Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 5° 1
Sutra: 5° 5° 1
19. studenoga 2018.
Festival filma u Veneciji

Ponešto redateljica za kraj Mostre: Slavuj osvete u divljini Tasmanije

Ekipa  filma »The Nightingale« u Veneciji / REUTERS
Ekipa filma »The Nightingale« u Veneciji / REUTERS
Autor:
Objavljeno: 8. rujan 2018. u 11:30 2018-09-08T11:30:23+02:00

Puno zanimljiviji od filma »The Nightingale« u režiji Australke Jennifer Kent bio je doks u režiji još jedne autorice. Riječ je o filmu »Arrivederci Saigon« (Zbogom Sajgon) Wilme Labate

Iako su sljedbenici pokreta #MeeToo kritizirali umjetničkog direktora Mostre Alberta Barberu da je u konkurenciju uvrstio samo jednu redateljicu, on im je odgovorio da bi odmah prepustio festivalsko kormilo nekom drugom kad bi od njega tražili da prikaže neki film u natjecateljskom programu samo zato što ga je režirala žena.

Uostalom ni ovogodišnji Cannes nije bio previše naklonjen autoricama, uvrstivši u konkurenciju tek Albu Rohrwacher (»Lazzaro felice«) i Evu Husson (»Kćeri sunca«), s time da je film potonje bio najgori.

Mostra je, doduše, imala nešto više sreće s autoricama, iako »The Nightingale« u režiji Australke Jennifer Kent ne spada u Mostrine vrhunce. S obzirom da Kent ima iza sebe inventivni horor »The Babadook«, očekivali smo puno više. Iako vjerujemo da će autoričin feministički nerv zadovoljiti #MeeToo apetite.

Njen ambiciozni komad prati osvetnički pohod žilave mlade Irkinje (Aisling Franciosi) u divljini Tasmanije, koja traga za britanskim poručnikom (Sam Claflin) koji ju je silovao dok je radila kao sluškinja u njegovu logoru, pjesmom zabavljajući vojnike (jedna od pjesama koju izvodi je i »Slavuj« iz naziva filma).

Na putu joj se pridružuje jedan Aboridžin. Tema je bliska westernu »Sweet Country« Warwicka Thorntona, prikazanom na lanjskoj Mostri, s time da masakri i egzekucije koje podastire Kent u sirovoj brutalnosti nisu poštedjeli nikog, ni starce, ni novorođenčad, ni tek nešto stariju djecu. No nasilje ubrzo postaje mehaničko i repetitivno.

Samuraji i ronini

Puno zanimljiviji bio je doks u režiji još jedne autorice. Riječ je o filmu »Arrivederci Saigon« (Zbogom Sajgon) Wilme Labate, prikazanom u novoj selekciji Sconfini. Labate se pozabavila talijanskim ženskim soul bendom »Le Stars« iz toskanske industrijske provincije, koji je 1968. krenuo na veliku azijsku turneju zahvaljujući njihovu agilnom impresariju, stanovitom Sagginiju.

Poput Clare koja je u »Slavuju« zabavljala britanske kolonizatore, tako je i njihov azijski itinerar uključio zabavljanje američkih trupa u Vijetnamu. Jer dok su angažirani protestni glazbenici lijeve provenijencije pohodili Sjeverni Vijetnam, one su završile u Južnom Vijetnamu, izgubljene u ratnoj džungli, s glazbenim instrumentima umjesto oružja, stalno na meti Vijetkonga. Preživjele su tri mjeseca pakla i jedva izvukle živu glavu.

No pakao se nastavio i kad su se vratile u Italiju, jer su ih pacifisti optuživali da su se prodale Amerima. Iako su se one pravdale da su samo potpisale ugovor koji će im pružiti šansu da se na tren odmaknu od njihova Piombina i njegove čeličane, te da nisu znale u što se upuštaju. Labatin komad oduševit će sve one koji vole Žilnika, naročito njegov pulsirajući footage.

Fanovi Far East filma došli su na svoje tek na samom kraju festivala s najnovijim komadom Shinye Tsukamotoa »Zan« (Ubijanje). Riječ je o autorovu atipičnom izletu u eru samuraja i ronina, iako se već bavio povijesnim temama u filmu »Nobi«, samo što u potonjem sumrak samuraja i dolazak američke mornarice zamjenjuje suton Drugog svjetskog rata. Zaboravimo na autorove cyberpunk ludorije. Ovo je nešto posve drukčije, iako ne i manje brutalno.

Klerikalna tiranija

U završnici Mostre prikazan je i »Capri Revolution« Maria Martonea. Poput Nemesova »Sumraka«, ambijentiranog u Pešti 1913., tako se i Martoneov film, ambijentiran na Capriju tek godinu dana kasnije u osvitu Prvog svjetskog rata, može promatrati kao totalni coitus-interruptus. »Revolucija, to smo mi«, kaže autorov protagonist Seybu. Njegovo je ime u stvari anagram Josepha Beuysa, na kojeg se referira fotografija u prirodnoj veličini s umjetnikom koji korača prema nama, kao da nas poziva na marš neposluha. Iako je boemsku komunu koju u filmu promatra Martone osnovao njemački slikar Karl Diefenbach.

Kao antipod te »razvratne« komune, imamo popove koji s oltara kritiziraju njihove orgije. Protiv klerikalne tiranije pobunit će se mlada pastirica koja će Seybuovu koitusu podariti neke nove note u slobodi tijela i pripremama za (seksualnu) revoluciju. Riječ je o čistom »organskom« filmu koji diše punim plućima i otkriva svjetlost. Filmu u kojem realnost zamjenjuje ezoterija, a racionalizam ustupa mjesto misticizmu. Filmu u kojem utopija postaje gesta svakodnevnice.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka