Kerempuh

Posrtanje kao vrsta plesa: Gledali smo “Govori glasnije!” redatelja Bobe Jelčića

Nataša Govedić

Svi glumci veoma dosljedno i uvjerljivo igraju svoje zadane »emocionalne zaglavljenosti« / snimio  I. POSAVEC

Svi glumci veoma dosljedno i uvjerljivo igraju svoje zadane »emocionalne zaglavljenosti« / snimio I. POSAVEC

Predstava u cjelini ostavlja dojam takmičenja s Frljićevom režijom »Šest likova traži autora«, također postavljenom u Kerempuhu, u smislu stalne usporedbe takozvanih golemih političkih problema (Frljić) s onim mikroskopskima ili zabilježenima na razini tobože anonimne ljudske sudbine (Jelčić)



Bobo Jelčić već dugo vremena istražuje svakodnevne ljudske neuroze. Naša zamuckivanja i izgubljenosti, nemoć da artikuliramo ono što mislimo i osjećamo, naša beskonačna oklijevanja i nedoumice, kolebanja i nesigurnosti, zabrinutosti i osjećaje da smo »zapeli« u nekoj životnoj situaciji. I najnovija Kerempuhova predstava ide potpuno istim tragom. Ni zastor se na početku izvedbe tobože ne može dići koliko je cijeli sustav u rasulu, a sve što slijedi samo je ponavljanje ovog temeljnog »zastoja« na razini scenske tehnike. Dramaturgija kratkih prizora glumačkog obraćanja publici također nam je dobro poznata i mnogo puta upotrebljena u Jelčićevim predstavama: izgovoreni tekstovi ponovno su na razmeđi autobiografije i kratke proze, s fokusom na neki neodređeni osjećaj nezadovoljstva. Primjerice, tekst glumice Petre Svrtan: »Neka mučnina me hvata i raste u meni, a ne znam zašto. I onda si kažem ajde, šta se opterećuješ, idi dalje, ajde, kreni dalje… pa si skuham kavu i opet gledam kroz prozor«.


Beskućnica ili TV gošća?


Formalni zaplet predstave tiče se imaginarne »Branke iz Bosne« (Jadranka Đokić), koja je već dugo nezaposlena i u potrazi je za boljim načinom života, zbog čega je kratko udomljuje jedna zagrebačka obitelj. Nema sumnje da je tema dobro pogođena i rezonira s publikom, pogotovo u aspektima kad protagonistica igra svoj duboki ponos i duboku ranjenost situacijom u kojoj je prisiljena moliti za pomoć. Za potrebe predstave angažirana je i građanka u gledalištu koja igra tu tobože »autentičnu« gošću iz Bosne (nepotpisana u programskoj knjižici), tako da jedan dio predstave pokušava uprizoriti scensko pregovaranje između navodno »stvarne Branke iz publike« i glumice Jadranke Đokić koja je igra.


Građanka Branka tako je pozvana da izađe iz gledališta, doslovce odmjeri veličinu svog poprsja s Jadrankom Đokić, odgovori na nekoliko općenitih pitanja. Znamo li da je takvo balansiranje između lika i lica dio kazališne povijesti od Pirandella nadalje (dakle već stotinu godina), očekivali bismo da glumačka ekipa u ovom konvencionaliziranom postupku pronađe neku novu umjetničku dimenziju. To se nije dogodilo. Bilo bi točnije reći da je »Branka« uprizorena kao gošća nekog televizijskog programa koji je bazično vrlo nepristojan prema svojim sudionicima (redatelj stavlja tuđe nesnalaženje pod svjetlost reflektora, gotovo kao cirkusku točku, a i Jadranka Đokić ide tako daleko da komentira tuđi fizički izgled, uspoređujući ga sa svojim).




Svi glumci inače veoma dosljedno i uvjerljivo igraju svoje zadane »emocionalne zaglavljenosti«: Nikša Butijer mušku depresiju i impotenciju, Marko Makovičić pojačanu nervozu, verbalnu agresiju i usamljenost, Nina Erak-Svrtan pojačanu prgavost koja prati tinejdžerski osjećaj suvišnosti, Vilim Matula također mladenački otpor sve većoj redukciji svog fizičkog i socijalnog prostora, Damir Poljičak utjecajnog odvjetnika koji više postiže zakulisnim igrama, no provođenjem zakona. U emocionalnom središtu uprizorenja, međutim, nije nitko od navedenih glumaca.


Žena, majka, nesretnica


Prava beskućnica ovog uprizorenja je glumica Petra Svrtan u roli realizirane supruge i majke, deklarativno spremne pomoći Branki iz Bosne, ustupiti joj sinovljevu sobu i svoje socijalne veze, ali iznutra razorena vlastitim osjećajem nepripadanja i lažnosti obiteljske rutine koju živi. Mlada glumica Petra Svrtan izvrsna je u scenama vidno uznemirenog slušanja glumačkih kolega, kao i balansiranja oko teme nelagode i zajedničkih nemoći. U završnoj sceni, međutim, koju »grmi« preko glazbene numere i glumačkog mrmora u pozadini pozornice, glumica je svedena na gotovo školsku deklamaciju teksta, što je redateljska pogreška. No lice Petre Svrtan intenzivno igra tijekom predstave na mnogo slojevitih načina, stalno iznova postavljajući gledateljima pitanje o izvorima tog trajnog, tihog i dubokog nezadovoljstva koje obilježava njezin lik.


Podjednako su slojeviti i tragički bremenit Nikša Butijer (majstorski otvoren studiji poniznosti pred licem svoje scenske supruge) i humorno provokativan Marko Makovičić (možda ponajbolji komičar čitavog uprizorenja, spreman ukazati na povezanost između manjka seksualne aktivnosti i viška političkog ekstremizma), s time da obojica prebrzo prelaze preko »tajne« svog lika.


Bobi Jelčiću sasvim sigurno ne bi škodilo da u svojim novijim predstavama surađuje s dramaturzima (nekad mu je stalna dramaturška partnerica bila Nataša Rajković), s obzirom na to da izgovoreni glumački tekstovi sve više sliče jedni na druge i sve su bliže nekoj vrsti Jelčićeva »općeg obrasca«, a ne individualiziranog scenskog govora pojedinog lika. Iznimka je Vilim Matula, čiji lik uvodi u predstavu antiratni aktivizam, dakle nije samo još jedno lice iz beskonačne galerije profesionalnih nemoćnika i apatičara. Zanimljivo je i da Petra Svrtan izvanredno točno igra mnogo stariju, tmurniju i tromiju ženu od svoje stvarne dobi, kao što i Matula pogođeno igra mnogo mlađu, živahniju i neposredniju scensku osobu. Marko Makovičić, pak, otkriva da je komediografska pozornica njegov prirodni okoliš, kao i da ima velike rezerve stendaperske duhovitosti.


Mržnje i mržnjice


Predstava u cjelini ostavlja dojam takmičenja s Frljićevom režijom »Šest likova traži autora«, također postavljenom u Kerempuhu, u smislu stalne usporedbe takozvanih golemih političkih problema (Frljić) s onim mikroskopskima ili zabilježenima na razini tobože anonimne ljudske sudbine (Jelčić). Glumci stalno iznova postavljaju pitanje što se smatra »dovoljno velikim« političkim problemom, »dovoljno značajnim« povodom za socijalni aktivizam, dovoljno nepravednim povodom za predstavu ili protest.


Odgovor na ovo pitanje posve je isti kao i u slučaju Frljićeve predstave: tamo gdje teatar neustrašivo dodiruje bilo humornu drskost ili tragičnu ogoljenost naše egzistencije, tamo i ljudska sudbina postaje mnogo više od nevidljive statistike. U Jelčićevoj predstavi ima mnogo trenutaka umjetničkog prosijavanja, naglašenog emocionalnog posrtanja koje zbilja postaje oblik društvenog plesa (Jadranka Đokić odlična je u prizorima unutarnje predaje i odustajanja), zbog čega će »Govori glasnije!« sigurno naći svoju redovitu i naklonu publiku. No samog redatelja valja upozoriti da prečesto postaje vlastita kopija, kao i da bi ga otvaranje i kritici i učenju mimo sigurnosti vlastite »metode« dodatno otvorilo punom potencijalu kazališta za kojim traga.