Vanessa Lapa: Himmler čuči u svakom ljudskom biću

Vanessa Lapa

Imamo običnog čovjeka koji je izabrao. Perspektiva mog filma je sljedeća: zlo sije perverzno sjeme uma i može naći i potvrdu i pozivnicu za prinos stravičnoj ideologiji. Kad se nametne običnoj, banalnoj stvarnosti da bude prihvaćeno u tišini, ono kreira moralnu tragediju i mogućnost kolapsa cijele jedne kulture

Onaj pristojni (Der Anständige) fascinantan je dokumentarni film izraelske redateljice Vanesse Lape koji će biti druga projekcija Kina Pobjeda, programa kojim HNK Ivana pl. Zajca u suradnji s Udrugom Ukus obilježava 70. godišnjicu pobjede nad fašizmom i oslobođenja Rijeke. Film je na programu u petak, 20. ožujka, u 19 sati.  

  Redateljica je film sastavila od ekskluzivnih privatnih dnevničkih zapisa i pisama nacističkog zločinca Heinricha Himmlera i njegove uže obitelji, ali i ljubavnice i prijatelja, koji kao zvukovni zapis prolaze na kolažu mnogih također ekskluzivnih snimaka i videa. Rezultat je film koji neposredno govori o kompleksnosti zla, utječe se promišljanju o njegovoj banalnosti na temelju slavne konstrukcije Hannah Arendt i postavlja ključno pitanje o prirodi zla i njegovu pojavljivanju. Sve to bez dociranja, jer jedino je oružje redateljice i njenog tima istraživanje, kolažiranje, montiranje… 

  Zato prvo pitamo redateljicu kako je došla do tih fascinantnih privatnih dokumenata Heinricha Himmlera i njegove obitelji? 

  – Prije oko osam godina nazvao me profesor na Sveučilištu u Tel Avivu s informacijom da postoji kolekcija privatnih spisa, pisama i fotografija Heinricha Himmlera u apartmanu jednog Izraelca u Tel Avivu koji se toga želi riješiti, odnosno dati to nekome tko će učiniti nešto važno s tim. Nije to bila laka odluka, zato što nisam znala kako prići toj temi, i želim li uopće. Ali kad smo dobili potvrdu da je kolekcija autentična, znatiželja ulaska u um Zla, prilika da pročitam pisanije nenamijenjene objavljivanju, onoga koji je u svem tom zlu bio iznad svih, afekcija prema ključnim egzistencijalnim pitanjima zla, izbora, ljubavi, rata, politike… sve me to natjeralo da prihvatim izazov, da krenem na put snimanja filma.  

Od pisama do recepata

Koliko je ukupno tih dokumenata i kako ste odlučili što staviti u film?

  – Kolekcija ukupno ima 273 Himmlerova pisma supruzi Margi, napisana između 1927. i 1945. godine, zatim privatni dnevnik kćeri Gudrun, napisan između 1941. i 1945., pa dnevnik djeteta koji su Marga i Heinrich pisali o Gudrun, Gudrunin rukopis pjesama, Margine recepte, dva spiska kućnih proračunskih izdataka između 1941. i 1945., dnevnik Božićnih poklona sa 109 fotografija i malim fotoalbumom te druge dokumente kao npr. razglednice, članske iskaznice, školske izvještaje i slično. 

  Posebno je bilo zahtjevno to što su neki dokumenti pisani staronjemačkom grafijom, koju nitko u našem timu nije znao pročitati. Prvo su nam trebali mjeseci za transkripciju, u čemu nam je pomogla Katrin Himmler, pa smo ih tek onda mogli prevesti. Onda ih je trebalo pročitati, pa ponovno pročitati, analizirati, diskutirati s psihijatrima i povjesničarima. Tek onda sam mogla početi razmišljati o pričanju priče. Bogatstvo materijala dozvolilo mi je da isključivo koristim iskaze Himmlera i njegove obitelji. I onda smo birali dodatne dokumente i izvore, tako da ispričamo što je moguće zanimljiviju i filmskiju priču. 

  Bilo je nekih teških izbora, dakako. Kao što je to i inače u pričanju priča; bilo je važno imati narativ koji se sam izgrađuje, pa komične dijelove, kombinaciju težih i lakših scena. Jednom kad smo napravili koherentan scenarij, mogli smo krenuti s vizualnim istraživanjem. 

 Koji su to dodatni dokumenti i izvori, a što od kolekcije niste koristili?

  – Ta je kolekcija otvorila smjerove dodatnih istraživanja, poput Himmlerove ljubavnice Hedwig. I otac je tamo iz puno razloga. O njemu nema puno dokumenata, on nije glavni lik, ali svi oni su tamo da pomognu narativu: otkrivanju pravog Himmlera i njemačke stvarnosti između 1900. i 1945. 

  Ima, naravno, i dosta materijala koji nismo koristili u filmu. Na primmjer dnevnik Margine sestre Lydije Boden, koja je živjela s Himmlerovom obitelji od 1933. do 1945. Ona ga je pisala za Himmlerova usvojenog sina Gerharda, kao podsjetnik na njegovu usvojiteljsku obitelj. Taj dnevnik daje duboki uvid u svakodnevni život obitelji i njihove međusobne odnose, a jedini razlog zašto ga nismo objavili je to što je pisan kao naknadna interpretacija pa se nije uklopio u ostatak priče.  

Nezabilježeno istraživanje

Ranije ste spomenuli slikovni i videomaterijal. Čini se originalan. Kako ste došli do tih snimki?

  – Svi su foto i videomaterijali originalni. Nema ni jednog naknadnog uprizorenja. Poduzeli smo nezabilježeno istraživanje širom svijeta, ali posebno u Njemačkoj, s internacionalnim istraživačkim timom. Cilj je bio pronaći privatne snimke, kućne filmove, a ne propagandni materijal. Izvatci iz ranih dokumentaraca, dijelovi neprikazanih novinarskih snimki, amaterski filmovi iz svakodnevnog života 10-ih, 20-ih, 30-ih i 40-ih. A sve to zato što smo htjeli oživjeti dijaloge, naglasiti ili podvući ispričane priče i izazvati gledateljevo prijašnje znanje. 

  Istraživali smo i najmanja mjesta i gradove koje je Himmler posjetio od svog rođenja. Rezultat je 151 različiti izvor iz 53 privatne kolekcije i javnih arhiva u 13 različitih zemalja. 

  Uz materijal u arhivima, istraživači su sakupili osobne fotografije i videosnimke iz nebrojenih drugih izvora, od potomaka istaknutih nacista od običnih radnika kao npr. pekara u Dachauu, koji je slučajno živio blizu Himmlerove obitelji. Velik dio ovog filma nikad nije viđen, čak i od ljudi koji su posjedovali materijal, i razvijen je samo za potrebe ovog filma. Među silnim neočekivanim materijalima imamo i snimak od 10 sekundi u kojem vidimo Himmlera kao tinejdžera kako hoda kroz München tik poslije Prvog svjetskog rata. Koliko je poznato, to je prvi put da se Himmler pojavio na filmu.

  Kao kontrast, iako rat bjesni tijekom većeg dijela priče, nema nijedne snimke s prvih linija. To je zato što smo htjeli zadržati autentičnost i izbjeći propagandni materijal.    

Banalnost zla

Kako su na film reagirali preživjeli holokausta?

  – Oni koji su vidjeli film bili su potreseni, više nego drugi gledatelji, na drugačiji način svakako. Svi su hvalili film. Nitko nije rekao ništa negativno, a bilo im je iznimno teško gledati. U Los Angelesu je nakon prikazivanja i drugog pitanja iz publike jedan gledatelj ustao i rekao: »Prestanite ovo zvati filmom, ovo je istina«. Njihova reakcija bila mi je posebno važna i izuzetno sam sretna što su tako reagirali.

  Jedna od fascinatnih stvari u filmu, na loš način dakako, upućivanje je na koncept o kojem je govorila Hannah Arendt – banalnost zla. Bilo bi lakše kad bismo Himmlera mogli proglasiti mentalno poremećenim psihopatom, ali on se takvim ne čini. Možemo li odijeliti donekle brižnog oca i muža od arhitekta Konačnog rješenja? 

 – Otkrivanje Himmlerovog karaktera u filmu definitivno izaziva »banalnost zla«. Nema tu dr. Jeckylla i gospodina Hydea. Nije on brižni otac kod kuće i ubojica na poslu. Himmler ima jedno lice; ono striktnog, perverznog, nemilosrdnog karaktera. On je vrlo strog u odgoju svoje djece. On uskraćuje svom sinu ljubav tako što supruzi kaže: »Ne potpisuj se s ‘majka’ dok se naš sin ne popravi«. To nije otac koji voli. Naravno, svima bi nam bilo lakše kad bismo otkrili unikatnog mentalno poremećenog čovjeka.

Imate li vi kakvih osobnih poveznica s pričom?  – Prva osobna poveznica s pričom je da sam ljudsko biće i građanin svijeta, dio društva. Film je za mene prije svega o čovječanstvu.

  Holokaust je nasljeđe moje obitelji. Rođak mog djeda po majci bio je Leib Langfuss, rabinski sudac Benzina u Poljskoj. On je bio dio židovskih zatvorenika u Auschwitz-Birkenauu koji su bili prisiljeni pripremiti ubijanje drugih zatvorenika, plijeniti njihove osobne stvari i kremirati njihova tijela. Njegov dnevnik jako je utjecao na mene. U svom posljednjem unosu kaže: »Sada idemo u zonu. Ima nas 170 muškaraca. Mi smo posljednji komandosi. Vode nas da umremo«. Njegovi dnevnici bili su skriveni u kutijama i teglama ispod Krematorija 2, u grobu punom kostiju blizu Krematorija 1. Langfuss je zamolio da njegovi dnevnici, budu li objavljeni, imaju naslov »U hororu ubojstva«.

  Leibov rođak Yehuda Langfuss, moj pokojni djed, i jedan od njegove braće, preživjeli su Auschwitz. Svi iz njegove šire obitelji ubijeni su u Aushwitzu u prosincu 1942.

  Njegova supruga, moja pokojna baka, preživjela je šest koncentracijskih logora. Osim njenog brata Nathana, koji je preživio Dachau, svi članovi njene obitelji ubijeni su. Prije nego što je preminula, bila mi je velika podrška u projektu.

  Djed i baka mojeg oca, obitelj Meijlochowitz-Lapa, deportirana je u Auschwitz gdje su oboje ubijeni. Moj otac dobio je ime po svom djedu Davidu.

  To je, dakako, najstrašnije u zaključku. Imamo običnog čovjeka koji je izabrao. I u određenoj socioekonomskoj, geopolitičkoj situaciji ljudi kao Himmler stekli su moć i postali oni koji će mijenjati lice povijesti. Perspektiva filma je sljedeća: zlo sije perverzno sjeme uma i može naći i potvrdu i pozivnicu za prinos stravičnoj ideologiji. Kad se nametne običnoj, banalnoj stvarnosti da bude prihvaćeno u tišini, ono kreira moralnu tragediju i mogućnost kolapsa cijele jedne kulture.

  Ja mislim da Himmler nije unikatan fenomen, već sjeme u svakom ljudskom biću. A Himmlerova obitelj je mikrosvemir njemačkog društva toga doba.    

Iscrpljujući proces

Ranije ste spomenuli ime Katrin Himmler, Heinrichove pranećake, koja je bila dio vašeg istraživačkog tima. Kakva je bila vaša suradnja?

  – Katrin, akademkinja, bila je prva osoba koju sam nazvala da mi se priključi u istraživanju. Postale smo bliske prijateljice i ona je iznimno važan dio cijelog projekta. Paralelno s radom na filmu, Katrin i profesor Wildt, povjesničar sa Sveučilišta u Berlinu, napisali su knjigu o kolekciji. Tako da smo vrlo blisko surađivali osam godina. Oba tima razmjenjivala su informacije, istraživanja, ideje i zaključke. Na pitanje o današnjim Himmlerima u odnosu na Heinricha ne mogu odgovoriti, jer poznajem samo Katrin. Mogu reći da imaju drugačije mišljenje jer, kao što znamo, njegova kći Gudrun je na čelu organizacije koja financijski i psihološki podupire osuđene naciste. Katrin je donijela vrlo važnu, hrabru i divljenja vrijednu odluku kad se počela javno baviti poviješću vlastite obitelji.

   Vjerojatno je istraživanje i snimanje filma za vas bilo i vrlo emotivno iskustvo?

  – Naravno. I onkraj toga. Bio je to projekt od osam godina. Emocionalni aspekt nije lagan i to nije posao za jednu osobu. Imala sam odličan tim. Ne bih to mogla napraviti bez njih. Prije svega, bio je to timski rad, a članovi tima bili su velika podrška, profesionalni i strastveni. Izazovi su bili na svim razinama: filmskom, istraživačkom, pripovjedačkom, arhivskom, restauratorskom, zvučnom, produkcijskom, budžetskom… Bilo je dakako vrlo teških trenutaka, ali bilo je i osjećaja kreativnosti i odgovornosti u isto vrijeme. Bio je to dug, izazovan i iscrpljujuć proces. Svi smo sretni da smo ga učinili i da je film gotov.

  Planirate li možda iskoristiti i ostatak materijala iz kolekcije za neki novi projekt ili ste s time i holokaustom završili?

  – Mislim da nije pametno kategorički odgovoriti na ovo pitanje jer u životu nikad ne znate. Mogu reći da, što se tiče tog materijala, neću više snimati film; nakon 15 mjeseci uvjerena sam da je izbor sadržaja i priče najbolji i da bih i opet izabrala isto.

  Mogu također reći da mislim i osjećam da moj sljedeći film neće biti vezan uz holokaust.