U povijesti Tjedna suvremenog plesa kao javne manifestacije još nismo imali ovako razvučen, neujednačen i kaotičan program. »Tjedan« se na mahove odvijao od kraja svibnja, kad je predstavljena hrvatska selekcija (opravdano kritizirana zbog ponavljanja dijela identičnih plesnih naslova iz prošlogodišnje selekcije Tjedna), nakon čega je slijedio dio inozemne selekcije (skicozna izraelska predstava »Wonderland« o kojoj smo ovdje već pisali, darovana hrvatskoj publici u čast proslave izraelske državnosti) te naposljetku međunarodna selekcija, koja se odvijala u drugoj polovici lipnja.

I stručna i šira publika s kojom sam na festivalu imala prilike razgovarati dosljedno su se žalile na manjak bilo konceptualnog jedinstva, bilo sadržajne provokativnosti, bilo jasnijih ili dubljih selektorskih razloga za izbor prezentiranih festivalskih priredbi, odnosno na »sklepanost« festivalskih okvira s obzirom na razne druge projekte i podprojekte Hrvatskog instituta za pokret i ples (kao organizacijskog nositelja festivala).

Kultura u egzilu

Dojam svaštarenja i reciklaže pojačale su i predstave kao »Joseph« talijanskog koreogarafa Alessandra Sciarronija te »Hakanai« francuskog redateljskog dvojca Mondot i Bardainne, koje je hrvatska publika već imala prilike pogledati (i nagraditi) u Puli i Varaždinu.

U prilog festivalu treba reći da je selektorica Tjedna suvremenog plesa, Mirna Žagar, barem pokušala pokrenuti razgovore o potrebi reprofesionalizacije rada na domaćoj plesnoj sceni, ali i taj je format djelovalo podosta nategnuto i neuvjerljivo, budući domaćim koreografima i plesačima ne treba ni jednokratan »pogled izvana« ni mentorski »pogled odozgo«, nego sustavna podrška iznutra, koju ni grad Zagreb ni Ministarstvo kulture ni Zagrebački plesni centar (nota bene: pod vodstvom iste Mirne Žagar koja je i direktorica Tjedna suvremenog plesa) već godinama nisu u stanju pružiti umjetnicima plesa.

Koreografi i plesači koji još uvijek stvaraju na hrvatskoj plesnoj sceni mahom ovise o međunarodnim producentima i radu u inozemstvu, na osnovu čega možemo zaključiti da unatoč svom patriotizmu takozvanih »mladih nacionalnih država« u koje spadamo, sve više postajemo kultura-u-egzilu, iskorijenjena kultura, bivša i zamrla kultura umjetničkog istraživanja.

Pri tom čak i središnja figura lokalnih plesnih prostora i lokalnih plesnih festivalskih manifestacija, Mirna Žagar, veći dio godine provodi u Kanadi kao direktorica Scotiabank plesnog centra, dakle i ona je odavno preselila svoju karijeru iz domovinskog konteksta, vraćajući nam se samo prigodno, tijekom važnijih premijera i Tjedna suvremenog plesa. Pitanje je trebaju li na tu nesmiljenu, sve prisilniju izmještenost iz matične kulture pristati baš svi ambiciozniji domaći umjetnici plesa.

Migracije su bile i jedna od podtema ovogodišnjeg Tjedna, kroz projekt »Migrant Bodies«, financiran iz kanadsko-europskih fondacija. Kratki formati predstavili su nam rad Cécile Proust, Manuela Roquea, Su-Fe Lee, Jasnu Vinovrški i Alessandra Sciarronija, zajednički zaokupljenih temom bivanja »svugdje i nigdje«. Pratili smo njihova sanjarenja o političkim granicama teritorijalno neomeđenih ptica selica i nevolje s izjašnjavanjem kamo »zapravo« pripadaju pokretna tijela, posebno kada ih suočimo s logikom carinika, policijskog patroliranja graničnih prijelaza i sve većeg manjka mogućnosti da im pripada išta više od vlastitih dlanova i minimalnog prostora bilježnice u koju zapisuju etape svog geografskog tranzita, kao etape »nestanka«.

Solisti i solistice

Iz predstava međunarodne selekcije izdvojila bih nekoliko vrijednih solističkih performansa. Primjerice, poljskog koreografa Slaweka Krawaczynskog koji je za plesača Tomasa Wygodu osmislio vrlo sugestivno sjećanje na Nijinskog i njegovo legendarno »Posvećenje proljeća«, proširujući temu buđenja i brutalnog obuzdavanja žudnje potrebom njezine dublje teatralizacije i rastuće egzaltacije, kao i raskošnom paletom plesnog prepuštanja izrazito energičnoj, ekstatičnoj, gotovo bih rekla kliktajućoj gesti (uz verbalne izjave ljubavi upućene publici).

Na Tjednu je ponovno gostovao i potresno apelativan južnoafričko-francuski plesač Vincent Mantsoe, majstor tragičko-ritualne inkantacije plesnog tijela, čija dva tridesetominutna plesna sola (»Ntu« i »Skwatta«) možemo opisati i kao hibridni obred žalovanja, ispunjen i tradicijskom i suvremenom glazbom, borilačkim vještinama i etno-plesovima, eksplozivnim skokovima i dubokim uronjenostima u procese disanja, gotovo šamanski usmjerenima prema otkrivanju autorske intimnosti izvođača.

Nagle promjene dinamike i ritma, kao i gotovo mantrički fluidni, vibrantni valovi pokreta, predstavili su nam kompleksnu i iznimno emocionalno otvorenu plesačku ekspresivnost, čije se duboko investirano putovanje pokretom nametalo kao stalna usporedba s recentnim europskim plesnim trendovima; posebno sve površnijim, sve deklarativnijim predstavama konceptualnog plesa. Smatram da je veoma važno na manifestaciji kao to je Tjedan suvremenog plesa njegovati obrednost plesne umjetnosti i njezinih izvaneuropskih tradicija.

Belgijski koreograf Thierry Smits napravo je za Nicolu Leahey repetitivnu i politički hermetično zatvorenu koreografsku strukturu, u kojoj plesačica opetovano i opetovano prolazi kroz slične cikluse samozadanog nasilja (stezanja svog tijela vlastitim šakama, zapušenih usta, guranja vlastitog tijela u neugodne pozicije, rušenja na pod etc), u sat vremena izvedbe signalizirajući da je njezin jedini revolt moguć u kratkim intervalima kad se nametnuti pokret nasilja ponavlja u nešto stiliziranijem obliku. Predstava ostavlja izrazito iscrpljujući, k tome i konceptualno veoma oskudni dojam.

Zamjena tijela

Zapaženu solističku predstavu po imenu »Fremd Körper« izvela je i nizozemska mimska umjetnica Karina Holla, riječkoj publici poznata po nagrađenoj predstavi »Kafka« koju je radila prije nekoliko godina. Pripovijedajući djelomice dokumentarnu, djelomice romansiranu i dramatiziranu sudbinu siromašne njemačke žene koja tijekom čitavog nacizma glumi muškarca (svog preminulog muža) kako bi zadržala posao i preživjela s minimalnim primanjima, Holla još jednom otvara svoju omiljenu temu čudovišnog, transrodnog, grotesknog i politički izazovnog tijela, čija je ljepota upravo u nepristajanju da bude konvencionalno klasificirano.

 Istovremeno, Holla otvara pitanje zašto je u svim vremenima oportunije i sigurnije živjeti u tijelu muškarca, odnosno zašto socijalna samopouzdanost muškarcima pada u krilo kao kakav kulturni bonus, dok se od žena očekuje »pristojna nevidljivost« i samozatajnost. Holla nikako ne pristaje na milenijsku farsu rodnih uloga, a njezina su najveća kvaliteta brze scenske transformacije i suvereni prolasci kroz emocionalne ekstreme, kojima i sebe i publiku oslobađa ideologije suzdržanosti i poslušnosti, inzistirajući na maksimalizmu i plesnog i vokalnog vitalizma.

I dok je švedska publika naziva mješavinom Charlie Chaplina i Laurie Anderson, moj je dojam da je Karina Holla jedna od posljednjih velikih kabaretistica, nevjerojatno precizno osjetljivih i otvorenih prema svim socijalnim silnicama poželjno »nečuvene«, uzbudljivo izazivačke izvedbe.

Arhivska groznica

Posebno mjesto unutar festivalskog programa zauzima i francuski koreograf Boris Charmatz s predstavom »Flip Book«, izgrađenom na brojnim citatima fotografija iz predstava Mercea Cunninghama, a objavljenjima u knjizi Davida Vaughana »Marce Cunningham: Pedeset godina« (1997).

I dok publika prati na rubu pozornice svečano izloženo i dramatično osvijetljeno listanje monografije o Cunninghamu, plesači na sceni doslovce simuliraju poze preuzete iz tri stotine objavljenih fotografija. Alastair Macaulay, kritičar New York Timesa, u tekstu objavljenom 4. studenog 2013. godine, napisao je kako je riječ o istovremeno »površnoj i blesavoj koreografiji«, u kojoj plesači odgovaraju Cunninghamovoj metodi izrazito povanjšteno i bez ikakve dublje logike, k tome uz pop-rock glazbu, koja nema nikakve veze sa »stanjima zvuka« kakve je preferirao John Cage, poznat kao dugotrajni i najbliži Cunninghanov suradnik.

Ali stvari nipošto nisu tako jednostavne. Charmatz, naime, radi na temi »prijenosa poze« kojom koreografski materijal bitno usporava i postiže specifičnu skulpturalnost, ovdje modeliranu i na profesionalnim plesačkim tijelima i na neprofesionalnim izvođačima (izvedba istog koreografskog materijala s amaterskim plesačima dogodila se dan ranije na platou ispred Muzeja suvremene umjetnosti; dok se izvedba plesnih profesionalaca odigrala unutar MSU-a), pa je tako i hrvatska publika mogla vidjeti dvije verzije istog gestualnog korpusa.

U oba slučaja, Charmatz čuva Cunninghmovo načelo o slobodi plesačkog izbora ulančavanja zadanog materijala, odnosno o slobodi izbora tranzicije iz jedne poze u drugu, uslijed čega je sačuvan i originalni eksperimentalni naboj izvedbe. Humorni učinak koji stvara nasumičnost fotografskih poza vrlo uspješno dovodi u pitanje logički poredak tumačenja umjetnosti s kojim se borio i Cunningham, dakle »vjernost« predlošku postignuta je mimo očekivane muzeifikacije koreografskog rada. Sat vremena ove predstave zbilja nalikuje parodičnom prelistavanju nečijeg opusa, s time da namjerno prevelika doslovnost umjetničke biografije kao svojevrsne slikovnice ili fotografskog albuma stvara i određenu dimenziju nadrealizma, kao i diskretne zaigranosti, koje je veoma intrigantno pratiti.

Pogled unaprijed

Tri najkvalitetnija gosta ovogodišnjeg Tjedna – burleskna Karina Holla, ironični Boris Charmatz i transični Vincet Mantsoe donekle su opravdali međunarodnu selekciju Mirne Žagar, ali i ukazali na velike nesrazmjere festivalskog programa, kao i na potrebu znatno sustavnijeg i zgusnutijeg planiranja nadolazećeg Tjedna suvremenog plesa. Posebna je tema kako prizvati domaću plesnu scenu iz produkcijske obamrlosti i iscrpljenosti, za što ne bi dostajao ni daleko spektakularniji festivalski program.

Ali pomogla bi svakodnevna i sustavna podrška umjetničkim istraživačima, za što ćemo sasvim sigurno morati osnovati nove plesne institucije, otporne na licemjerje kako kulturne, tako i političke uprave, te spremne uistinu stvoriti dostojne radne uvjete za sve ugroženiju i ugroženiju umjetničku vrstu: hrvatski suvremeni ples.