbog vas!?– Je, jer nema interesa!

Moj mali je ispustio termometar na pod, a onda sam ja ne znajući to nagazio na njega. Razbio se i živa je iscurila po tepihu i parketu. Žena je podivljala, a onda sam i ja umro od straha kad sam vidio na internetu što sve piše o živi. Posudio sam jedan jaki usisivač da prikupim ostatak, ali čovjek nikad nije siguran da je sve pokupio. – Tamo na internetu piše da bi trebalo sve sumnjivo bacit, a tepih ipak ima veliku vrijednost. Kažu da bi trebalo sav parket izvaditi i baciti u smeće. Žena brani sinu gledati televiziju u dnevnom boravku zbog žive. Što da radimo? Hoćemo li umrijeti zbog tog prokletog termometra?Sasvim je sigurno da ćete vi jednog dana umrijeti, ali to neće biti zbog razbijenog termometra. Nemojte vjerovati glupostima s interneta, jer ćete stvarno umrijeti od straha. I to se znalo događati. U nekakvom termometru je izrazito malo žive, a vi ste postupili ispravno prikupljajući ovako ili onako te sitne kapljice. Nikad se nikome nije ništa loše dogodilo zbog razbijenog toplomjera. Živa je naš stalni pratitelj u prirodi. Ovo naše područje šireg Mediterana je poznato po živi u tlu. Što možemo, kad nam je Bog dao takvu zemlju? Zaboravite glupe misli s interneta, ali nije loše da vam sinčiću žena brani previše gledanja televizije. Mogli bi i vi manje gledati televiziju, a više se šetati prirodom.

Djeca su izložena kemikalijama

Ali, sudeći po pitanjima i odgovorima interesa ima!?

– Ima, ali i vi ste naletjeli slučajno, odgovara Franjo Plavšić. – Bitno je kako barem te najosnovnije informacije među ljudima proširiti. Ljudima, recimo, govorimo, nemojte ni kući biti sasvim bezbrižni. Opasnosti su česte pogotovo za djecu. Zadnjih 12, 13 godina pratimo što se događa i podaci kažu da je sa 25 posto na 15 posto pao postotak djece do četiri godine primljene u bolnice zbog otrovanja. Za nas je, međutim, i to puno. Djeca su izložena kemikalijama.

 Djeca su izložena, jer roditelje ne paze.

– Roditelji ne znaju! A i ne paze. A mogu i paziti da se opet dogodi otrovanje. Moj prijatelj iz Splita, inače vrsni stručnjak za kukce, dobije unuka. Dođe unuk k njemu u posjet, on sve maknuo što je opasno i dok je unuk puzao sve je bilo u redu. Međutim, kad je unuk imao neke tri godine odlučio je da sam ide na WC. Odrasla osoba, ušao u WC i zaključao se. Kad, začuje se tresak. Vrisak, maleni istrči van, plače. Što je bilo? Popeo se na kadu, pa s kade na mašinu za rublje i dohvatio ormarić sa stvarima koje je djed sakrio. A tamo i djedov losion. mali ga je dohvatio i probao piti. A tu ima alkohola, dakle ništa strašno. No, zove mene moj Jozo i govori: »Ajme, što će mu biti!?« Ništa! Ali to je jedno iskustvo. Djeca su radoznala, jako radoznala i to je problem svuda u svijetu, ne samo kod nas. U našim pravilnicima postoji posebna oznaka koja se mora staviti na razno razne proizvode »čuvati daleko od dohvata djece«.

A mi to i ne pročitamo.– To je veliki problem. A onda domaćice. Svoju sam ženu natjerao da u kuhinji i kupaonici radi s rukavicama i radnim naočalama. Za svaki slučaj. Ako ništa drugo ono zbog ljepote ruku. No, činjenica je da u kuhinji i kupaonici imate jako nezgodnih kemikalija.

Internet je zlata vrijedan, ako ga znate koristiti

Dobro, čim vi čistite WC? – Čime i ostali. Ali, kemikalije za čišćenje pećnice, ili roštilje. Njima si možete oštetiti oči, zaraditi opekline na koži. Ljudi ne misle kako to sve skupa može biti opasno, makar se ne čini. Ljudi su zbunjeni. – Ljudi su zbunjeni zbog interneta. Misle, ako je na internetu onda je istina. A to je loše. Internet je zlata vrijedan, ako ga znate koristiti. Ali, ako surfate, onda tu nastaju problemi, jer će te naletjeti i na neke stranice koje su nepouzdane, koje su možda plaćene od nekoga. Imate svega i svačega. Ljudi su skloni vjerovati, pogotovo lošim stvarima. Ljute vas i nestručne kolege.– Prije nekoliko mjeseci došao mi je mail od sestrične. O tome da je aluminijev klorid, perspirant, da je kancerogen, da izaziva rak dojke. To je nekakva mlada magistrica iz Brazila napisala na svojoj stranici. Mlada curica napisala ja – žene, nemojte se više ni slučajno koristiti dezodoransima! Znači, muški će mirisati, a ženske smrdjeti. I sestrična se boji. Ja joj govorim, Ružo to su ludosti! Soli aluminija se ne apsorbiraju preko kože, ni preko probavnog sustava. Nikada otrovanja aluminijem nije bilo dok nije došla hemodijaliza. Ovo je izmišljeno. Zašto!? To ne znam. Uopće mi nije jasno ni zašto je izmišljeno, ni zašto je napisano.  

Koliko god zvučala poput fraze, djelatnici Hrvatskog zavoda za toksikologiju uistinu funkcioniraju poput male, složne obitelji. Našaliti se i na svoj račun, dužnost je i obveza. Uostalom, malo je onih koji će u ime Nove godine štampati prigodan kalendar sa svojim karikaturama. S lijeva na desno i odozgo put dolje, na slici su; Irena-Zorica, Tomislav, Anđelka, Davor, Daniela, Saša, Zdravko, Smiljka, Franjo, Alka i Zvonimir. Tek da znate tko vam na pitanja odgovara, odnosno tko su ljudi kojima, barem kad su otrovi u pitanju, možete vjerovati.

Kako koristiti masku za lice

Zašto ste puku na opasnosti odlučili ukazati humorom?– Šalimo se, jer ljudi to lakše pamte. No, bacite li, ipak, koje pismo u koš?  – Odgovaramo na sva pitanja. Bilo je tako jedno prekrasno pitanje Slavonaca koji se vratio kući gladan k’o pas, otišao u hladnjak, a tamo ništa, samo krema. I on je to, onako gladan, siromah pojeo. A to bila ženina maska za lice. Žena došla kući, pa pita gdje je maska. On se pravi lud, ne usuđuje se reći. Ali ga je uhvatio strah. Boji se i piše nama. No, opazio je i kako s potencijom odlično stoji tih dana, pa pita i je li moguće da je od kreme. Ima i takvih pitanja. Puno se svijeta žali na mirise koje teško podnose.  – To je priča koja se često javlja, kvaliteta života i opasnost. Kvaliteta života sigurno vam je smanjena kod svakog jačeg mirisa. Imali smo slučaj čovjeka koji se užasno bunio, jer je netko ispod njegova prozora otvorio ćevabdžinicu. Bilo mu je mučno od mirisa ćevapa. Patila mu je kvaliteta života. Nos je osjetljiv. Mirisi su veliki problem. No, to je život, a u životu se ne može sve regulirati.

Na crpkama obavezno s rukavicama

Nakon svih ovih godina, ime li neki otrov koji vas plaši? Da vas, recimo, nisu ovi zagovornici ekoloških sredstava svake vrste okrenuli na svoju stranu?– Nisu. U mojoj se kući troši sve što troše i drugi građani, samo se malo više treba paziti. I moji suradnici kada idu na benzinsku crpku obavezno stave rukavice. Zašto!? – Zato, jer trošite benzin, a benzin sadrži benzen, a benzen je kancerogen i može kod čovjeka izazvati rak. I u Ini priznaju da bi na spremnicima s gorivom trebala stajati i mrtvačka glava. No, na postajama su napravili veliku stvar kad su u svrhu zaštite radnika uveli samoposlugu. Radnici ne toče gorivo i to je dobro, jer bi ga točili cijeli dan. Mi to ipak radimo tu i tamo, ali se, za svaki slučaj i s obzirom da se radi s kemikalijom koja je kancerogena, preporučuju rukavice. Ljudi to ne znaju.   Posebno vas ljuti nered u trgovinama. – Tu je veliki nered. Na policama ima svega i svačega. Uzmete proizvod i nemate pojma što je to. Internet prodaja je još gora. Imali smo slučaj gospođe koja je preko interneta kupila iz Italije sredstvo za čišćenje WC-a. To je bilo nešto slično našoj varikini. Platila ga je jeftino. Imala je malu kupaonicu, nije ju zračila i došlo je do tipičnog djelovanja klora na dišne putove. Gušila se, završila u bolnici. A na proizvodi ništa nije pisalo. I to se stavlja na tržište. Imate proizvode, nitko ih ne stigne kontrolirati, u dućanima gledaju proći što jeftinije. Zato smo počeli prije nekoliko godina prema zakonu tražiti da svaki takav proizvod mora biti ovdje ovjeren! I savjetujemo ljudima, nemojte kupovati ništa od kemikalija koje ne možete naći na web stranici zavoda. Pogledajte deklaraciju, upišite ime proizvoda i ako ga nema na našim stranicama nemojte ga kupiti. Cijeli problem ionako leži u tome da su informacije danas proturječne. Ne znate kome bi vjerovali!

Ispast će da šetamo ulicom, lagano se trujemo i pojma nemamo. – Sve ovisi o dozi. Čovjek je uvijek bio okružen opasnim tvarima. Uvijek. Počevši od biljaka raznoraznih, ili životinja otrovnih. Danas svi navališe na pesticide, zeleni se pogotovo bune, a život je takav da ako nemate pesticide imate male prinose, a na skladištima će se pojaviti pljesni, bakterije koji imaju svoje otrove. Ja pokušavam ljudima objasniti kako više nemamo masovnih trovanja, a prije 200, 300 godina smo ih imali. Imali smo, primjerice, otrovanje koje se zvalo Vatra Svetog Antuna, bolest suhe gangrene. Otpadaju udovi. Noge, ruke. A sve zato što se jedna plijesan naselila na žitaricama. Ljudi su to jeli, skladišta su bila loša, nisu imali silose. A zašto se to zvalo Bolest Svetog Antuna!? E, pa, ako ste bili dovoljno pobožni i svjesni svojih grijeha, išli ste u Švicarsku u samostan Svetog Antonija i stanje vam se popravljalo. Zašto? Jer tamo ta plijesan nije mogla živjeti! Danas toga nema.