Izoliranje, neprekidno zadirkivanje, gađanje gumicama tijekom nastave, ismijavanje u javnosti i preko interneta, ne nose sa sobom vidljive »fizičke« ožiljke, no oni emocionalni su itekako duboki.

– To su suptilni oblici nasilja i zlostavljanja koji ne moraju nužno biti vidljivi u smislu fizičkog nasilja, no također ostavljaju velike, čak i dalekosežnije posljedice. Djeca se mogu povući u sebe, pa i odraziti to kroz neku psihosomatiku – recimo mogu imati problema i poteškoće sa spavanjem, apetitom. Tada je vrlo važna podrška obitelji, no i okoline, jer ako nitko ne reagira na zlostavljanje, dajemo poruku da je to u redu i prihvatljivo, pojašnjava Žakula Desnica.

    Vršnjačko maltretiranje i zlostavljanje učenika koji su siromašniji od drugih, nije doduše – potvrdit će to većina stručnjaka – neki prevladavajući trend.   

Socijalne razlike

U alarmantnom porastu međuvršnjačkog nasilja, psiholozi, pedagozi i učitelji prije vide puno veću opasnost – općenitu sklonost društvu prema nasilju, pri čemu je maltretiranje zbog »drugačijeg« i »siromaštva« samo još jedan dobrodošli uzgredni izgovor da jači dokazuje moć na slabijem. No, isticanje socijalnih razlika u razredu više nije ni tako rijetka pojava. 

    Psihologinja s Hrabrog telefona Vesna Katalinić vrlo se brzo prisjetila nekoliko slučajeva. 

    – Istina je, postoje slučajevi gdje se ističe socijalna neimaština ili se možda dijete ističe jer roditelji smatraju da nije potrebno da nosi sa sobom skupocjeni mobitel. Djeca koja nam se javljaju znaju navoditi da ih se isključuje ili maltretira jer, između ostalog, imaju poderane hlače, nemaju mobitel ili čak nisu na Facebooku jer nemaju internet. Recimo, u jednom konkretnom slučaju, jedno dijete su ostali učenici u razredu neprekidno zadirkivanjem podsjećali da ima stare traperice i iznošene tenisice, zbog čega se dijete osjećalo loše, a nije imalo mogućnost promijeniti situaciju. U jednoj drugoj situaciji dječaka su izolirali iz sličnog razloga. Nitko se nije htio družiti s njim, pa čak ni sjediti s njim. Imali smo primjer da djeca nose odjeću svoje braće koji pohađaju istu školu, pa drugi učenici to prepoznaju i opet nastaje problem i situacija koja prerasta u emocionalno nasilje. Takve stvari se često događaju i s mršavijom i debljom djecom, djecom koja nose aparatić, djecom koja su po nečemu drugačija, objašnjava Vesna Katalinić.   

Učenička solidarnost

Iskustva psihologinje s Hrabrog telefona pokazuju da dijete može biti i siromašno, pa se izvrsno snalazi u razredu među učenicima, kao što netko imućnije dijete također može biti žrtvom svojih vršnjaka. 

    – U većini slučajeva radi se o djeci koja se iz nekog razloga nisu snašla među vršnjacima, zbog čega su izloženija takvim situacijama. Međutim, što se tiče socijalnih nejednakosti, mi imamo i primjera prekrasnih situacija kad, recimo, netko od učenika u razredu nije imao novca da ide na maturalno putovanje, pa su ostala djeca samoinicijativno skupljala novac da može ići s njima, objašnjava Katalinić, dodajući da ne postoji pravilo u kakvim se sredinama češće događa bullying. 

    Ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba Gordana Buljan Flander upozorava pak da sustav vrijednosti djetetu ponajviše usađuje obitelj, pa su takvi slučajevi bullyinga zbog vidljivih materijalnih razlika najčešće odraz odgoja. 

    – Ako mu se nameće sustav vrijednosti da je marka telefona ili traperica nešto bitno u životu i ako se slučajno na okupu nađe grupa djece s tako usađenim vrijednostima, onda je vrlo vjerojatno da će oni izolirati onu djecu koja se ne uklapaju u takve okvire. No, problem je i u tome što svakodnevno okruženje djeci nameće pogrešan sustav vrijednosti u kojem se uspješnim proglašavaju ljudi koji nisu školovani, već se »snađu« i imaju novac, te koji su, primjerice, naglašeno seksualizirani ili pak vole naglašavati statusne simbole, objašnjava Buljan Flander.    

    Psihologinja Tamara Žakula Desnica iz riječkog savjetovališta »Tić« koje se bavi zaštitom djece od zanemarivanja i zlostavljanja objasnila nam je da se ne sjeća slučajeva gdje su se djeca bile žrtve bullyinga ili zlostavljanja samo zbog lošije odjeće, obuće ili opće neimaštine, no pojasnila je da se u pozadini određenog broja vršnjačkog zlostavljanja krije i degradiranje zbog izgleda. 

    – Treba sagledati što se događa u obitelji i u društvu i kakva je interakcija obitelji i društva. S jedne strane imamo porast nasilja, psihičkih problema, različitih odstupanja i devijantnog ponašanja mladih, a s druge uspješne, mlade ljude i tu se uvijek postavlja pitanje, zašto su jedni sposobni, a drugi su nesretni i nasilni. Uvijek kad pokušavamo odgovoriti na to pitanje ispostavi se da je obitelj vrlo važan faktor. Onaj najraniji period od prvih pet godina života temelj je za razvoj osobnosti i jako je važno da dijete u tom periodu dobije ljubav, razumijevanje i podršku. Kad dijete dođe u tinejdžersku dob, koja po samom svom razvojnom aspektu nameće nesigurnost i ako je ono uz to još bombardirano s nekim društvenim sustavom vrijednosti koji je puno drugačiji, onda mlada osoba dođe u procjep, objašnjava Žakula Desnica. 

    Mediji, smatra ona, također propagiraju modele s kojima se tinejdžeri i adolescenti identificiraju, a koji šalju poruku da se s malo truda bez obrazovanja može dobiti slava i moć. 

    – Pitanje je što mi kao društvo činimo da se djeca ne osjećaju loše, kao prvo da li dajemo podršku obitelji. Jer puno roditelja se i sami pitaju da li je dobro odgajati djecu unutar »zdravih« vrijednosti i da li će proći dobro u društvu ako tako odrastaju, smatra Žakula Desnica. 

    I ona, kao i svi stručnjaci koje se bave djecom složni su ocjeni da rješenja za »gašenje požara«, kao što je to primjerice bila ideja o »uvođenju kuta da bi se smanjile razlike«, zasigurno neće rješiti problem preslikavanja loših stvari u društvu na mlade generacije. Rješenje bi, smatra recimo Buljan Flander, bilo da se na vrijeme prepoznaju takve rizične obitelji koje odgajaju djecu s rizikom da ona postanu nasilnici, makar uvođenjem psiholoških sistematskih pregleda već u dobi od pet godina, te da im se pomogne.