BERLIN Nakon tri sjajna filma (»Shotgun Stories«, »U zaklon« i »Mud«) nastavlja se suradnja Jeffa Nicholsa s njegovim obiteljskim glumcem Michaelom Shannonom. U ništa lošijem najnovijem Nicholsovu filmu »Midnight Special«, čiji autor kao inspiraciju navodi Carpenterov »Starman«, on glumi brižljivog oca koji pokušava učiniti sve da uz pomoć prijatelja, bivšeg rendžera (Joel Edgerton), zaštiti sina od nasilja katoličkih fundamentalista, koji vjeruju da dječak posjeduje nadnaravne moći. Oca proganjaju ništa manje nasilni vladini službenici i FBI, koji vjeruju da je dječak hodajuće oružje i da ima sposobnost navođenja satelita i otkrivanja njihovih tajnih šifri.

No dječak – koji stalno nosi plave plivačke naočale da ne bi došao u dodir sa sunčevom svjetlošću, a čije oči isijavaju zasljepljujuću svjetlost – vjeruje da dolazi s nekog drugog svijeta koji nas promatra i želi se tamo vratiti.  Iako u filmu ima puno više Dona Siegela nego Johna Carpentera, ali i neizostavnog Spielberga, autor suptilno sondira američke paranoje i histerije agresivnog državnog aparata.  

Zemlja na prekretnici

Nakon »Vic + Flo ugledaše medvjeda«, kanadski sineast Denis Cote vraća se u konkurenciju Berlinalea idiosinkratskim komadom »Boris bez Beatrice«, čijem se arogantnom protagonistu život naglo mijenja nakon što njegova žena, ministrica u kanadskoj vladi, zbog teške depresije ostane prikovana za krevet njihove šumske vile, pa on pronalazi utjehu u seksu s njenom ruskom njegovateljicom. Čitavu stvar još će mu više zakomplicirati pismo misterioznog pošiljatelja (igra ga Denis Lavant, omiljeni glumac Leosa Caraxa kojeg smo zadnji put gledali u »Svetim motorima«) koji ga počinje suočavati sa stvarima o kojima ne želi razmišljati. Odjeven u svečanu indijsku odjeću, Lavant je jedni koji spašava ovaj promašeni film, dok monologom o Tantalu pokušava dokazati junaku da je on jedini i glavni krivac za ženinu depresiju, melankoliju i epizode katatonije, kao sublimacija svih stresova suvremenog svijeta.  

Kaos i frustracije postrevolucionarnog Tunisa bilježi Mohamed Ben Attia u filmu »Hedi«, također prikazanom u konkrenciji za nagrade. Naslov filma ujedno je i ime njegova junaka, mladog trgovca automobilima koji živi život onako kako su to drugi planirali (majka mu odabire nevjestu, na taktove šefa mora skakati), vjerujući da u njemu više ne može biti nikakvih iznenađenja, iako sanja da će jednoga dana netko objaviti album njegovih stripova. Ali onda će se dogoditi nešto što nitko, pa ni on sam, nije očekivao.

Tijekom poslovnog putovanja upoznat će mladu turističku animatoricu koja zabavlja nekolicinu preostalih njemačkih gostiju sablasno praznog hotela koji skupo plaća danak terorističkih napada. No ona želi da zajedno napuste Tunis, natjeravši Hedija da počne sam donositi odluke i izađe iz svoje čahure. Ovaj nježni i smireni komad o sreći, odbacivanju tradicionalnih vrijednosti i boli slobode, fina je alegorija o zemlji koja se našla na prekretnici.

Nova imigrantska tema

Možda dosad najradikalniji pristup u poplavi filmskih imigrantskih tema koristi eksperimentalni sineast Philip Scheffner. Uvodni kadrovi  njegova komada »Havarija« prikazanog u off programu Forum, hvataju gumenjak nakrcan izbjeglicama. Potom kamera hvata turiste na kruzeru koji promatraju more. Okomita zraka sunca razdvaja gumenjak od kruzera. Na površini vode njišu se sablasni ljudski odrazi. Spasilačka ekipa s kruzera traži od očajnika na gumenjaku da budu strpljivi, jer helikopter samo što nije stigao. Žena u Francuskoj razgovara s mužem koji se nalazi u Alžiru. Irski turist sve to snima svojom kamerom. Brodska posada, uglavnom sastavljena od Ukrajinaca i Rusa, prisjeća se bliskih susreta s izbjegličkim gumenjacima i priča nam o svojoj svakodnevnici i svijetu u kojem žive.

Scheffner pokušava te nekoherentne slike i zvukove međusobno razdvojiti da bi stvorio prostor percepcije koji dopušta gledatelju da donese vlastite stavove, a da pri tome ne izgubi predmet promatranja.