Otkako su elektronske informacije premrežile globus nitko na ovim prostorima nije u smrti dobio toliki publicitet kao Jovan Ćirilov. Sva glasila u Srbiji – pisana i elektronska – objavila su vijest o njegovoj smrti, a oglasile su se i regionalne agencije i portali. Najveće novine posvetile su mu tekstove svojih ponajboljih kolumnista i po svemu sudeći Ćirilov, koji sebe nije nikada doživljavao kao važnu i nezamjenjivu osobu – to je bio. Preminuo je u nedjelju, 16. studenoga, a tekstovi u medijima, sjećanja kolega, prijatelja, ustanova – ne jenjavaju.

   Ministar kulture Srbije pijanist i direktor Beogradske filharmonije Ivan Tasovac, uputio je telegram na adresu Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu – jer Jovan Ćirilov bio je godinama njihov umjetnički direktor, a bliže rodbine od teatra nije imao! – u kojem je izrazio sućut svim građanima Srbije smatrajući njegov odlazak nenadoknadivim gubitkom i nazivajući ga vjerojatno posljednjim renesansnim intelektualcem u Srbiji. Zorica Pašić je u kazališnim novinama »Ludus« pokrenula akciju da na dan oproštaja od Jovana Ćirilova svi teatri u zemlji, prije predstave, objave minutu šutnje u spomen na neprikosnovenog kazališnog velikana.

   A on, Jovan Ćirilov?

Razgovori

Važne i nevažne, premijere i praizvedbe, treća ili sedma repriza – nije mu bilo važno ako nije stigao na premijeru – Jovan Ćirilov nije propuštao ni jedan kazališni događaj, želio je vidjeti i neuspjele predstave kao i hitove, ali ste ga mogli sresti i na otvorenjima izložaba, književnim večerima, koncertima, premijerama filmova… I ne samo u Beogradu, već bilo gdje u svijetu. A bio je svuda i stalno!

   Naprosto je teško objasniti tu golemu energiju koja ga je nosila meridijanima svijeta, različitim kontinentima, s kojih s vraćao pun utisaka o kazalištu, o razgovorima s ljudima čiji su ga pogledi na umjetnost oduševljavali i koje je onda dovodio u svoju sredinu…

   O svemu tome on je izvještavao u novinama i časopisima, vodio razgovore sa svojim gostima na televiziji, promovirao umjetnost gdje god je mogao, a njegova pripadnost Beogradskom internacionalnom teatarskom festivalu (uz Miru Trailović osnovao je BITEF) i sve što je za taj festival učinio kroz više od pedeset godina njegova vodstva – učinilo ga je legendom.

   Jovan Ćirilov u Beograd je doveo najpoznatije teatarske osobnosti svijeta, u vrijeme kada se iza »željezne zavjese« nije zalazilo. Nezamislivo i nemoguće za njega je bilo lako i jednostavno. Zahvaljujući Ateljeu 212 u kojem je bio dramaturg, a gdje je još davne 1956. godine prikazan Becketov tekst »Čekajući Godota«, saznavalo se ne samo za kazališnu avangardu, već što je važnije – u Beogradu se prevodilo i igralo tada avangardne pisce čije poruke nisu bile primjerene idejama komunizma i socrealizma. Na neki način, bio je to neki glas otpora protiv staljinizma, preko čega je i država prešutno prelazila.

Knjige

Osim što je vodio BITEF, Ćirilov je bio čelna osoba Jugoslovenskog dramskog pozorišta, gdje je uvijek bio sklon mladim talentima – upravo on dao je prvu šansu Riječaninu Laryju Zappiji, koji je diplomirao režiju u Beogradu kao najbolji student u klasi Deana Mijača i odmah dobio režiju na sceni JDP-a. Prvu priliku pružio je i tada mladoj dramatičarki Biljani Srbljanović, igrajući njenu »Beogradsku trilogiju« na sceni »Bojan Stupica« JDP-a, koju je kasnije vidjela i riječka publika na pozornici »Zajca«.

   Ćirilov je koristio i svoje veze u inozemstvu kako bi preporučio za usavršavanje one mlade ljude koje je smatrao sposobnima za daljnje učenje, a ni jedna predstava eksperimentalnih ili alternativnih scena u Beogradu nije prošla bez njegova prisustva.

   Privatno, Jovan Ćirilov je bio knjiški čovjek. Pasionirani čitač i obožavatelj knjige. Sa svojih je putovanja donosio kufere i kufere pune knjiga, imao je jednu od najbogatijih bibliteka u Beogradu i nije čudo da je nedavno, na novinarsko pitanje što bi volio biti kad bi se nakon smrti vratio na ovaj svijet, on kao ateist, ne vjerujući u zagrobni život, rekao: »Bio bi mi ideal da, iako mrtav, mogu da koristim svoju biblioteku koju sam strasno skupljao godinama«.

Pisana riječ

Zbog svoje blage naravi, superiorna znanja i lakoće kojom je kročio kroz život, bio je omiljen kod svojih suradnika. Mahom su to bile žene – možda igrom slučaja, ali prije bih rekla – zato što je on tako htio. Volio je jake osobnosti, a od malih je nogu to našao u majci, koja mu je bila snažniji oslonac od oca. Njegove bliske prijateljice u kazališnom miljeu bile su – osim Mire Trailović – Borka Pavičević, u čijem je Centru za kulturnu dekontaminaciju u zreloj (da ne kažem kasnoj) životnoj dobi ostvario i prvu kazališnu režiju; bio je vrlo blizak s Marijom Crnobori koja mu je imponirala ne samo kao glumica, već i kao snažna žena koja se uspravno nosila sa svim nedaćama života… Posljednjih desetak godina bio je bliski suradnik Aje Jung, utemeljiteljice Festivala plesa, dakle neverbalnog kazališta koje je ovom majstoru riječi bilo podjednako važno kao i klasični teatar.

   Do posljednjeg dana života pisao je svoje kolumne. NIN je ovih dana objavio i posmrtni zapis – kolumnu koju je ostavio da bude objavljena nakon njegove smrti. Znao je za ishod bolesti što ga je shrvala, ali o tome nije htio govoriti. Smatrao je takve razgovore nepristojnima: »Ako nešto loše mora da se dogodi, ja ne moram da mu idem u susret«.

   Jovan Ćirilov pisao je za časopis NIN gotovo 30 godina. Njegova »Reč nedelje« bila je među najčitanijim tekstovima u ovom tjedniku koji će u znak sjećanja svojim čitateljima u prosincu pokloniti knjigu njegovih odabranih kolumni.