Redatelj filma »Ničije dete«

Vuk Ršumović: Emocija je jedini kanal za komunikaciju koji nam preostaje

Svjetlana Hribar

Fascinirao me taj zatvoreni krug u životu jednog djeteta: nađen u šumama Bosne, među zvijerima, prošao je period socijalizacije da bi, nakon što su počeli ratovi na ovom prostoru, bio vraćen u Bosnu, među ljude-zvjeri... Ništa nije znao o nacijama, niti o svom identitetu, a ipak je upravo identitet, sazdan tek od imena Haris koji mu je nadjenula neka službenica, odredio njegovu sudbinu



U programu Tjedan kritike venecijanskog filmskog festivala prikazan je debitantski film Vuka Ršumovića »Ničije dete«, koji je oduševio publiku i kritiku, da bi nakon Venecije i nagrada koje je tamo dobio nastavio pohod po festivalima diljem Europe. U Beogradu će biti prikazan tek na FEST-u sljedeće godine, a u međuvremenu će večeras u Kinu »Europa« otvoriti Zagrebački filmski festival. 


Priča o nastanku ovog filma je zanimljiva, kao i ekipa koja ga je dovela do projekcije. Bio je to povod za razgovor s Vukom Ršumovićem, izdankom obitelji koju je poznatom učinio otac, pjesnik i pisac Ljubivoje Ršumović, ali je međunarodnu slavu inicirao najmlađi sin Vuk koji od studentskih dana niže rezultate u scenarističkoj profesiji. Sada i u režiji! 



Najmlađi ste od tri sina Ljubivoja Ršumovića, poznatog dječjeg pjesnika čijih se stihova sjećamo iz pjesmica dječjih zborova i brojnih TV emisija. Vjerujete li u gensko nasljeđe?   – Vjerujem da se arhetipsko nasljeđe prenosi, ali ja sam se oduvijek trudio sam trasirati svoj put. O tome govori i činjenica da za studij dramaturgije na kojem sam diplomirao, nisam čuo od mog oca (što bi bilo normalno), već od oca mog najboljeg prijatelja. I kasnije, kad sam počeo raditi na televiziji, nisam želio snimati dokumentarce po kojima je bio poznat moj otac, već sam krenuo svojim putem. Otac mi je, naravno, velika podrška, ali on bi to sigurno drugačije napravio!


   – Sedam godina je prošlo od trenutka kad sam od supruge, inače kazališne redateljice Ane Tomović, čuo nesvakidašnju ali istinitu priču o dječaku iz Bosne kojeg su lovci našli u šumi i doveli u jedan beogradski dječji dom kako bi se resocijalizirao. Ana je, naime, u okviru svoje organizacije »In Stage« radila na projektu u domu za maloljetne delikvente »Vasa Stajić«, primjenjujući kazališne tehnike u pedagogiji. Tamo je upoznala odgojitelja Dragana Rolovića koji joj je ispričao nekoliko priča iz svoje prakse, a ova o bosanskom dječaku odraslom među vukovima – bila je jedna od njih.    

Prava filmska priča


Odmah sam se zainteresirao, vjerujući da se radi o pravoj filmskoj priči. Čak i u najšturijoj verziji od nekoliko rečenica, za mene je sve bilo rečeno! Činilo mi se da treba samo sjesti i napisati scenarij.    U biti, to nije bilo ni malo jednostavno, i tek danas mogu zaista razložiti koja su mi sve iskustva pomogla da scenarij u konačnici bude upravo takav kakv je. Kao student, sudjelovao sam u radu na predstavama Jagoša Markovića i Alise Stojanović, ali i kasnije – uvijek sam nastojao učiti gledajući kako to rade drugi, jer svako iskustvo – pa i ono koje se ne čini važnim u trenutku događanja – bude i te kako dragocjeno kad ostanete sami u poslu.    Danas znam da je i show »Survivor« na kojem sam radio – golema produkcija s više od 200 sudionika u ekstremnim uvjetima – bila iznimno važno iskustvo, jer tu sam shvatio da je na setu sve moguće i da ne treba dizati tenzije, što je ključno pri donošenju pravih odluka.    Dakle, iako je to bio moj redateljski prvijenac, radili smo u izvrsnoj atmosferi. Zaista nisam ni u jednom trenutku dizao paniku, čime su svi bili iznenađeni osim mene: panika kreće iz glave, a to nije u mojoj prirodi. 

Što vas je inicijalno privuklo priči koja je prerasla u scenarij za film »Ničije dete«?


   – Fascinirao me taj zatvoreni krug u životu jednog djeteta: nađen sredinom osamdesetih u šumama Bosne, među zvijerima, prošao je period socijalizacije – počeo je govoriti, družiti se s ljudima, ići u školu… – da bi , nakon što su počeli ratovi na ovom prostoru (po nekoj inerciji, kao što su srpska djeca iz domova u Hrvatskoj dolazila u Srbiju) – i on bio vraćen u Bosnu. Među ljude-zvjeri…    Pokušao sam se staviti u njegovu kožu, pitao sam se kako on doživljava rat, ubijanje ljudi iz njemu sasvim nepoznatih razloga. Ništa nije znao o nacijama, niti o svom identitetu, a ipak je upravo identitet, sazdan od samog imena Haris (koji mu je nadjenula službenica u matičnom uredu, kad su ga pronašli) – odredio njegovu sudbinu.    

Nizozemski Binger


Kažete da usprkos ratnom kontekstu »Ničije dete« nije ratni film.   – Dok smo razvijali projekt, sudjelovao sam na nekoliko filmskih foruma i nigdje ga nismo predstavili kao ratni film. U Veneciji je bilo govora o takvim pričama u drugim kinematografijama, ali posebnost ove je pitanje kako drastična promjena konteksta utječe na sudbinu glavnog junaka.    Pri razradi scenarija čitao sam teoretičarku kazališta Anne Bogart, bavio se i teorijama psihologa Carla Junga, ali mi je čitavo vrijeme bilo važno da je to priča s ovih prostora. Univerzalna, ali naša. U svakoj fazi razvoja filma stranci su jako dobro reagirali na scenarij, iako im ni danas nisu jasne naše podjele. 

Zašto je od prve ideje do filma prošlo sedam godina?


– Prva ruka scenarija nastala je jako brzo – za mene sasvim netipično – kad je Ana radila u Thalia Theateru u Hamburgu, zatvorio sam se u sobu i za dva tjedna imao prvu verziju scenarija. No, presudno za njegov konačni oblik bio je nizozemski Binger 2009. godine – program za razvoj scenarija u kojem je sudjelovalo dvadeset autora iz čitavog svijeta. Mentori su nam bili iz SAD-a, Velike Britanije, Njemačke, Danske… oni su nam pomogli da svojim pričama prilazimo uvijek iz drugog kuta. Nakon Bingera – bio sam zadovoljan sa scenarijem, osjećao sam da treba ići u pripremu filma pa sam – zajedno s Anom – napravio konačnu verziju, reducirao tekst na minutažu koja odgovara filmu. 


Zašto ga niste povjerili nekom od redatelja svoje generacije s više filmskog iskustva?   – Ušao sam u razgovore s nekoliko redatelja, ali su oni odustali. Nisu tu priču osjećali svojom. Producent filma, koji je k tomu moj dugogodišnji prijatelj, pružio mi je podršku da film snimim sam. Ohrabrivali su me i Ana, i montažer Mirko Bojović, a producent mi je stalno govorio da nitko bolje od mene ne poznaje – ne samo priču, nego i budžet.    Kad se počeo primicati datum snimanja, očekivao sam da će me uhvatiti panika. Ali sve je prošlo bez nervoze, za što zasluge ima čitava ekipa sjajnih suradnika, ali i činjenica da smo uspjeli pronaći dječaka koji je u stanju iznijeti tako kompleksnu ulogu. Mnogo sam sreće imao sa svima. I u postprodukciji, kada su se uključili suradnici iz Hrvatske, producentica Ankica Jurić Tilić, dizajnerica zvuka Dubravka Premar i popularni »Svadbasi«, Jura Ferina i Pavao Miholjević.    

Idealan izbor


Gdje ste i kako našli glumca Denisa Murića?   – Najprije smo krenuli u kastinge po beogradskim osnovnim školama, ali to nije urodilo plodom – sve su to bila djeca bez jasne predodžbe o filmu i bez ambicije da se time bave. Pa smo se orijentirali na dramska studija – ponuda je bila dobra i tu sam našao drugu djecu, ali ne i glavnog junaka. Svi su oni bili previše »urbani« za moju priču. Nisam znao kakvog dječaka želim, ali sam točno znao kakav ne smije biti.    Odlučio sam tražiti u Bosni. U Sarajevu sam u grupi djece našao dječaka koji mi je bio zanimljiv, datum snimanja se opasno približavao i ja sam krenuo natrag za Beograd, s obećanjem da će dječak doći zamnom. Još u toku puta njegov djed je javio da ne mogu pronaći člana obitelji koji bi boravio s dječakom na snimanju, a to je značilo da on neće moći igrati u filmu.    U tom me trenutku nazvao producent i javio da moram vidjeti dječaka iz Kosovske Mitrovice, koji je igrao u »Enklavi«. Našao sam se s njim iste večeri, zanimalo me koliko je spretan fizički i kako barata emocijama. Zadivio me njegov kontakt s životinjama, kao i njegova maštovitost – nije mehanički odrađivao zadatke koje sam mu postavio. Imao je 14 godina i pokazao se idealnim izborom.  Koliko je dana trajalo snimanje?   – Radili smo 24 dana ljeti i osam dana zimi – dakle, film je snimljen u kratko vrijeme, bilo je vrlo intenzivno i svakoga dana zahtijevalo donošenje trenutnih odluka, koje će na kraju rezultirati koherentnim filmom. Presudno je bilo što sam zaista imao viziju kakav film želim u konačnici. Nisam dozvolio da me zavedu neki aspekti i udalje od teme – fokusirao sam se na dječaka i priču iz njegove vizure koja je odredila sve!    

Dobra škola


Prvi festival na kojem ste sudjelovali donio vam je tri nagrade! Tjedan kritike na venecijanskoj Mostri i  nagrada publike, nagrada za najbolji scenarij te nagrada kritike žirija FIPRESCI za najbolji film izvan natjecateljskog programa. Kažu da je to najveći uspjeh srpskog filma posljednjih dvadeset godina. Kako ste se osjećali na projekciji u Veneciji ?   – Film je popraćen s pažnjom, ali nisam znao što očekivati. A kad je počela završna špica – krenuo je aplauz, koji je trajao i trajao… Ljudi su nas okružili, čestitali, vikali »bravo«! Bio sam zbunjen, zatekle su me tako izravne reakcije gledatelja.    U stvari, očekivao sam tu prvu festivalsku projekciju sa strepnjom. Film je jednostavan, bez mnogo dijaloga, nisam bio siguran hoće li biti razumljiv ljudima koji ne poznaju našu situaciju. No, dirnula ih je sudbina dječaka, što je meni bilo jako važno. Kod nas su ljudi toliko okupirani vlastitim egzistencijama da nemaju kapaciteta za emociju, koja je, u biti, jedini kanal za komunikaciju koji nam preostaje.  Kako je Denis doživio reakcije publike?   – Bio je sretan, prilazile su mu djevojčice i željele se slikati s njim… A u Napulju, odakle sam se upravo vratio, jedan me redatelj pitao je li Denis zapravo taj dječak, nađen u šumi. Toliko je autentična bila njegova gluma.  S prvim ste filmom postigli veliki uspjeh i prije prikazivanja u Beogradu. Što dalje?   – Mislim da je ovo bila izvrsna škola i da ću dalje nastaviti snimati filmove po svojim scenarijima. Prijatelji mi čestitaju, ali i govore da sam s ove tri venecijanske nagrade – istinski nadrljao, jer je ljestvica postavljena jako visoko. I sad to treba opravdati.    Meni se čini da je najvažnije raditi teme koja vas se tiču kao autora, jer onda znate i kako ih napraviti. A opet, ne treba žuriti. Jedna palestinska redateljica koju sam sreo u Napulju mi je čestitajući rekla: »A sada polako! Take your time«!