Martin Heidegger se rodio 26. rujna 1889. godine u Meskirchu, u siromašnoj katoličkoj obitelji, ali usprkos svemu roditelji su ga uspjeli poslati na školovanje u jezuitski seminar u Konstanzi, da bi se potom upisao na studij filozofije u Freiburgu. Tijekom studija postupno se sve više udaljavao od katoličanstva i vjere uopće (napustio je studij teologije), smatrajući je nespojivom sa vlastitom filozofijom. Godine 1914. okrunio je studij radom »Učenje o sudu u psihologizmu«, a godinu potom habilitirao je disertacijom »Kategorije i učenje o značenju Dunsa Scotusa«.
Postao je Husserlov asistent, a 1917. oženio se sa Elfriede Petry; prvo su se vjenčali po katoličkom, a tjedan dana poslije po protestantskom obredu. Ubrzo nakon vjenčanja (1919) rodio im se sin Jörg, a za drugog sina Hermanna (rođen 1920) »zli jezici« tvrdili su da je rođen iz veze Elfriede s kućnim intimusom Friedelom Caesarom.
Kapitalno djelo
Uz pomoć Husserla bio je 1923. godine izabran za izvanrednog profesora filozofije u Marburgu i tako je postao kolega tadašnjim akademskim uglednicima poput Rudolfa Bultmanna i Nicolaija Hartmanna. Interesantno je napomenuti da su među njegovim studentima tada bili Hans-Georg Gadamer, Hannah Arendt, Karl Löwith, Leo Strauss, Gunther Anders, Hans Jonas; kasnije i sami značajni filozofi koji su ostavili duboki trag u povijesti naše civilizacije.
Tijekom 1927. godine Heidegger je objavio svoje kapitalno djelo »Bitak i vrijeme« (Sein und Zeit), a kada je 1928. Husserl napustio sveučilište u Freiburgu; njegov je učenik i asistent preuzeo katedru usprkos brojnim ponudama velikih njemačkih sveučilišta poput Humboltovog u Berlinu. Heidegger ih je sve odbio da bi mogao naslijediti Husserla i krenuti njegovim stopama, a među njegovim studentima kasnije su se istakli uglednici poput Herberta Marcusea, Emannuela Levinasa i brojnih drugih.
Povijest pojma vremena« (1925); »Bitak i vrijeme« (1927); »Filozofija i teologija« (1927); »Kant i problem metafizike« (1929); »Što je metafizika« (1929); »O biti istine« (1930); »Uvod u metafiziku« (1935); »Hölderlin i suština poezije« (1937); »Doba slike svijeta« (1938); »Pismo o humanizmu« (1946); »Šumske staze« (1950); »Što znači mišljenje?« (1954); »Pitanje o tehnici« (1954); »Prevladavanje metafizike« (1954); »Što je to filozofija« (1955); »Kraj filozofije i zadaća mišljenja« (1964)…
U travnju 1933. Heidegger je bio izabran za rektora sveučilišta u Freiburgu, a u inauguracijskom govoru (»Samopotvrđivanje njemačkog sveučilišta«) mjesec dana kasnije snažno je podržao naciste (sve do kraja rata ostao je član NSDAP-a) i Hitlera. U tom je razdoblju relativno malo pisao, ali ubrzo je napustio rektorsku dužnost; već u travnju iduće, tj. 1934. godine rezignirao je s dužnosti.
Problematične veze
Heidegger je često radio u osami svoje vikendice u Todtnaubergu u Crnoj šumi, ali to ga nije priječilo da se upusti i u nekoliko ljubavnih, izvanbračnih afera. Najpoznatije su bile one sa – tada studenticama, s kasnije slavnima – Hannah Arendt i Elizabeth Blochmann. Obje su bile Židovke, ali to uvjerenog antisemita ni malo nije smetalo i sputavalo. Međutim, istine radi treba reći da je pomogao Elizabethi (kada se našla na udaru nacista) da emigrira iz Njemačke, a sa obje je kasnije, po svršetku rata i dalje nastavio kontaktirati.
Općenito, interesantne su njegove veze i odnosi sa brojnim židovskim suradnicima i studentima; tako je i nakon dekreta njemačkih vlasti (1933) kojim se tražilo otpuštanje svih židovskih profesora sa njemačkih sveučilišta, Heidegger nastavio posredno kontaktirati s Husserlom (koji je konvertirao na kršćanstvo) sve do kraja njegova života, iako je u tom odnosu bilo i izrazito kriznih razdoblja. Bivši student Karl Löwith je 1936. godine sreo Heideggera na putu za Rim (gdje je ovaj trebao održati predavanje o mišljenju i pjevanju Hölderlina) i upitao ga: »Je li moguće da su nacisti podržavali temeljne postulate njegove filozofije i da se on tomu nije usprotivio?« Na to mu je slavni filozof lakonski odgovorio kako između nacionalsocijalizma i suštine njegove filozofije nema nikakvih razlika.
Nakon rata 1949. godine, u jeku denacifikacije u Njemačkoj, Heidegger je drsko i (ne)promišljeno usporedio industrijalizaciju poljoprivrede sa »korporativnom produkcijom« u nacističkim logorima smrti, što je izazvalo zgražanje židovske akademske zajednice i samo je učvrstilo u uvjerenju da se Heidegger nikada neće istinski pokajati i odreći svojih naci-simpatija. Jürgen Habermas je često znao reći: »Heidegger nikada nije smogao snage ispričati se za svoje sudjelovanje u naci-projektu«. Francuski filozof Philippe Lacoue-Labarthe je to opisao kao »skandaloznu nesposobnost čovjeka da se suoči sa vlastitim grijehom i s istinom«.
Zadrti nacist
Ali, bez obzira što je u Njemačkoj, nakon rata, privremeno bio stavljen »na led«, Heideggerova je misao imala snažnu recepciju u Francuskoj. Jean Paul Sartre, Maurice Merleau-Ponty, Georges Bataille bili su presudno inspirirani njegovom filozofijom, a veliki broj francuskih studenata posjećivalo ga je u Todtnaubergu. Jacques Derrida, Jean Francois Lyotard i drugi, kasnije su pokrenili širom Francuske, a potom i Europe, veliku debatu o neslaganju Heideggerove filozofije i kritike. Na to je reagirao čileanski filozof Victor Farias objavivši 1987. obimnu studiju naslovljenu »Heidegger i nacizam«, koju je francuski krug poklonika hajdegerovštine ignorirao, tvrdeći da autor inzistira na senzacionalizmu, te da bez ogleda na sve, njemačkog filozofa treba čitati ukoliko se želi razumjeti povijesnost bitka i vremena u kojem živimo.
Ali, Richard Rorty i uopće veliki dio pripadnika analitičke filozofije držali su kako Fariasovo djelo sadrži relevantne i konkretne informacije koje se ne mogu ignorirati, te da se treba suprotstaviti apologetici Heideggera koja je samim time slijepa na njegov antisemitizam i simpatije prema nacizmu, posebice Hitleru. A, kada su se 2014. godine pod uredništvom Petera Trawnyja pojavile tzv. »Crne bilježnice«(Schwarze Hefte, na više od 1.500 stranica dnevničkih bilježaka u razdoblju od 1931. do 1948.), samo su se učvrstila stara uvjerenja da Heidegger nije bio nikakav naci-epizodist, već je kao jedan od najobrazovanijih Nijemaca fatalistički bio uvjeren u mesijansku ulogu njemačkog naroda i Führera.
Naime, nakon rata Heidegger se opravdavao da su njegove veze sa nacistima bile iznuđene, prije svega težnjom da očuva autonomiju sveučilišta i slobodu istraživačkog rada, ali i strahom od brojnih doušnika koji su pratili njegova predavanja. Međutim, Theodor Adorno je u »Negativnoj dijalektici« i »Žargonu autentičnosti« napisao kako je zapravo sve što je Heidegger radio bilo prožeto nacističkim duhom.
Dva pitanja
Dakle, »Crne bilježnice« nisu otkrile uistinu ništa novo, već su samo potvrdile da je njegova filozofija bila instrumentalizirana u sumnjive i opasne polit-nacističke svrhe. Međutim, ono što se ipak do tada nije znalo, bili su razmjeri Heideggerova antisemitizma, što je provociralo i aktualiziralo dva suštinska pitanja. Prvo – mogu li se njegov »metafizički antisemitizam« i »duhovni nacizam« opravdati svodeći se na »rafiniranu prinudu« u prihvaćanju (za)date naci-povijesne nužnosti? Valja odmah odgovoriti: po monstruoznim posljedicama milijuna pobijenih Židova razlika između »vulgarnog« i »rafiniranog« antisemitizma i nacizma nije moguća, jer su to jednostavno jedinstveni pojmovi – zločini bez premca u povijesti čovječanstva.
A drugo pitanje glasi: Je li filozof koji se dao zavesti (iako je zapravo i sam više bio nacistički zavodnik) banalnom kreaturom kao što je Hitler i njegov krvavi rasistički pokret, u stanju proizvesti nešto uzvišeno ili samo i jedino banalnost?
Naravno, dok je filozofije i Heideggera, vodit će se rasprava o tomu; Derrida je tvrdio da takva vrsta rasprave samo zagađuje suštinu njegove filozofije, ali iz suprotnog tabora stižu glasovi koji se pitaju: Može li filozofija biti velika kada se samosvjesno ideologizira, (u)valja u blato, odnosno kada je i sam duh moralno upitan?
U svom tekstu Alexander Schwan je napisao: »Heidegger je otišao vrlo daleko u svom identificiranju sa nacionalsocijalističkim pokretom… Pri tomu je često bio radikalniji i žešći nego li njegova okolina; često se istrčavao svojim tobože revolucionarnim i diktatorskim tendencijama, čak ni sam nacistički kadar u početku nije išao tako brzo, tako daleko, kao što je on to htio… Heideggerovo prilagođavanje nacionalsocijalizmu od 1934. godine bilo je i ostalo dvovalentno«.
Višeslojna misao
Heideggerova misao je, bez ikakve sumnje, višeznačna i višeslojna; njezina je veličina upravo u tomu što oživljavajući »zaboravljene« vrijednosti tradicionalne filozofije (od Platona i Aristotela, preko Kanta i Hegela do Kierkegaarda i Nietzschea, odnosno Husserla i Diltheyja) otvarala nove, do sada neslućene horizonte mišljenja, a samim time nas uvodila u novi svijet ispitivanja temeljnih filozofskih pitanja i problema. Heidegger je (iz)vršio reinterpretaciju bitka (problematizira zaborav bitka), bića (čovjeka), su-egzistencije bitka i bića, ali ujedno je i rekonstruirao ontološke procese (razlikuje ontološko i ontičko) te je težio prevladavanju klasične metafizike i zasnivanju jedne nad-metafizičke pozicije.
Ujedno, propitivao je snagu i moć tehnike i znanosti, pitajući se o njihovom smislu, a istodobno je nesvakidašnjom spekulativnom dubinom sagledavao (s)misao prirode, vremena, istine, humanizma, umjetnosti (napose pjesništva i jezika), nihilizma; jednom riječju novodobne situacije koja nas stavlja pred nove izazove i iskušenja. Ali, tamo gdje je opasnost, tamo je i spas (često je citirao Hölderlina), samo veliko je pitanje je li čovjek na razini svoje umne i povijesne zadaće; može li se (s)naći u tom mističnom labirintu tu-bivstvujućeg (samo)zaborava?
Iako je bio filozofski pefekcionist, Heidegger nije sustavno, poput Hegela, izložio svoje učenje, svjestan da je unutar sebe opterećeno nerješivim antinomijama, ali ipak zahvaljujući tim misaonim suprotnostima postali smo svjesni ovovremene povijesnosti našeg bitka i temporalnosti koje nas oblikuju, koje sami definiramo, tumačimo i spoznajemo.
Metafizika kao usud
Već u početku svog najutjecajnijeg djela »Bitak i vrijeme« Heidegger tvrdi: »Valja nam postaviti pitanje o smislu bitka, navedeno je pitanje danas palo u zaborav; na podlozi starogrčkih interpretacija nastala je dogma, a samo je pitanje bitka time postalo izlišno«. Bitak je najopćenitiji i najprazniji pojam – tvrdio je Heidegger i kao takav opire se svakom pokušaju (re)definiranja. Metafizika se pita samo o biću i ne osvrće se na »bivanje bitka« i samim time ona je svojom suštinom isključena iz iskustva bitka. Otuda i potreba za prevladavanjem metafizike – Heidegger je inzistirao »na mišljenju bitnog« i u svom slavnom spisu »Doba slike svijeta« kaže: »Mišljenje počinje tek tada, kada smo iskusili da je stoljećima slavljeni um najtvrdokorniji protivnik tog istog mišljenja«.
A, u jednako tako uplivnom tekstu naslovljenom »Mišljenje i pjevanje« tvrdi: »Uvučen u granice metafizičkog mišljenja čovjek se zapliće u razliku između bivanja, bitka i bića koje nikada ne uspijeva do kraja razumjeti i dokučiti«.
Metafizika time postaje naš usud koji je zapadna civilizacija pokušavala i pokušava nadvladati, ali filozofija kao dovršena metafizika prerasta u antropologiju i to je put bez povratka u učvršćivanju čovjekova zaborava bitka. Jedino radikalnim mišljenjem (na tragu Nietzschea) možemo se suprotstaviti sveprisutnom nihilizmu, a nihilizam je sam po sebi posljednja riječ metafizike, njen vrh, ali i dno.
Na tom tragu Heidegger se približio nacionalsocijalizmu kao domu nadčovjeka i ulozi i misiji snažnog vođe koji poretkom stvari osmišljava novi svijet. Pri tome Heidegger je uvijek na umu imao totalitet njemačke kulture i kolektivitet njemačkog naroda. Kasnije se opravdavao da je tada za Njemačku nacizam bio jedini mogući put jer se samo tako mogla iskobeljati iz »uklještenja između Amerike i Rusije«.
U djelu »Bitak i vrijeme« Heidegger nam je otkrio zašto je nezadovoljan tradicionalnim poimanjem metafizike; ona je, tvrdio je, »učvršćivanje privida u postavljanju pitanja o bitku… zapravo nikada ne odgovara na pitanje istine bitka i bivanja«.
Hegel je pisao o filozofiji kao »mislima obuhvaćenom vremenu« i upravo na tomu je Heidegger i inzistirao kada je s Ernstom Cassirerom (glasovita diskusija u Davosu) vodio polemiku o Kantu i kada je pokušao obrazložiti svoj kritički obračun s piscem »Kritike čistog uma«. Tvrdio je da čovjek rijetko dolazi u situaciju dosezanja duhovnih maksimuma vlastitih mogućnosti i kako stoga treba razlikovati autentičnu i neautentičnu egzistenciju. Potonju je prepisao individui koja je ograničena i nesposobna naći se u zajedništvu bivanja, a autentična je karakteristična samo za ideju zajedništva, odnosno totaliteta.
Za mnoge je kasnije iz toga slijedilo pitanje: Je li Heidegger već tada pripremio, kroz kritiku zapadne civilizacije, svoj susret sa nacionalsocijalizmom i upravo stoga su mnogi »Bitak i vrijeme« iščitavali ne samo kao filozofsko bavljenje »individualnom egzistencijom zasnovanom u stanju solipsizma«, već i kao otvaranje puta u široke manevre duhovnog kolektiviteta. Jedino rješenje kako bi se izašlo iz tog začaranog kruga povijesno mišljenih antinomija leži u prevrednovanju (destrukciji) klasične ontologije i utoliko je »Bitak i vrijeme« za mnoge njegove sljedbenike revolucionarna knjiga jer je iz temelja, poput Biblije, prodrmala svijet.
Svojevrstan »kopernikantski obrat« uslijedio je u Heideggerovu mišljenju nakon Drugog svjetskog rata; shvatio je da je »povijesno iskorjenjivanje« zaludan posao jer odmah nakon dokidanja stare, uspostavlja se nova tradicija, jednako opterećujuća, koja zaborav bitka usmjerava novim stazama. Korijen stvari nije čovjek već bitak, bez koga nema čovjeka, ali i bitak bez čovjeka realno ne egzistira; odnosno bitak i biće sebe mogu razumjeti samo iz vlastite egzistencije. Čovjek ima specifičan odnos prema bitku; svjestan je različite povijesne i životne manifestacije te i takve egzistencije koje otvaraju nove horizonte svih naših (ne)ljudskih mogućnosti. A, dvadeseto stoljeće upravo je tragično poučno po svojim monstruoznim postignućima, podjednako na planu ideologije kao i na planu tehnike.
Moralni suicid
Uostalom, Heideggerova koegzistencija s nacizmom uveliko ga je kao čovjeka i filozofa devalvirala pokazujući koliko je tanka linija razdvajanja između genijalnosti i banalnosti. Filozof zaborava bitka na sebi je, vežući se na nacizam i Hitlera, izvršio intelektualni, a još i više moralni suicid, posebice nakon što je postalo bjelodano da se u njega nije radilo o nekakvoj privremenoj fascinaciji, već svjesnom podilaženju zlokobnom rasističkom projektu, odnosno trajnom opčinjenošću navodno povijesnom veličinom i misijom njemačke kulture i naroda. Skučen politički svjetonazor i fantastično, nedokučivo otvoren horizont novom mišljenju bitka u Heideggera su se našli u nemogućem spoju, i utoliko je teži i delikatniji taj spoj i Heideggerov pad u »bezdan opasne bezzavičajnosti«.
Nesumnjivo, bez obzira na sve, radi se o filozofu koji je svojim mišljenjem nadišao vlastito vrijeme i povijest, koji nam je rasvijetlio fundamentalne strukture beskonačnosti bitka i bića i njihovu međuovisnost, utvrdivši da je čovjek biće »izmješteno iz zavičaja«, nesavršeno i nedovršeno. Upravo stoga čovjek nužno mora činiti nasilje kako bi se iznova u prirodi ukorijenio. Jedino se tako i ostvaruje kao povijesno biće, ali u tomu je i njegova tragedija o čemu je zorno svjedočio svojim primjerom i sam Heidegger.
Čovjek je subjekt vlastite povijesti i sudbine, ali u mnogo čemu ovisi o tehnici čija je bit skrivena. Heidegger je to jasno prepoznao i ukazao na povezanost tehnike sa metafizikom. Tehnika, tvrdio je, nema instrumentalni karakter; vremenom je prerasla i samog čovjeka tako da je i on sam ne može više adekvatno kontrolirati. Ona je tako postala »opasni čovjekov konkurent« kojeg se civilizacija, ukoliko želi opstati, više ne može odreći, ali tu se kriju i neslućene opasnosti i problemi. Ne isključujući ni sveopću kataklizmu. Ali, to ipak nije kraj i krah filozofije; metafiziku kao zaborav bitka upravo stoga moramo prevladati, a to je moguće samo iz horizonta metafizike; svaki kraj ujedno je i početak novih misaonih perspektiva.
Misterij jezika
Posebnu pozornost Heidegger je posvetio jeziku – on je »kuća bitka« kojim iskazujemo svoje subjektivno iskustvo, ali i definiramo naš svjetonazor. Stoga, po Heideggeru umjetnost (»pastir bitka«) nam jedina daje mogućnost da misaono uokvirimo vlastitu otvorenost prema svijetu. Misterij jezika rasvjetljava tajnu govora, ali valja napomenuti kako je i u tom pogledu Heidegger bio uvjeren da su njemačka kultura i njemački jezik nešto posebno. Za Luciena Goldmana to je ujedno bio krunski dokaz (kada je povlačio paralelu između Heideggera i Lucasa) kako je veliki njemački filozof bio i ostao »nepopravljivi nacist«, uhvaćen u zamku vlastitog misaonog totaliteta.
Snagom svoje filozofije, zagledanom u budućnost, Heidegger je misaono revolucionirao našu epohu; slično Marxu, Freudu i ostalim malobrojnim duhovnim ikonama naše civilizacije, pitajući se za smisao bitka i bivstvujućeg rasvijetlio je na posvema nov način »fundamentalna ontološka pitanja«. Tragajući za istinom razriješio je temeljne probleme postvarenja naše egzistencije i našeg doba i to je definirao kao glavnu zadaću filozofije. Ili, kako je to primijetio prof. dr. Gajo Petrović (u »Prolegomeni za kritiku Heideggera«, 1986): »Nadolazak bivstvovanja – to je prva i posljednja riječ Heideggerova mišljenja«.
Čini mi se da se ipak instruktivni smisao i poruka Heideggerove prevratničke filozofije može naći u riječima Eugena Finka (iz »Uvoda u filozofiju«): »Čovjek otvoren za bivstvujuće ne želi ništa znati o bivstvu; on je ravnodušan prema razlici bivstvujućeg i bitka. Filozofija počinje fundamentalnom ontologijom, jer je čovjek ono bivstvujuće gdje prebiva i egzistira istina… Čovjek se javlja kao glavna tema… u obliku pitanja o zasnivanju metafizike kao takve«.
Heidegger je želio i u velikoj mjeri, čini se, uspio u onome o čemu je sanjala svekolika povijest filozofije. Mišljenje učiniti transfilozofskim, prevladati ga kritikom metafizike, antropologije, humanizma, nihilizma, na koncu filozofije same. Svojim kritičkim preispitivanjem »bitka i vremena« uspio je na neponovljiv način staviti pod upit naš svijet, ali i mišljenje tog i takvog svijeta i čovjeka.
