Danka Šošić i Žarko Vijatović, dvoje likovnih umjetnika  i kustosa  iz Zagreba,  koji  od devedesetih žive u Parizu, u zadnjih desetak godina priredili  su, u suradnji  s  uglednim  europskim galeristima, niz zapaženih  izložbi  hrvatskih umjetnika u  europskim i svjetskim  metropolama  poput  Pariza, Londona, Torina,  New Yorka… U fokusu njihova interesa  prvenstveno  je  djelovanje  umjetničke grupe Gorgona  i njezinih članova, kao i predstavnika nove umjetničke prakse koja se na hrvatskoj likovnoj sceni javila krajem šezdesetih godina 20. stoljeća.

Na poziv Galerije P420  u Bologni upravo gostuju  s  izložbom »Gorgona,  Postgorgona«  koja u prvi plan stavlja  kolektivne  akcije i foto-performanse umjetničke  grupe koja  je djelovala  u Zagrebu  između 1959.  i 1966. godine, kao  intelektualno  i duhovno  bratstvo  njezinih članova: Josipa Vanište, Marijana Jevšovara, Julija Knifera, Đure Sedera, Ivana Kožarića, Miljenka Horvata, Dimitrija Bašićevića Mangelosa, Radoslava Putara i Matka Meštrovića.

Gorgona  se zalagala za nekonvencionalne, do tada nepoznate   oblike umjetničkog djelovanja,  ali nikad nije djelovala  manifestno,  po nekom programu. Svaki  od njezinih  članova  imao je  potpunu stvaralačku autonomiju,  a povezivale su  ih zajedničke  akcije, sastanci,  izleti, međusobna  prepiska i korespondencija s istaknutim stranim umjetnicima (Dieter Rot,  Piero Manzoni, Enzo Mari, Lucio Fontana,  Victor Vasarely, Yves Klein, Harold Pinter, Robert Rauschenberg), izdavanje anti-časopisa »Gorgona«  te  niz grupnih i samostalnih izložbi u Studiju G – prostoru radionice okvira Salon Schira  u Preradovićevoj ulicu  u Zagrebu  koji su  iznajmljivali  kako bi mogli djelovati neovisno od izložbenih institucija. Tek deset godina nakon što su prestali postojati  prepoznati  su  kao  grupa koja  je svojim akcijama anticipirala umjetničke postupke koji će se afirmirati  sedamdesetih  godina.  

Profesionalna i osobna prijateljstva

Danka  Šošić i Žarko Vijatović,  kustoski  i  bračni par, s umjetnicima gorgonskog kruga i zagrebačke scene osamdesetih  kojoj su  i sami pripadali,  povezani su  i osobnim prijateljstvima.  Do odlaska u  Pariz, Vijatović  je u Zagrebu vodio Izložbeni salon Doma JNA, kao  jednu od rijetkih galerija koja je osamdesetih  promovirala suvremenu scenu i  avangardne umjetnike  s  kojima je ostvario  i niz  suradničkih  projekata kao fotograf.

Na aktualnoj izložbi u Bologni Gorgonu predstavljate sa 140  radova i  dokumenata  iz privatnih kolekcija  iz Zagreba, Pariza, Milana i Beča.  Kako ste koncipirali izložbu, na što stavljate naglasak?

Vijatović: Naglasak izložbe »Gorgona, Postgorgona« je na zajedničkim radovima gorgonaša, foto-performansima i akcijama od 1961. do 2002. godine. Uspjeli smo sakupiti foto-dokumentaciju osam foto-performansa i akcija.

U drugom dijelu izložbe prikazana je izdavačka djelatnost: anti-časopis Gorgona (1961-1966), bilten Postgorgona (1985-1986), šest brojeva časopisa Post Scriptum objavljenih 1989. godine te tri broja Postgorgone izdanih 2007., 2008. i 2010. godine.

U likovnom dijelu izložbe postavili smo radove po temama: linija, krug, smrt, repeticija, praznina… Zanimljivo je kako se neke teme provlače kroz osobni rad svih gorgonaša, posebice one formalne prirode poput linije i kruga. Izborom radova i postavom izložbe, nastojali smo obraditi teme o kojima su gorgonaši raspravljali i kojima su se bavili na svoj osoben način.

Šošić: Ova je izložba na neki način pokušaj da se malo više prodre u takozvani »gorgonaški duh«.

Vaništa je napisao još početkom šezdesetih: »Gorgona se definira kao zbir svojih mogućih tumačenja«. Zahvaljujući velikom izložbenom prostoru galerije P420 uspjeli smo na pregledan način izdvojiti tematske cjeline u želji da uspostavimo vezu između materijalnog i duhovnog, te  grupnog i  pojedinačnog djelovanja članova grupe. Gorgona je djelovala samozatajno, samo je mali broj iz okruženja članova Gorgone bio upoznat s njezinim aktivnostima. Kao dijete družila sam se s Vaništinim kćerima, no za Gorgonu sam saznala tek osamdesetih kad sam se upisala na Akademiju likovnih umjetnosti.

Sloboda stvaranja u Jugoslaviji

Kako ste ostvarili suradnju s galerijom u kojoj gostujete i kako na izložbu reagira publika?

Šošić:  Voditelje galerije P420, Alessandra i Fabrizia smo susretali na sajmovima gdje bi nas uvijek iznenadili s predstavljanjem zanimljivih umjetnika. Galerija postoji samo sedam godina, no već je postala nezaobilazan prostor suvremene umjetničke scene. Već su izlagali zagrebačkog umjetnika Gorana Trbuljaka, a ove će ga godine predstaviti samostalnom izložbom na prestižnom Art Baselu.

Za izložbu »Gorgona, Postgorgona« postoji veliko zanimanje – očekujemo posjet kustosa iz cijelog svijeta koji su se najavili u vrijeme održavanja Venecijanskog bijenala. Na otvorenje je došao velik broj kustosa, kolekcionara i umjetnika, iznenadilo nas je koliko su dugo i sa zanimanjem gledali izloške i postavljali pitanja.

Što  je to što ih fascinira u djelovanju Gorgone?

Šošić:  Gorgona  je  anticipirala  ono  što će početi raditi  tek konceptuala   sedamdesetih. Izvodili su performanse kad riječ performans još nije postojala. Njihovi  radovi  poput  kolektivnog poziranja u foto performansu    »Gorgona gleda u nebo«  i »Gorgona gleda u zemlju«  iz 1961.  vrlo su radikalni.  Na  Zapadu  slične skupine  poput Fluksusa  ili  grupe Zero  počinju djelovati  kasnije  od Gorgone.  Iz  zapadnjačke  perspektive  izgleda nevjerojatno da  se tako nešto moglo događati  iza željezne zavjese, jer kod nas nije bilo slobode.

Prije ove, organizirali ste više izložbi naših umjetnika u Parizu i New Yorku u suradnji s pariškim galeristom Frankom Elbazom koji se vašom zaslugom zainteresirao za hrvatsku neoavangardnu i konceptualnu umjetnosti. Što ste sve zajedno napravili?

Šošić: S galerijom Frank Elbaz suradnju smo počeli 2010. godine i organizirali smo 13 izložbi hrvatskih umjetnika. Osim Gorgone kao grupe predstavili smo Julija Knifera, Josipa Vaništu, Mangelosa, Tomislava Gotovca, Vladu Marteka, Mladena Stilinovića i Borisa Cvjetanovića. Izložbe su bile postavljene u Parizu, Londonu, Baselu, Torinu i New Yorku.

Preko galerije Frank  Elbaz  otkupljeni su i neki vrlo bitni radovi iz opusa Tomislava Gotovca, Vlade Marteka, Josipa Vanište i Julija Knifera za MoMA-u  i Centar  Pompidou.

Globalno tržište

Što znači probiti se na velikim  tržištima poput Francuske  i SAD-a s našim umjetnicima? Kakvo je zanimanje galerista i kolekcionara za njihova djela i kakav je, po vašem sudu, značaj umjetnosti  koju  predstavljate u  globalnim okvirima?

Šošić:  Danas je tržište jedno, globalno. Iste kolekcionare iz cijelog svijeta možete vidjeti na sajmovima u New Yorku, Baselu, Londonu, Parizu. Oko stotinjak umjetnika se nalazi u samom vrhu i oni su neka vrsta »sigurnog ulaganja«. Poput dionica na burzi.

Da bi stigli na taj vrh, veliki tim ljudi treba raditi na njihovoj promociji. U to su uključeni svi čimbenici tržišta: umjetnici, galerije, kustosi, muzeji, aukcijske kuće, kolekcionari i država. Ulaganjem se stvara tržišna vrijednost. No kad je riječ o apsolutnoj vrijednost umjetničkog djela, onda treba sačekati i vidjeti da li će ga vrijeme pregaziti ili ne. Gorgona, recimo, i nakon više od pola stoljeća postojanja i dalje izaziva zanimanje. U Hrvatskoj zaista ima umjetnika, koji mogu s vremenom postati nezaobilazni ako ih se predstavlja dugoročno na pravi način.

U novije vrijeme na Zapadu vlada pojačan interes za umjetnost  koja  se razvijala iza »željezne zavjese«. Je li interes za naše umjetnike dio tog trenda,  ili se vrijednost pojedinih umjetničkih pojava i opusa prepoznaje i mimo njega?

Šošić: Pomodnost naravno postoji, a u posljednje su vrijeme hit izložbe s političkim predznakom. Umjetnost koja se događala s one strane »željezne zavjese« je novitet za Zapad i kao takva izaziva zanimanje. A ako još tome začinite priču s romantiziranim klišejima, sigurni ste da ćete privući pozornost. Tržište stalno traži »svježu krv«. Neki umjetnici opstanu, neki ne. Knifer je, primerice, prisutan već više desetljeća.

Govoreći  o zanimanju  za istočnoeuropsku umjetnost, svojedobno ste  primijetili da Zapad  obožava  disidente i kritičare sustava, ali samo dok se  drže svog dvorišta.

Vijatović: Sebe i svoja uvjerenja rijetko i teško dovode u pitanje.

Kao  kustosi  djelujete prilično samozatajno. Zbog čega?

Šošić: U današnje doba »društva spektakla« često su sami kustosi  zvijezde,  a umjetnički se rad svodi na  materijal u službi ilustracije  njihovih  zamisli.  Možda je bitnije u prvi plan staviti umjetnika i njegovo stvaralaštvo.

Poznanstva s umjetnicima

Žarko, ostvarili  ste nekoliko velikih fotografskih ciklusa prateći  umjetnike »gorgonskog kruga«, Julija Knifera, Josipa Vaništu, Ivana Kožarića. Od kad datiraju te veze, kako ste ih upoznali i doživjeli kao osobe?  Oni su bili i Vaši  prijatelji?

Često ste snimali i Tomislava Gotovca.    

Vijatović: Gotovac i ja smo se intenzivno družili jedan dugi period. Viđali smo se gotovo svaki dan. U Izložbenom salonu Doma JNA priredio sam 1988. izložbu svih njegovih kolaža. Formirali smo i neformalnu grupu ViGo (Vijatović – Gotovac) te izveli neke zajedničke radove. Nakon dugog prekida ponovo smo se našli 2004. godine. Pokušat  ću objaviti u formi serije knjiga moj  foto-arhiv Gotovca, Knifera, Kožarića i Vanište. Imam stotine nikada objavljenih fotografija.

Ciklus »Krajiška 29« koji  ste realizirali s Gotovcem u Hrvatskoj je prikazan samo jednom, u manjem obimu,  na izložbi u  Osijeku. Kako je nastao?     

Vijatović: Gotovca sam snimao  dugi niz  godina  u njegovom stanu, na krovu i u podrumu. Ono što razlikuje taj ciklus od njegovih ostalih performansa je da se ne događa u javnom, već u njegovom intimnom prostoru. Možda javnosti nije poznato, ali Tom je imao veliku tremu prije stvaralačkog čina. Prije suradnje takve vrste bilo je neophodno steći njegovo povjerenje. No u trenutku kad bi ono bilo stečeno, postao bi izuzetno kreativan.

Četrdesetak fotografija iz ciklusa »Krajiška 29« bilo je izloženo 2012. u Muzeju moderne umjetnosti u Varšavi na izložbi »Suradnici« čija je tema bila odnos fotografa i umjetnika u kreiranju umjetničkog djela. Međusobni utjecaj dvaju ili više senzibiliteta, kao i interakcija s njihovim osobnim radom, uvijek daje zanimljiv rezultat. To je nešto posebno što sam doživio fotografirajući Gotovca, Knifera, Vaništu i Kožarića.

Kod Vanište sam, primjerice, godinama odlazio u posjete. Dugo sam oklijevao prije nego što sam ga zamolio da mi dopusti da snimim njegov prostor. Svjetlo, sjene, boje i kompozicija na fotografijama odraz su atmosfere ateliera, ali i razgovora i dugogodišnjeg druženja. Smatram da u nekim slučajevima i vrijeme može biti bitan faktor kod kreativnog čina.

U Parizu skoro svakodnevno odlazim po nekoliko sati u šetnju, često istim putem i snimam iste motive. Kasnije radim odabir, ponekad čak i nakon nekoliko godina.

Stigma Doma JNA

Lani ste se u zagrebačkom MSU-u gostovali s izložbom »Na rubu« na kojoj ste predstavili fotografije  maglom obavijenih  londonskih,  pariških  i zagrebačka predgrađa,  a tome  je prethodila i  izložba »Pariz pod snijegom« u Medijateci  Francuskog instituta u Zagrebu. Kakvu poziciju imate kao umjetnik u Francuskoj?

Vijatović: Kao umjetnik u Francuskoj nemam nikakvu poziciju. Ne postojim. Prije desetak godina imao sam nekoliko izložbi, galerije u kojima sam izlagao ugasile su se, a isto tako i moja likovna karijera.

Danka, u Zagrebu ste se bavili grafičkim dizajnom i nekoliko godina ste se radili u organizaciji Salona mladih. Čime se ste se poslije bavili?

Šošić: Kad smo došli u Francusku početkom devedesetih bila je velika kriza, galerije su propadale. Osim egzistencijalnih problema, kao umjetnici smo se suočili s iluzijom umjetničke slobode i potrebama tržišta. Žarku su jednostavno skinuli jedan »neprikladan« rad prije otvorenja izložbe, a jednom mom radu su uporno htjeli prišiti političku konotaciju, iako se bavio isključivo estetskim pitanjima. Nakon potpune slobode izražavanja osamdesetih u Zagrebu, za nas je cenzura bila neprihvatljiva.  Zato smo se oboje preorijentirali na poslove vezane za umjetnost.

Žarko je počeo raditi kao profesionalni fotograf, a ja sam radila za galerije. Unutar deset godina rada u jednoj od vodećih Art Déco galerija na svijetu dosta sam naučila o primijenjenim umjetnostima i dizajnu.

Kasnije sam u aukcijskoj kući Pierre Bergé & Associés vodila odjel dekorativnih umjetnosti. Danas radim kao umjetnički direktor jedne tvrtke koja se bavi monumentalnim dekorativnim projektima.

Zbog čega ste otišli iz Hrvatske?

Vijatović: U Zagrebu 1991. godine za mene više nije postojala mogućnost rada i djelovanja. Činjenica da sam bio voditelj Izložbenog salona Doma JNA ne samo da je bila otežavajuća okolnost u novim vremenima, već kao da sam postao označen, ozračen, do te mjere da su ljudi prelazili na drugu stranu ulice kad bi vidjeli da im dolazim u susret. Nije mi preostalo ništa drugo nego da im se maknem s puta.

Izložbeni salon Doma  JNA pod vašim je vodstvom djelovao  vrlo avangardno. Pomalo  neočekivan  program za prostor tog predznaka.

Vijatović:  Prva izložba iz mog programa  u Izložbenom salonu Doma  JNA bila je izložba enformela od 1952. do 1962.  godine.  Iako je Salon  izlagao radove koji su  smatrani visokim modernizmom, ta  je izložba predstavljala  radikalnu apstrakciju i izazvala je veliko  iznenađenje u Zagrebu,  jer je  nitko nije očekivao u tom prostoru.  Takvu su  umjetnost  podržavale  Galerija suvremene umjetnosti, ljudi oko Galerije Studentskog centra i Proširenih medija,  koji su djelovale na sporednom kolosjeku.

 Glavni događaji zbivali su  se oko Galerije Forum, a sve što se danas  ističe kao bitno  u umjetnosti tog razdoblja tada je bilo potpuno marginalno.  Na otvorenje  izložbe  Julija  Knifera  u Galeriji suvremene umjetnosti  1980.  došlo je sedmero  ljudi, a na izložbu Ivana  Rabuzina  koja je otvorena istog  dana njih – tisuću!

 Jeste  li družeći se s Kniferom razgovarali o tom vremenu?  

Vijatović: Jesam, jako  me zanimao taj period. Kad sam u jednom razgovoru  primijetio da  je zbog odluke da se posveti  slikanju  samo jednog  motiva – meandra – sigurno bio  izložen kritiziranju, on me pogledao i rekao: »Kritiziranju? Pa nisam ja  dostigao taj nivo da me kritiziraju. Meni su se smijali«. Njegov je rad  još osamdesetih  bio potpuno  marginalan  i  neshvaćen.

Kad  sam mu u Izložbenom salonu Doma JNA   htio prirediti   izložbu,   predložio je  da pozovemo  Zvonka  Makovića  koji je  koncipirao izložbu  »Do meandra«. Na izložbi  su  prvi put  bili pokazani  Knifeorvi autoportreti   koji  u potpunosti   objašnjavaju  repeticiju meandra, a  s druge  strane crteži  koji su  pokazali kako  je redukcijom prirode došao do  apstraktnih geometrijskih elemenata,  da bi napokon sve  sveo na  ideju meandra. S  prvim  meandrom koji će postati njegov autoportret i znak  izložba je završavala.

Odmah sam shvatio  da se radi o izuzetnoj izložbi. No, Maković ju je  prije toga  nudio  brojnim galerijama i muzejima,  ali svi su ga odbili, nitko je nije htio pokazati.

Knifer u Palachu

Nevjerojatan  je taj obrat koji se desio.  Danas  su Kniferovi  radovi  neka vrsta statusnog simbola, prestižno ih je posjedovati, ušli su u  kolekcije MoMA-e,  Pompidou centra i  Tate  Modern galerije, a on je sve vrijeme  živio dosta  teško i  u  velikoj  neizvjesnosti. Ipak,  od svojih ideja nikad  nije odustao i možda je najbolje od svih  umjetnika nastavio ono što je začeo Maljevič svojim suprematizmom. Ostajući vjeran boji i platnu,  grafitu i papiru, nikad nije  izašao iz tradicije slikarstva,  ali ju je svojim radom doveo u pitanje i uspostavio nešto posve  drugo.