Pulska Arena prošlog je petka ugostila jedinstveni događaj – Silk Road Festival – na kojem su nastupili glazbenici iz Kine. Nije to bilo prvi put da su glazbenici s Dalekog istoka nastupali u ovom prostoru.

Primjerice koncert je tu održala Vanessa-Mae, britanska violinistica singapurskih i tajlandskih korijena, a u sklopu festivala Jazzbina prije desetak godina u Cabahiji koncert je održao trio predvođen naturaliziranim Amerikancem, ali zato rođenim Vijetnamcem Cuongom Vuom. Dakle duh Dalekog istoka, ali i Bliskog istoka, oplahnuo bi povremeno pulske prostore, no ovo je bilo nešto posebno.

Muye Wu, Zhihui Li i grupa Haya došli su u Pulu direktno iz Kine i uz pomoć gošće Ane Rucner održali odličan koncert, ali i otvorili pitanje – koliko se zapravo poznajemo?

Vjerojatno su si slična pitanja postavljali rock glazbenici koji su prije i neposredno poslije pada Berlinskog zida i Željezne zavjese odlazili u zemlje istočnog europskog bloka, sve tamo do Majčice Rusije. Uz političke inicijative i sportske manifestacije glazba je bila ta čije su se note i stihovi provlačili kroz zidove poput nekog mađioničara, ali u ovom slučaju tu se nije radilo o triku.

Pitanja jezika

Neki kažu da je to zbog toga što je glazba univerzalni jezik. Ako je tako, koliko bi europskih glazbenika bilo spremno nabrojati, recimo, deset kineskih pjesama i izvođača? Koliko bi ih znalo izvesti nešto od toga?

Gledao sam Muye Wua kako s nevjerojatnim žarom izvodi Chopina i Debussyja, da bi tri dana kasnije u vrtu Doma hrvatskih branitelja trio Luoa Ninga, također rođenog Kineza besprijekorno izvodio jazz skladbe, a jazz je, kao što znamo, potekao iz Sjeverne Amerike, uz afričke korijene. Luo Ning, koji je svoj bend doveo da nastupa na drugom Međunarodnom pulskom jazz festivalu, mučio se s engleskim jezikom, ali je uspio nekoliko rečenica prevaliti preko usana. Koliko bi mu zapadnih poliglota u znak dobre volje bilo spremno uzvratiti na kineskom?

Jedan od razloga zbog kojih nam je Kina tako daleka i egzotična  njena je dugotrajna politička zatvorenost. Usprkos tome što su najmnogoljudnija zemlja svijeta, nisu uspjeli nametnuti svoj jezik (odnosno jezike, da budemo precizniji) pa osim pokoje riječi kao što su tajkun i čaj nisu ostavili dublji trag na indoeuropske jezike. Poznati su po hrani, pismu i odjeći, no to nije ni blizu od svega onog što mogu ponuditi. I nije tako samo s Kinom.

Predrasude?

Svijet se smanjuje, njegove različite zajednice, plemena, nacije, obitelji, grupe i pojedinci danas su u puno boljoj prilici upoznati njima daleke pripadnike ljudske vrste nego prije. Upoznati njihovu kulturu i navike i možda time srušiti pokoji zid predrasuda što nikad nije išlo lako. Globalizacija nije pojava novog doba, ljudi su se i prije miješali, ali kao što je pokazao spomenuti koncert u pulskoj Areni, sada tu ima puno manevarskog prostora da kulturnjaci preuzmu inicijativu, da se predstave jedni drugima. Neki to čine već dulje vrijeme. U Puli ljubiteljima plesa, primjerice, nikada nije bilo problem zaplesati neki od latinoameričkih plesova, štoviše, imamo i čitav festival posvećen samo tome, no Latinomerikanci koriste jezike slične talijanskom, koji se ovdje govori. Ljudima nije bilo teško prihvatiti jazz, blues, rock ili hip hop ili pak vestern filmove, opet malo i zbog engleskog jezika koji se uči u školama i koji je danas »lingua franca« modernog svijeta.

No sada, izgleda, dolazi jedna kultura s čijim jezikom naš jezik nema ništa i koju najviše znamo po trgovinama jeftinom robom, iako ona nudi puno više od toga. Hoćemo li je prihvatiti s predrasudama ili razumijevanjem? Kako će oni nas prihvatiti? Oduševljena publika u Areni dala je možda najbolji odgovor, što ne znači da će sve ići glatko i uz pjesmu i šalu kao što je bilo na koncertu. No ako to upoznavanje već negdje treba početi, onda neka je počelo ovako.