Zoran Simić: Nitko tada u Hrvatskoj nije pisao slobodnije

Zoran Simić / Foto DRAŠKIĆ

Istina je da smo radili na rubu provokacije, subverzije. Željeli smo plasirati svoje ideje, a ne praviti ekscese i izazivati zabrane zbog zabrana

Na predstavljanju knjige »Igraonica za odrasle: Polet 1976-1990« autora Željka Krušelja (naklada »Adamić«) na pulskom Sajmu knjiga prije otprilike mjesec dana, Puljanin sa zagrebačkom adresom Zoran Simić, najdugovječniji od devet glavnih urednika omladinskog lista Polet (tu je funkciju obavljao od studenog 1985. siječnja 1990. godine, a prije imenovanja dvije je godine bio zamjenik glavnog urednika), izjavio je »Osvajali smo slobodu i imali je onoliko koliko smo je znali iskoristiti«.

Iako Željko Krušelj navodi pozitivne elemente Simićeva mandata (u Simićevo vrijeme, piše autor, Polet je najbolje izgledao i imao najšarolikiji sadržaj; Simić je vratio zagrebački sleng i opušteniji izričaj, dokinuo birokratizirani jezik; pisalo se bez stege, u redakciju su stigla nova novinarska imena Jasna Babić, Damir Strugar, Đurđica Klancir, Tihomir Ladišić, Tatjana Tagirov), autor je s druge strane prilično kritičan u ocjeni Simićeva mandata, ponajviše mu prigovarajući na političkom eskapizmu.

Tako piše da je u Simićevo doba Poletu nedostajala posebnost i profil; Polet je bio oprezan, politički neambiciozan, Simić je vremenom ostvario Kuljišev koncept »fantastične zabave«, ali u vremenu rastakanja Jugoslavije i u gospodarskim i socijalnim problemima nikome više nije bilo do zabave. Tu je i »kašnjenje u dijagnosticiranju uloge Slobodana Miloševića«.

Mitovi i istine

Krušelj piše da je list od 1986. do 1989. bio odviše oportunistički, na trenutke i režimski usmjeren, previše racionalan i umiven. Usporedbe radi, Studentski list je samo 1988. bio zabranjivan čak tri puta! Razgovor sa Simićem, otvaramo upravo pitanjem o zabranama.

Što su tu mitovi, a što istine o zabranama u medijima, konkretno u Poletu, Studentskom listu?

– Puno je bespotrebnih mitova. Istina je da smo, s jedne strane (politički gledano) sve vrijeme radili »na rubu« provokacije, subverzije. Naš je program bio: Uvijek na ivici, nikad u marici! Polet je zabranjen samo jednom u svojoj povijesti, a i to njegov tadašnji glavni urednik  nije priželjkivao. Mi smo željeli plasirati svoje ideje, a ne praviti pubertetske ekscese i izazivati zabrane zbog zabrana. Nisi faca ako te zabrane. Faca si ako kažeš to što si htio i to dopre do javnosti.

Bila su to vremena kada se imalo gdje i od koga učiti. Vremena većih sloboda u medijima; govorim o 80-im godinama. Vremena novinarske hrabrosti. Nije li vam apsurdno da su tih godina, uz manje dostupnih medija i informacija, postizani veći ciljevi u ovom poslu?!

Bili ste najduže glavni urednik Poleta. Kako ste »igrali« s vlastima u toj »Igraonici za odrasle«?

– Imali smo potpunu slobodu u radu, rekao bih najveću u vrijeme dok su omladinom predsjedavali Matijašić, pa Nikica Gabrić, danas vodeći hrvatski oftamolog. To su prve dvije godine moga mandata. Poslije je bilo turbulencija. U nekoliko su me navrata pokušali smijeniti, uskratiti podršku i meni i redakciji, bilo je puno neprospavanih noći. Gledao sam uživo nekoliko puta kako više od 200 delegata Republičke konferencije SSOH odlučuje o mojoj sudbini. Iz tih smo »utakmica« izlazili kao pobjednici, ni sam ne znam kako. Ili znam, ali to više nije važno.

Polet je kroz cijelu svoju povijest najvažniji po svom utjecaju na javno mnijenje te na društvene, političke, kulturne, supkulturne, medijske prilike! Što se moga urednikovanja tiče, u jednom smo razdoblju (ras)prodavali više od 50.000 primjeraka! Zašto je tiraža Poleta padala zadnjih godina, puno je dublje pitanje: prije svega, vizije izdavača što hoće s tim novinama. Sistem se raspadao i raspao, ali nitko tada u Hrvatskoj nije pisao kritičnije i slobodnije od Poleta. Možda tu treba tražiti odgovor na pitanje zašto se morao ugasiti! A možda odgovor treba tražiti na adresama tzv. tajkuna, političkih igrača, kriminalaca, raznih lupeža, zločinaca, svekolikog podzemlja… Njima mediji nikako ne trebaju.

U Poletu su za vašeg mandata zapažene tekstove i fotografije objavljivali brojni autori iz Rijeke, Pule, Istre…– Važna je veza Poleta i Pule, Istre, Rijeke… Sve je počelo s tzv. pulskim Poletom. Od ideje da se u svakom broju Poleta mutiraju po dvije stranice iz svih regija, jedino je zaživjela priča s Pulom. Mirjana Bobić, Budimir Žižović, Damir Burić… bili su urednici pulskog izdanja Poleta. Žižović je objavljivao i godinama poslije. Mnogi su, kasnije vrsni intelektualci, ovdje objavljivali prve tekstove. Boris Domagoj Biletić, Miodrag Kalčić, Pino Ivančić, Željko Valentić, Berislav Janković, Daniel Načinović, Furio Radin… Tomislav Wruss (direktor u EPH) i Ranko Borovečki (glavni urednik Glasa Istre) godinama su pisali, uređivali i davali smjernice »kulturnoj politici« Poleta. Jasna Babić bila je pulska snaha, pa i nju »prisvajamo« kao istarski kadar. Vladimir Spasić nekoliko je godina radio u redakciji. Pazinac sa zagrebačkom adresom Veljko Krulčić već odavno si je priskrbio »titulu« vodećeg teoretičara (i praktičara) stripa u Hrvatskoj (a i šire), a u Poletu je dogurao i do urednika kulture. I njegovi ex sugrađani Davor Šišović i Eugen Paulišić objavljivali su u Poletu. Nezaboravni pjesnik, kulturni začinjavac i jedan od ideologa urbane Pule (na žalost, prošlo vrijeme) Boško Obradović mnoge je svoje tekstualne performanse realizirao na stranicama Poleta. A često i na zagrebačkom Cvjetnom trgu (uz nenadmašnog Toma Gotovca).Fotografije su potpisivali Neven Lazarević, Goran Šebelić, Dubravko Kujavec, Duško Marušić, Jozo Ćurković, Branislav Danevski… Posebnu pulsku fotografsku priču u Poletu čine Sandra Vitaljić i Anđelo Božac. Oboje su završili znamenitu FAMU u Pragu. Vitaljićeva je jedna od vodećih hrvatskih fotografkinja, danas profesorica na ADU u Zagrebu. Božac je doktorirao fotografiju na FAMU u Pragu i profesor je na toj Akademiji. Prvi veliki transfer iz Rijeke u Poletu bilježi se imenom Fernanda Soprana. Nekadašnji urednik kultnog riječkog omladinskog lista VAL, svojedobno je u Polet prešao na mjesto zamjenika glavnog urednika (danas je meštar PR-a u Muzeju za umjetnost i obrt). Riječanka Ljiljana Domić pisala je tekstove iz likovnosti.Riječanin je bio i legendarni glazbeni kritičar i povjesničar umjetnosti Darko Glavan. Pa filmski kritičar koji nas je također prerano napustio Vladimir Cvitan. U Poletu je značajnog spisateljskog traga ostavila još jedna Riječanka, Slavenka Drakulić. Tu su i rock kritičari Goran Lisica Fox (vlasnik diskografske kuće Dallas), Koraljko Pasarić… Pa Ivica Župan, Bojan Mušćet, Ljubiša Drageljević , Majda Jurić, Dragan Ogurlić, Goran Ogurlić, Tamara Opačak, fotografi Srđan Vrančić, Darko Bjelobaba, Josip Čekada, Boris Lešić… Velid Đekić jedno je vrijeme bio i desk urednik u Poletu. Edi Jurković u Poletu je uređivao rubriku kultura, autor je nezaboravnih crtica, ali i kultne rubrike Musaka, od koje se do danas nije odvojio, pa gotovo istu formu i dan danas ispisuje na stranicama Večernjeg lista (kojeg je u Poletu, kakva ironija, standardno nazivao Bezgrešnjakom). Nikica Petković, profesor na riječkom Filozofskom fakultetu, u Poletu je uređivao rubriku književnosti. Giancarlo Kravar, nekada urednik VAL-a, pa beogradske Mladosti, novinar Novog lista, u Poletu je dugo pisao zapaženu kolumnu. A legendarni Poletov heroj prodaje bio je Goranin iz Skrada, Ivan Podnar. Neka se ne ljute oni koje preskočismo. Svi su zabilježeni u Krušeljevoj knjizi.

Lijepe uspomene

Krušelj piše, čini mi se objektivno, da je »nezahvalno uspoređivati Franičevićev i Simićev polet zbog »drastično promijenjenih društvenih okolnosti«.

– Jedna od rijetkih konstatacija u kojima se barem djelomično slažem s Krušeljem, haha. Šalu na stranu, uz svu potporu koju sam dao Krušelju pri radu na ovoj knjizi, dvije moje zamjerke mu ostaju: nije odolio arbitriranju i drugo, zato što je povijest izlaženja Poleta otpočetka do kraja sveo pod »politički krov«. Kada biste okupili svih nas više od dvije tisuće poletovaca (ljudi koji su radili tu novinu), stavili na hrpu sav naš ego, taštine, ideale, zanose… ne biste u nama u tim godinama pronašli toliko »političkog zanosa« koji bi danas bio dovoljan za neki MOST prema hrvatskoj vladi/vlasti. To što smo radili bilo je pošteno. Slobodno. Bez kalkulacija.

»Pred očima« mi se pojavljuju brojni tekstovi iz tog vremena. Serija reportaža koje je autostopirajući od »Triglava do Gevgelije« radila Jasna Babić, kolumne Giancarla Kravara »Naše osamdesete«, Branka Maleša »Crveni zec«, kolumne i tekstovi legendarnog Pankrta Pere Lovšina, Darka Glavana… Strugyjeve reportaže s najneobičnijih mjesta i o najneobičnijim ljudima, ekskluzivni intervjui s Mišom Brozom, Antom Markovićem, Franjom Tuđmanom, tema o darkerima… tko bi sve to nabrojao. Jedne su godine, u mome mandatu, tri Poletova novinara osvojila sve tri nagrade za najbolje tekstove u Yu omladinskim glasilima (Babić, Kravar, Strugar).

Bilo je i razdoblja kada sam nakon svakog broja imao sudsku tužbu (novinar kao autor, a ja po dužnosti kao glavni urednik). U zagrebačku »palaču pravde« već sam odlazio kao na kavu. Čedo Prodanović, danas vodeći hrvatski odvjetnik, kao zamjenik republičkog tužitelja bio je sjajan domaćin. I to su lijepe uspomene.