Svašta sam mogao očekivati od studija takozvane »čiste« filozofije u vremenima u kojima je univerzitet bio universitas i u kojima se znalo što je »shole«, vrijeme intelektualne lagode u kojemu se čovjek posvema posveti učenju svrha i cilj kojega je učenje samo. Odnosno stjecanje znanja. Najviše sam očekivao neku prelijepu beskorisnost s najljepšim licima pesimizma koji, paradoksalno, iz minusa nade (recimo u zaposlenje nakon takvog studija), stečenim »čistim« znanjem, od znatiželjnika učini relativno obrazovanu osobu. Da, nadao sam se i poslu.

Katkada sam se, etiliziran, u ranim jutarnjim satima, okružen kolegama u legendarnoj »Jadranki« u tada Proleterskih brigada, a današnjoj Vukovarskoj, čak nadao i pronalasku bitka ili prapočela, onoga nečega po čemu sve što jest jest. Ali, jedno je sigurno: nikada se nisam nadao da će me moj studij filozofije uopće, a Predsokratovaca posebno, ekipirati da jednokratno, ravno 30 godina nakon stečene diplome, uzmem anamnezu bipolarnog jednopartijskog uma suvremene hrvatske takozvane predstavničke demokracije.

Samopokrenuta cijev

Priča koja slijedi priča je o elementarnim česticama beščašća i tuposti vođa i zrcalnom odrazu podanika koji ih uvijek zazivaju dobivajući one i onakve vođe kakve i zaslužuju. I njihovoj vezi s predsoktratov(sk)om filozofijom. S pravom se pitate o čemu trabunjam. Nažalost, zbilja je još jednom zagonetnija od fikcije, i ovo što slijedi sve je samo ne trabunjanje.

Poplava u Gunji / Foto Nenad REBERŠAK

No, krenimo ispočetka.

Iako znam da velika većina vas to zna, za potrebe ove ljetne priče nije na odmet podsjetiti. Tales Milećanin, utemeljitelj prve filozofske škole, bio je uvjeren da postoji zajednički pratemelj svim bićima. Vjerovao je Tales da svom tom mnoštvu i raznolikosti mora postojati jedan jedini izvor. Nešto iz čega smo svi potekli i u što se svi vraćamo. Taj bitak zbilje, ili »arhe«, za njega je bio voda. Od vode se sve sastoji; voda je prapočelo, ona je samopokrenuta i sama je sebe oživjela.

Prvoga srpnja 2014., dvadeset i sedam stoljeća kasnije od kojih je samo jedno sedmo, u Talesu nepoznatoj Gunji, jednoj od brojnih mentalnih mu »Špičkovina«, tadašnjem premijeru Zokiju iz Zagreba čijoj filozofskoj školi nije pripadao, no unatoč tome, izrazito obrazovanom čovjeku ne samo za jednog političara nego inače, ukazao se miletski aquafil Tales i kanalizirao mu likvidno prapočelo u jednu jedinu cijev. Cijev iz koje je za političara (koji je kao i skoro pa svaki mu kolega, sam sebi svrha) sve njemu važno poteklo. Cijev u koju (mu) sve utječe. Cijev koja je periskop njegove duše i crijevo njemu poznate, a time i dostupne empatije. Cijev je to vodovodna. Jer, od te se cijevi sve njemu i za njega važno sastoji, ona je jednogled za percepciju drugog.

I tako u glavi tada premijera, cijev se samopokrenula, sama je sebe oživjela, a on je, s Talesom ili bez njega, na umu ili bezumu, jednoj baki u Gunji kojoj je rijeka odnijela dom, u Gunji iz koje su potekla barem dva književnika kojih se ovog vrelog srpanjskog dana mogu sjetiti i od kojih je jedan jezikoslovac, a radi se o Miroslavu i Krešimiru Mićanoviću koji će za razliku od Zorana Milanovića ostati zabilježeni u glavnome toku hrvatske kulture i povijesti, pun sućuti rekao nešto kao… »Znam koliko traje isušivanje. I meni je jednom pukla cijev u stanu«.

Samoisušenje kao cilj

Znam, neki će mi reći da je to izvađeno iz konteksta te da ovako pojedinačno ne znači previše, a ja im iz vreline podneva odgovaram: Nabijem ti ja kontekst u kojemu ovo u trenutku u kojem je izrečeno išta znači. Ili, kako bi rekao od Talesa malo mlađi, za razliku od mene piskarala puno pristojniji filozof Hegel, da je bio tad u Gunji: »Tim gore po kontekst!« I tako je Zoki od Zagreba po talesijansku, usporedivši rijeku s cijevi učinio logičku pogrešku uzimanja dijela za cjelinu, iliti »pars pro toto« zbog koje se na državnoj maturi skupi negativan bod, ali ona nikoga očito ne priječi da postane premijerom ne samo vode, nego i kopna jedne cijele zemlje.

Tales je izmjerio visinu egipatskih piramida prema njihovoj sjeni, zapazio je da magnetit privlači željezne predmete, prepoznao je prednosti orijentiranja prema Malom medvjedu u odnosu na tada uobičajeno orijentiranje prema Velikom medvjedu, po njemu je nazvan krater na Mjesecu. Zoki si je dao zakrpati cijev, isušilo mu stan, izgubio je dobivene izbore, još jednom dokazao da SDP pukne kada je narodu najpotrebniji i po četvrti put u povijesti (počelo je to pred Prvi svjetski rat kada se SPD preventivno, baš kao i Milanović kada mu je puklo u glavu, riješio svega što misli i što zna i što radi) kao baštinik SPD-a, potvrdio je da je bio na čelu partije kojoj je cilj samoisušenje. Partije koja uvijek svojom neučinkovitošću pripremi nacionalistima, desnici, onima predmodernima, da sjedne na od SDP-a isušene temeljne socijalne vrijednosti koje su nam svima, bez obzira na svjetonazor, nasušno potrebne i da ih zamijeni etničkim i nacionalnim floskulama. I da dokaže da je nadgradnja još jednom sjebala bazu.

No, vratimo se na rijeku pa natrag Grcima. Bio jedan Heraklit čija je filozofija sačuvana u fragmentima, naoko nepovezanim, izvađenim iz konteksta… Jedan od fragmenata Heraklita »Mračnog« je onaj koji govori da sve teče i da ništa ne miruje, i da zato nikada ne možeš dvaput stati u istu rijeku. Kako u geografskom Efesu, tako i u hidrografskoj Gunji. Za razliku od ukoraka u istu rijeku koji je jedan i jednistven, jedna te ista cijev može dvaput puknuti. Ne nužno u glavi istog cjevovođe. Ali o tome začas.

Heraklitovac od Zagreba

Da pojednostavimo. Temeljni pojam Heraklitove filozofije je logos. Po njemu se »sve zbiva« i on označuje ono što je zajedničko svemu. Za razliku od Talesa za kojega je to prapočelo voda, za Heraklita je ono vatra. Materijalist u ovom slučaju, Heraklit iz Efesa, svjedoči izjava izvađena iz konteksta, uvjeren je da je svijet »vatra koja se s mjerom pali i s mjerom gasi«, te da nju »nisu stvorili ni ljudi, ni bogovi«. Taj praelement primjerom želi potvrditi činjenicu da u osnovi svijeta leži nešto što je zajedničko i da ono osigurava jedinstvo svijeta. Čuva svijet od raspadanja.

Prije nekoliko dana heraklitovac Plenki od Zagreba (dobar je taj Zagreb, daje puno istih), dok su njegove limuzine tuđinskim gumama derale hrvatske autoceste i čuvale nebo nad nama po kojemu je u vladinom zrakoplovu jezdio aktualni bivši cijevopuk ili premijer, a danas Andrej Plenković, nakon što je vlastitim avionom pretekao vlastite limuzine i sigurno sletio na pistu provom, pun sućuti, u domoljubnom zanosu jednog zanimljivog oblika kontekstualne pirofilije, rekao nešto kao – Požar je bio atraktivan i interesantan. Moja iskrena sućut.

Da, rekao sam da moram pojednostaviti. I da ne smijem rabiti pojmove koji su nepoznanica s devet zaobilaznica i četiri aerodroma. Čudan je narod koji se panično boji piromana, a ne reagira na izjave koje, poput napukle cijevi iz zapuštena vodovoda, ukazuju na pirofiliju. Pirofilija je, da pojednostavim, relativno rijedak oblik parafilije u kojoj seksualno uzbuđenje izaziva vatra, odnosno aktivnosti vezane uz izazivanje vatre.

Nemojte da bi ovo itko vadio iz konteksta, jer nisam ja rekao da je premijer pirofil. Ja samo kažem da se od nekoga tko nešto ovako izlane, prije no što ga opjevaju, nekako više očekuje da a capella zapjeva »Gori šuma, gori borovina«… da se pospe pepelom… da zapali i uvuče, razbistri um prije no što se izlane… očekuje se toliko toga što bi moglo biti, ali najmanje se očekuje ono što jedino je. A to je da ostane ono što je bio u trenutku u kojemu je komentirao, kako bi to rekao Hegelov suvremenik Kant, dinamičko sublimno vatrene stihije.

Za razliku od vatre Heraklita iz Efesa, vatra oko Splita – grada koji je u povijest ugravirao Marulića, Smoju, Mosora, i koji u nju upisuje Ivaniševića (Gorana i Ivicu), Blanku Vlašić, Borisa Dežulovića, Predraga Lucića, Viktora Ivančića, Olju Savičević Ivančević, onog dotepenca Renata Baretića (tko će ih sve nabrojati), u povijesti nevidljivom (kako sada tako i naveke) Andreju Plenkoviću koji se u svojoj jet-lag NeronNorijadi obratio novinarima – vatra je koja se niti s mjerom pali, niti s mjerom gasi. Nju pale zločinci, slučaj ili priroda, a gase je vatrogasci, vojska, građani… riječju narod u kojega se, dok ga isti taj narod ne ustoliči, političari kunu, a nad kojim kao ptice lete jednom nakon što ih ovaj vine u orbitu.

Zgarišta povijesnih besciljnosti

Za razliku od onog ognja o kojemu govori Heraklit, vatra u koju se zabuljio Plenković kao da želi potvrditi činjenicu da u osnovi svijeta ne leži ništa s njime zajedničko, a kamoli nešto što bi osiguravalo jedinstvo svijeta i čuvalo ga od raspadanja. Dapače, svojom hladnoćom, nerazumijevanjem svijeta i promoviranjem granica njegova osobnog svijeta, potvrdom da sve što je ljudsko toj je izjavi strano, on kao da premeditira raspad. U ovom slučaju ovoga našega svijeta, svijeta naše države, njezina tla i vode, šuma i jezera, naroda koji u njoj živi… svijeta za kojega je, barem za njegova mandata, on itekako odgovoran.

Da rezimiram. Ovo je dokle su, barem što se neočekivanih horizonata ispunjenja očekivanja studija »čiste« filozofije tiče, kompendij akutnih manifestacija zgarišta povijesnih besciljnosti: najprije je došao Tales i rekao: Sve je voda. Za njim je došao Heraklit i rekao: Sve je vatra. A onda su, stoljećima nakon, došli dijalektički materijalisti i rekli: Sve je vatrena voda.

I to je mjesto u kojem se susreću i časte dva briselska dečka, sve dok ružoprsta zora ne ugasi svjetlo na njihovom radnom stolu. Na kojemu je Nepoznat Netko, iz njima zasad nezamislivih razloga, nakon što je izglancao pod, pokupio prašinu, izbacio pancer osigurač i zatvorio glavni ventil za vodu i plin, kao memo ostavio Heraklitov fragment broj 60: »Put prema gore i prema dolje jedan je i isti«.