Paterson iz malog mista Patersona u New Jerseyu vozač je gradskog autobusa koji obožava poeziju. Nešto poput Servantesa iz Smojina »Našeg malog mista«, minus požar. No dok je Smojin Servantes povratnik iz Čilea, pravim imenom Antonio Puhalovich, stihovi koje Paterson zapisuje u svoj blok nisu ni njegovi ni redatelja Jima Jarmuscha, već pripadaju američkom modernističkom pjesniku portorikanskih korijena Williamu Carlosu Williamsu, rođenom 1883. u Rutherfordu u New Jerseyu, na kojeg se referira Čileanac Roberto Bolano u jednoj od priča u nas prevedene genijalne zbirke »Telefonski pozivi«.

Promatrati krajolike najnovijeg Jarmuschevog filma znači promatrati poetiku malih stvari i poetiku čestica jednog vodopada pored kojeg se odmara njegov vozač autobusa nakon završene smjene (neodoljivi »driver« je Adam Driver). Film je to koji govori o rađanju poezije, vječno balansirajući između bezazleno nonšalantnog i esencijalnog. Gotovo ambijentalni film koji igra na repetitivnost svakodnevice i njene male varijacije, garnirane minimalističnim humorom. Poput »Jeanne Dielman« iz remek-djela Chantal Akerman, koja stanuje na briselskoj adresi 23 Quai du Commerce, tako i Jarmuschovu junaku svaki dan izgleda isto. No dok Dielman nema ništa osim sina, krumpira i kuhinje, Paterson ima ženu i poeziju koji ga ispunjavaju.

Riječi na vodi

Kad se Paterson vrati kući, tamo ga čeka žena Laura (glumi je Iranka Golshifteh Farahani) koja dizajnira zavjese, odjeću, vaze, jastuke, pseću ogrlicu i muffine u crno-bijelim printevima, sanjajući da će postati slavna country zvijezda, dok nagovara muža da objavi zbirku poezije o šibicama »Ohio Blue Tip«. Ali Patersonov pas Marvin će razderati bilježnicu u stotinu komadića, jer »sve su to samo riječi na vodi«.

Nakon večere odvest će psa Marvina u šetnju i privezati ga ispred kvartovskog kafića, gdje će navratiti na čašicu razgovora s crnim barmenom. I tako svaki dan osim vikenda. Tada će odvesti ženu u kino na večer starih horora, u kojem se prikazuju Kentonov »Otok izgubljenih duša« i »Abott i Costello traže Frankensteina« (gle čuda, Lou Costello je isto rođen u Patersonu). No kako je Jarmusch kratko i jasno opisao način na koji radi s glumcima, »acting is reacting«.

Ali tu je Japanac koji mu se jednog dana pridružio na klupi pored vodopada (Japanci se Jarmuschu nanovo vraćaju i to nas jako veseli – sjetimo se japanskog para iz »Mystery Traina« na hodočašću u Graceland) koji poput njega »diše poeziju«, pokazjući mu prijevod Williamsove zbirke (»Prijevod je kao da ideš pod tuš u kišnoj kabanici«).

Ali ponekad i prazna stranica nudi više mogućnosti. Zato nije čudo da je Jarmuschev komad imao svjetsku premijeru lani na onom istom Cannesu na kojem je prikazan »Neruda« Pabla Larraina i »Poesia sin fin« Alejandra Jodorowskog. Jer film je to koji ne priča priču, ne evocira i ne pokazuje, već smireno tretira poeziju kao sudruga u junakovim svakodnevnim rutinama. Ipak, taj minimalizam puno je bliži komičkom prosedeu Richarda Brautigana, nego tragičkom Raymonda Carvera. Kao da gledamo filmsku verziju Lou Reedova songa »Perfect Day«.

Credo Jarmuscheva opusa

Nije ni čudo da je Jarmusch iste godine snimio dokumentarac o Iggyju Popu i Stoogesima (»Gimme Danger«). Oni su produkt one iste radničke klase Michigana u čijim je tvornicama možda proizveden upravo onaj autobus koji vozi Paterson. Kao što i sam Jarmusch dolazi iz sličnog industrijskog miljea Akrona u Ohiu.

Od Screamin’ Jay Hawkinsa do RZA-ja, od Willliama Blakea do Williama Carlosa Williamsa, Nicholasa Raya i »Hagakurea« (»Put samuraja«). Kakva divna poezija! Čudnija od raja. Čudnija od »Balade o seksualnoj ovisnosti« Nan Goldin, umjetnice koju Jarmusch tako dobro poznaje. John Lurie i »Stranger than Paradise«. Tom Waits i »Down by Law«. Neil Young i »Dead Man«. RZA i »Ghost Dog«. Čisti spoj poezije, filma i glazbe kao credo Jarmuscheva opusa. Zato je William Carlos Williams njihov logični nastavak.