Intervju

Pijanist Goran Filipec o fokusu na virtuozna, a rjeđe svirana ili zaboravljena djela, suradnji s Naxosom i Lisztu

Svjetlana Hribar

Snimio Sergej DRECSHLER

Snimio Sergej DRECSHLER

Nakon što je 2016. objavljen CD s Lisztovim Paganini etidama, koje su polučile izniman uspjeh kod kritike i publike te Grand Prix du Disque društva Ferenz Liszt iz Budimpešte za najbolje izdanje s Lisztovim djelima te godine, 14. travnja Naxos je objavio moje najnovije snimke s Lisztovim plesovima. I ova je ploča dio projekta snimanja kompletnih Lisztovih klavirskih djela, koji će  brojiti stotinjak CD-ova



Goran Filipec, riječki pijanist s pariškom adresom, ovih je dana objavio šesti kompaktni disk za diskografsku kuću Naxos, čime je svojoj umjetničkoj i pijanističkoj osobnosti otvorio u svijetu glazbe sasvim novi prostor. Naime njegovo zanimanje za klavirsku literaturu koja se rijetko izvodi ili je zaboravljena, a pritom se radi o virtuoznim djelima koja su od ranih dana bila predmetom njegova interesa, stavilo je fokus glazbene javnosti na ono što radi, a sve pod zaštitnim znakom jedne od najvećih diskografskih kuća u svijetu danas.


– Kad sam izdavačkoj kući Naxos ponudio snimku kompletnog klavirskog opusa Ive Mačeka, nisam ni pomišljao da bi se ta eventualna suradnja mogla prometnuti u dugotrajniji angažman. Bio sam naprosto sretan što su Mačekova klavirska djela privukla njihovu pažnju, jer njegove skladbe smatram iznimno vrijednima u kontekstu hrvatske glazbene kulture, a stota obljetnica rođenja kompozitora bila je povoljan trenutak za njihovo predstavljanje međunarodnoj publici.


Žao mi je, iako istovremeno i drago, da je veće zanimanje za našeg istaknutog klavirskog pedagoga i skladatelja, a rođenog Riječanina, pokazala jedna multinacionalna diskografska kuća, nego hrvatska i riječka kulturna sredina.To je kompliment Mačeku, a možda na neki način i meni osobno, kao interpretu i predlagatelju snimljenog repertoara za objavu.




Tu nije stala Vaša suradnja s Naxosovom serijom ploča pod naslovom Grand Piano. Nedavno ste objavili u istoj ediciji i Blagoja Bersu – hrvatskog skladatelja nedovoljno poznatog i u Hrvatskoj.


– Istina. Ponovno se radilo o mojoj inicjativi: odlučio sam snimiti cjelokupni klavirski opus Blagoja Berse, koji sam, kao i Mačeka, ponudio izdavaču. Pristali su objaviti ga na dvije kompaktne ploče. Prva je izišla u javnost u siječnju ove godine, a u ožujku je, uz sjajnu kritiku britanskog časopisa Gramophone, proglašena snimkom mjeseca.


Imaginativna glazba


Nisam očekivao toliko komplimenata na račun tog albuma, jer je Bersa gotovo nepoznat međunarodnoj glazbenoj javnosti. Kritičar Gramophona koji piše o disku napominje, međutim, da je od ranije poznavao Bersinu simfonijsku poemu »Sunčana polja« te je zbog toga moja ploča vjerojatno privukla njegovu pažnju.


Kako ste se odlučili baš za Bersu? Rođeni Dubrovčanin, školovao se u Zadru, Beču i Trstu, poznatiji je po simfonijskoj i opernoj glazbi, iako je pisao vokalnu liriku i klavirske skladbe.


– Izuzev nekoliko djela, ne mogu reći da sam poznavao njegov klavirski opus – naprosto, uzeo sam note i čitao! Upoznavajući Bersina djela shvatio sam da se radi o vrlo imaginativnoj glazbi. Možda bi pretenciozno bilo reći da te skladbe stilski prate epohu njegova vremena, jer se ona ipak oslanja na idiome ranijih razdoblja. Bersin muzički jezik daleko je jednostavniji od njegovih suvremenika, kao što je npr. Richard Strauss. Ali radi se o neposrednom, povremeno i dirljivo iskrenom izričaju koji, bez obzira na činjenicu da »reciklira« ranije eksploatirane muzičke formulacije, uspijeva zadržati određenu dozu svježine i autentičnosti.


Kakve su bile reakcije hrvatske javnosti na objavljen prvi disk klavirskog opusa Blagoja Berse? Čini mi se da svojim istraživačkim radom činite veliku uslugu hrvatskoj umjetničkoj glazbi.


– Reakcije pojedinaca bile su vrlo pozitivne. Izdanje mog albuma možda je izgubilo na težini zbog činjenice da se u vrijeme njegove pripreme pojavila kompaktna ploča Rubena Dalibaltayana s Bersinim djelima. Dakle isto smo mislili, iako nismo znali da se obojica bavimo Bersom! Radi se međutim o različitim projektima, budući da sam ja odlučio snimiti njegov cjeloviti klavirski opus, koji će biti dovršen na drugom CD-u sljedeće godine.


Lisztovi plesovi


A upravo prije nekoliko dana objavljen je Vaš drugi CD u Naxosovoj kolekciji kompletnih Lisztovih djela, treći izlazi u rujnu, a sljedeće godine slijede još dvije kompaktne ploče s Lisztovim skladbama.


– Točno. Nakon što je 2016. godine objavljen CD s Lisztovim Paganini etidama, koje su polučile izniman uspjeh kod kritike i publike te Grand Prix du Disque društva Ferenz Liszt iz Budimpešte za najbolje izdanje s Lisztovim djelima te godine, 14. travnja Naxos je objavio moje najnovije snimke s Lisztovim plesovima. I ova je ploča dio projekta snimanja kompletnih Lisztovih klavirskih djela, koji će u konačnici brojiti stotinjak CD-ova.


Kako ste izvršili izbor plesova što su se našli na ploči?


– Predložio sam neke rjeđe svirane i snimane, gotovo zaboravljene komade, ali i one koji se često nalaze na koncertnim repertoarima. Neki od tih komada predstavljaju stil mlađeg Liszta koji teži visokom virtuozitetu i pijanističkoj ekstrovertnosti, dok u drugima primjećujemo kasniji stil reducirane virtuoznosti, određene pijanističke pragmatičnosti i složeniji harmonijski jezik autora. Na ploči je Csardas macabre, koji pijanisti relativno često sviraju ili vrlo popularan Grand galop chromatique, Valse soubliées, ali i neki nepravedno zaboravljeni komadi, koji nisu ništa manje vrijedni.


Kroz rad na snimkama o kojima govorimo, uvjerio sam se da ono što možemo nazvati »prirodnom selekcijom vremena«, neki put nepravedno baca u zaborav neka sjajna djela, a i umjetnike iz povijesti. Ne možemo stoga reći da su sva vrijedna djela »otporna« na vrijeme. Neka od njih nestaju s koncertnih repertoara i treba ih nanovo otkriti.


Što će se naći na trećem kompaktnom disku u Naxosovoj seriji kompletnih Lisztovih djela u rujnu?


– Bit će to CD s Lisztovim klavirskim poemama, dakle djelima koja su inspirirana Danteom, Lamartienom, Lenauom, Bürgerom, Raffaelom… Na programu će se naći Consolations, Sposalizio, Prolegomènes à la Divina Commedia: Après une lecture du Dante, Mephisto valse, druga Lisztova balada inspirirana poemom Lenore. Svi ovi komadi snimljeni su u nešto manje poznatim verzijama. Liszt je svoja djela često dorađivao i rearanžirao. Tako sam npr. Mephisto valse, koji je zapravo klavirska verzija istoimene simfonijske poeme istog autora, snimio s materijalom koji je Liszt dodao naknadno, nakon objave klavirskog djela i taj se materijal rijetko izvodi. Après une lecture du Dante snimljena je u drugoj od ukupno tri postojeće verzije. Razne varijante Lisztovih komada pozivaju na refleksiju o mogućim realizacijama glazbene ideje i odnosima između ideje, notacije i interpretacije. Nijedan od tih triju elemenata vjerovatno ne predstavlja djelo u potpunosti. Djelomično ga međutim predstavljaju sva tri. Slična je situacija i s Paganini etidama, koje sam prije nekoliko godina snimio, a koje isto postoje u raznim verzijama.


Papandopulo i Paganini na klaviru


Kad govorite o Paganiniju, htjela bih spomenuti još jedan disk, objavljen ove godine, koji je izravno vezan uz Vaša istraživanja za doktorat kojim završavate studij na Sorbonni.


– Da, to je također Naxosovo izdanje pod naslovom »Paganini na klaviru« (Paganini at the Piano). Radi se o komadima koje sam pronašao radeći na doktoratu i istražujući klavirski repertoar u vezi s Paganinijem, a na neki se način nadovezuje na CD s Lisztovim etidama.


Naime autori su sve redom sljedbenici velikog pijanizma koji je započeo Liszt, asimilacijom Paganinijeva virtuoziteta, a predstavljaju varijacije na Paganinijeve teme i aranžmane violinskih Capriccia.


Objasnite.


– Ukratko, Paganini je na violini istraživao nova izražajna sredstva, nove tehnike izvođenja, nove efekte. Nakon što ga je Liszt čuo u Parizu, 1832. godine, bio je oduševljen i tada je formirao svoju klavirsku tehniku, a osim virtuoziteta, od Paganinija je naslijedio i želju za istraživanjem do tada nepoznatih mogućnosti instrumenta.


Autori svih djela na CD-u »Paganini on Piano« su briljantni pijanisti koji su nastavili Lisztovu tradiciju u velikoj maniri: Ferruccio Busoni, koji je sam pisao o tome da je nakon studija Lisztovih djela u potpunosti reformirao svoju tehniku (što podsjeća na odnos između Liszta i Paganinija). Zatim, Mark Hambourg i Ignaz Friedman, koji su prijateljevali s Busonijem i bili učenici Theodora Leschetizkog u Beču – njegova je škola bila inspirirana Lisztom i Antonom Rubinsteinom, a sam Leschetizky je bio Lisztov prijatelj. Onda Michael Zadora, koji je bio učenik Busonija i Leschetizkog, koji je također preradio dva Paganinijeva Capriccia.


Dakle to su autori različitih pijanističkih stilova, ali pripadaju istom krugu, gotovo dinastiji, velikog stila. Pisali su djela na Paganinijevu glazbu kao neki hommage violinistu, a njihov tzv. veliki stil vuče korijene iz njegove violine.


Jedini koji ne pripada tom krugu je Boris Papandopulo, koji je međutim također bio inspiriran i zatravljen Paganinijem, a uvrstio sam njegove skladbe na ploču, jer to zaslužuje kao izniman skladatelj s našeg područja.


Povratak Scarlattiju


Kad smo već kod virtuoznog pisanja i sviranja, prošle godine ste objavili i CD sa Scarlattijevim skladbama.


– Da, lani u srpnju je Naxos predstavio tržištu te moje snimke. Scarlatti mi je oduvijek bio iznimno drag skladatelj, kojem, zbog spleta okolnosti, nisam uspio posvetiti pažnje koliko sam želio. Kad mi je izdavač ponudio da snimim 20-ak njegovih sonata, učinilo mi se da je to pravi trenutak da to napokon učinim!


Gotovo sam imao osjećaj da učim svirati klavir ispočetka. Kao i u radu sa svim djelima, morao sam se prilagoditi kompozitoru i njegovu jeziku, teksturi partiture i uopće stilu. Budući da Scarlattija ranije gotovo i da nisam svirao, trebalo je svašta istražiti, pronaći, a i razviti određene nove tehnike potrebne za interpretaciju njegove muzike. Zanimljivo je do koje je mjere izvođački stil interpreta uvjetovan skladateljem i njegovim tretmanom instrumenta. Naravno, Scarlatti je na raspolaganju imao instrument koji se uvelike razlikovao od modernog klavira.


Pokušavate li u interpretaciji približiti efekte klavira Scarlattijevom čembalu?


– Nikako. Mislim da je ignoriranje vremenskog konteksta nešto što ni na koji način ne pridonosi autentičnosti interpretacije, ako uopće ima smisla govoriti o njoj. Kad bismo danas primjerice svirali Scarlattija na klaviru bez pedala samo zato što čembalo nema mogućnost produljivanja trajanja zvuka pedalom, učinili bismo dvije greške: ignorirali bismo realne mogućnosti današnjeg instrumenta i takvo izvođenje plasirali u vremenski kontekst koji mu ne pripada. Isti je slučaj s »legatom«, koji je po mom mišljenju dobrodošao u Scarlattijevim melodijama. Ima pobornika raznih »asketskih« koncepata u glazbi, ali ja se osobno ne mogu oteti dojmu da ima nešto isforsirano i neprirodno u njihovu pristupu. Mislim da nijedan kompozitor ne bi namjerno odbacio mogućnosti instrumenta koji mu stoji na raspolaganju i da bi Scarlatti, da je imao na raspolaganju moderni klavir, koristio sve njegove resurse. U tom smislu historijski informirana interpretacija ne implicira nužno historijsku interpretaciju. Drugačija je situacija npr. s vokalnom glazbom, pošto znamo da ljudski glas nije evoluirao od vremena barokne ili srednjevjekovne vokalne prakse. U tom kontekstu historijske rekonstrukcije imaju daleko veći legitimitet.


Snimanja i koncerti


Prošle godine ste snimali za Naxos s nastarijim engleskim orkestrom – Liverpulskom filharmonijom.


– U suradnji s istaknutim Naxosovim dirigentom Alvarom Cassutom u Liverpoolu sam snimio klavirski koncert najvećeg portugalskog simfoničara 20. stoljeća – Jolly Braga-Santosa. CD će biti objavljen u listopadu ove godine.


Bilo je to zaista fantastično iskustvo! Imali smo malo vremena za snimanje, bio sam skeptičan hoće li nam uopće uspjeti bez zajedničkih proba i bez ikakvih referentnih snimaka, ali svi smo bili izvrsno pripremljeni, a imali smo i sjajnu tehničku ekipu. Paralelno s tonskim dijelom, snimljen je i dokumentarni film o nastanku ovog CD-a, koji će biti emitiran u Portugalu negdje u vrijeme objave diska.


Kakvi su Vam daljnji planovi? Uz sva snimanja koja su zaista učestala, vi neprestano i koncertirate po svijetu.


– Sljedeće godine na redu je snimanje drugog dijela Bersinih klavirskih djela, zatim album s Lisztovim preradama Schubertovih pjesama, pa album s Lisztovim djelima za klavir i orkestar s mađarskom Kodály Filharmónijom; potom prvi CD s djelima Ignaza Friedmana, čije fenomenalne snimke Chopina, Mendelssohna, Liszta poznajem od ranije, a kao skladatelja sam ga upoznao snimajući prošle godine njegove Paganini etide. Mislim da kao kompozitor zaslužuje mnogo više pažnje nego je dosada imao, tako da ću možda snimiti za Naxos i njegov cjelokupan klavirski opus.


Dakle posla ima još mnogo, pokušavam sve uskladiti s koncertima – jer od nečeg se mora živjeti – a u završnici sam s umjetničkim doktoratom na Sorbonni, koji je više od muzikološkog istraživanja i tiče se izvođačke prakse, sa znanstvenog, istraživačkog aspekta.


Sve što sam radio dosad otvorilo mi je neki novi put naprijed. Vidjet ćemo što će biti dalje. A mojoj riječkoj publici mogu poručiti da se svi spomenuti CD-ovi mogu pronaći u Dallas Shopu!