Karl Jaspers i njegova misao su, bez ikakve dvojbe, u velikoj mjeri obilježili novodobnu europsku filozofiju i znanost; radikalnim zahvatom u bit mišljenja i moćnom stvaralačkom akribijom, kao i enciklopedijskim uvidom u nepregledno mnoštvo ideja i teorija, obogatio je našu kulturu kao malo tko prije, ali i poslije njega. U tom pogledu njegova filozofija predstavlja jedan od najznačajnijih misaonih poduhvata u povijesti naše civilizacije. U brojnim povijestima filozofije njegovo se ime u pravilu svrstava među egzistencijaliste i to one tzv. humanističke, sartreovske provenijencije što je zapravo nedopustivo pojednostavljenje njegovih ideja i razigranog duha, gotovo barokno bogate misli, a također ga mnogi (ne)izravno i pomalo zločesto omalovažavaju kao filozofa, tvrdeći da kao psihijatar nije imao dovoljno dubok uvid u sve tajne i zagonetne labirinte u »tumačenju bitka«, te da mu ta nedorečenost sužava i smanjuje »filozofsku širinu i legitimitet«.

Ali, zapravo ono što mu se pripisuje kao mana, upravo je najjače oružje Jaspersova genija; uostalom zar psihijatri poput S. Freuda i K.G. Junga nisu u sličnom misaonom kontekstu zaorali duboku brazdu u povijesti filozofije i tako za sobom ostavili neizbrisiv trag bez kojega bi nam bilo nemoguće razumjeti suvremenog čovjeka, njegovu (pod)svijest, duhovnu strukturu, te simbole i snove u totalitetu. A Jaspers je upravo zahvaljujući širini i dubini svoje spoznaje zakoračio u nove i neistražene horizonte, otkrivši nam svojom stvaralačkom alkemijom neslućene vidike bez kojih novodobna slika čovjeka i njegova svijeta ni izdaleka ne bi bila tako »opipljiva i (samo)razumljiva«.

Niz kapitalnih studija

Već je u ranoj mladosti upoznao tekstove Kanta i Kjerkegaarda, koji su nesumnjivo u znatnoj mjeri odredili pravce njegova promišljanja. Po očevoj želji upisao je 1901. pravo u Freiburgu i Münchenu, ali nakon tri godine, upravo isprovociran bolešću, prešao je na medicinu koju je studirao u Göttingenu, a potom i u Heidelbergu gdje je i diplomirao. Tu je i ostao i na tamošnjoj klinici se posvetio psihijatriji (sve do 1913.), ali u međuvremenu je doktorirao kod slavnog Wilhelma Windelbanda iz opće psihopatologije. Nezadovoljan dotadašnjim metodama u liječenju duševnih oboljenja pokušao je, koristeći se psihološkim analizama, ali i filozofskim pristupima u poimanju svijeta i vrijednosti, unaprijediti tehnike i forme psiho-socijalne skrbi.

Jaspers i Heidegger

Još dok je djelovao kao liječnik, Jaspers je došao u kontakt s Maxom Weberom, ali i krugom ljudi oko njega (Ernst Bloch, Emil Lask, Georg Simmel, György Lukacs), čime je samo produbio svoje spoznaje. A kada je 1913. godine objavio svoj opsežan habilitacijski spis »Allgemeine Psychopathologie« (»Opća psihopatologija«), a potom 1919. »Psychologie der Weltanschaungen« (»Psihologija svjetonazora«), koje su imale znatan odjek u akademskoj javnosti; Jaspers je jasno naznačio filozofski oblikovane psihološke metode koje će kasnije snažno utjecati na razvoj njegovih, ali i tuđih filozofskih doktrina. Tijekom 1916. godine bio je imenovan predavačem filozofije na sveučilištu u Heidelbergu, a 1922. postao je redovitim profesorom na katedri filozofije koju je dijelio s neokantovcem Heinrichom Rickertom s kojim se u mnogo čemu nije slagao. Ali bez ogleda na Rickertov pomalo podsmješljiv odnos prema Jaspersu, nedvojbeno je razdvajanjem bitka i vrijednosti utjecao na svog kolegu, koji je u tom duhu i formulirao temeljna filozofska pitanja po ugledu na Kanta. U to se vrijeme Jaspers upoznao i s Martinom Heideggerom s kojim je intenzivno surađivao, a danas obojicu smatramo utemeljiteljima egzistencijalističke filozofije u Njemačkoj, iako valja napomenuti kako Heidegger naprosto nije podnosio da ga se, zajedno s Jaspersom svrstava u to društvo. Prijateljski odnosi između njih vremenom su se s razvojem političkih (ne)prilika u Njemačkoj pogoršavali, a nakon što se Heidegger učlanio u NSDAP (1933.), Jaspers je definitivno, demonstrativno prekinuo svaki kontakt s njim, iako ih je njihova zajednička studentica Hannah Arendt pokušavala pomiriti i »smiriti strasti« u njihovom odnosu.

Tijekom nacističke vladavine Jaspersu je bilo zamjerano što se oženio Židovkom (vjenčao se s Gertrudom Mayer 1910.); zamjerali su mu njegove antifašističke stavove (iako je u sumrak Wiemarske republike kritizirao parlamentarnu demokraciju), a posebice na tumačenju filozofije Friedricha Nietzschea kojeg je, po njihovu mišljenju, tumačio u antinjemačkom duhu, tako da su ga 1937. godine izbacili sa sveučilišta.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da je Heidegger bio, bez ogleda na međusobnu suradnju, izrazito kritičan prema Jaspersovoj filozofiji i naglašavao kako je njegov »metodički pristup zasnovan na laž(nost) i subjektivističke metafizike i kartezijanske ontologije« i da je »nedozvoljeno« uveo weberovske sociološke kategorije u filozofsku analizu. Istina, ni Japers nije ostajao dužan, ali u svojim je kritikama bio daleko blaži; kritizirao je Heideggerovu fundamentalnu ontologiju zamjerajući joj da se »gubi u etičko-humanističkom nesuglasju«.

A kad su nacisti Jaspersu zabranili i objavljivanje knjiga, povukao se sa suprugom u »anonimnost«, svjestan da se nalazi pod strogim nadzorom Gestapoa i da ih svakog trenutka mogu uhititi i poslati u logor. Za slučaj da se to dogodi, supružnici su pri sebi stalno imali skrivene pilule cijankalija kako bi mogli izvršiti samoubojstvo i spasiti se od poniženja i mučenja u logoru. Nakon rata okolnosti su se dramatično promijenile; Jaspers se pobjednički vratio na sveučilište; intenzivno je radio na njegovoj obnovi, a utemeljio je i Forum za duhovnu i moralnu obnovu Njemačke kao jedan od neophodnih instituta u denacifikaciji društva.

U razdoblju od 1945. do 1949., a posebice u prvim godinama novoformirane Savezne Republike Njemačke, ispisao je na tomove komentara i analiza o političkim odnosima u svijetu i zemlji, o građanskom moralu i obnovi njemačkog društva, koji su postali nezaobilazni za formiranje demokratske kulture Zapadne Njemačke. Osim što je predavao u Heidelbergu, Jaspers je nastupao u iznimno slušanoj radioemisiji gdje je komentirao aktualna zbivanja, a u to je vrijeme objavio i studiju »Die Schuldfrage« (1946.) u kojoj je komentirao suđenje u Nürnbergu, jasno naznačivši: nisu svi Nijemci krivi za strašne nacističke zločine, ali su svi na neki način sukrivci za holokaust i samo tim priznanjem mogu ostvariti toliko potrebnu moralnu i duhovnu katarzu. Od 1950. godine podupirao je liberalno-konzervativnu politiku Konrada Adenauera, smatrajući da je ona bedem u obrani Zapadne Europe od prijeteće sovjetske kolonizacije. Međutim, ubrzo ga je počeo kritizirati nezadovoljan kompromisima na koje je njegova vlada pristajala. Nezadovoljan stanjem u domovini, Jaspers je 1948. prihvatio profesuru u Baselu u Švicarskoj, kamo se zajedno sa suprugom trajno preselio. Na tamošnjem je sveučilištu predavao do 1961. godine kada je otišao u mirovinu, ali je švicarsko državljanstvo dobio tek 1967., da bi ubrzo potom 26. veljače 1969. godine umro. Supruga ga je nadživjela još pet godina.

Pitanje krivnje

Tek po dolasku u Basel Jaspersova slava i ugled proširili su se diljem svijeta; primio je niz počasnih doktorata najuglednijih svjetskih sveučilišta, brojna priznanja i nagrade za svoj znanstveni rad, kao i za politički angažman, posebice po pitanju razrješenja odnosa individualne i kolektivne krivnje. Osim toga, ostale su zapamćene njegove polemike sa slavnim kalvinskim teologom Karlom Barthom (utemeljitelj dijalektičke teologije) i njemačkim protestantskim teologom Rudolfom Bultmannom koja je imala snažan odjek posebice u liberalno intelektualnim krugovima. Kritizirao je Bultmannovu strategiju biblijske demitologizacije, smatrajući da je time očistio Novi zavjet od sadržaja povijesne i mitske egzegeze, te je nametnuvši »licemjerni racionalizam« odbacio sve one manifestacije koje su našle »svoje usidrenje« u mitu i spiritualnom iskustvu.

Rekli smo da je Jaspers napisao cijelu biblioteku knjiga, a iz tog mnoštva valja izdvojiti najznačajnije: »Philosophie« 1-3(1932.), »Die geistige Situation der Zeit« (»Duhovna situacija našeg doba«, 1931.), »Vernunft und Existenz« (»Um i egistencija«, 1935.), »Der philosophische Glaube« (»Filozofska vjera«, 1948.), »Einführung in die Philosophie« (»Uvod u filozofiju«, 1953.), »Die grossen Philosophen« (»Veliki filozofi«, 1957.), »Die Atombombe und die Zukunft der Menschen« (»Atomska bomba i budućnost čovječanstva«, 1958.)…

Posebno treba istaknuti njegove tekstove o Van Goghu, Strindbergu, Descartesu, Nietzscheu, Kierkegaardu i drugima. Naravno, čitavi niz filozofa je utjecao na Jaspersovu misao, ali uz već spomenute treba istaknuti Platona, Plotina, Spinozu i Schellinga, ali nesumnjivo presudnu je ulogu imao Immanuel Kant kojeg je držao filozofom par excellence. Iz njegovih je kritika, po osobnom priznanju, naučio da je (raz)um nemir koji nas stalno tjera naprijed u nove duhovne avanture i koji nas nikada ne čini definitivno spokojnim i ostvarenim. U svojoj filozofiji Jaspers je zagovarao put kompromisa koji nas u tzv. graničnim situacijama brani od brojnih opasnosti (individualnih i općih), prije svega birokratiziranog i tehniciziranog racionaliteta koji zapravo nije ništa drugo do ekstremna forma iracionaliteta.

Pitanje krivnje Jaspers je kao obliku građanske situacije posvetio posebnu pozornost; naravno bio je isprovociran strašnim događajima iz Drugog svjetskog rata koje su skrivili nacisti, ali i za koje je visoku cijenu platio i sam njemački narod. Kako bi pojasnio fenomen krivnje, Jaspers ga je raščlanio na četiri pojma (kriminalna, politička, moralna i metafizička krivnja). Politička je krivnja usko vezana uz političku djelatnost i Jaspers je bio uvjeren kako za tu vrstu krivnje odgovorni moraju snositi rigorozne sankcije. Moralna je krivnja pojam koji se isključivo odnosi na individualnu odgovornost, a vezana je uz različite vrste (ne)činjenja, uključujući i onu političku i vojnu. U ovakvom poimanju krivnje u osnovi leži kantovski motiv, tj. svaki čovjekov čin prosuđuje se po moralnim kriterijima, jer je samo tako moguće formiranje moralnih nazora koji će nas dovesti do pokajanja i duhovne obnove. A, put pokore je skromnost. Metafizička krivnja označava zbilju iz koje jasno proizlazi kako je usud čovjekova bivanja krivnja; krivi smo za ono što nismo učinili, za sve ono što smo mogli, a nismo učinili kako bi spriječili zločin ili nepravdu. Ova vrsta krivnje je neizbrisiva i suštinski je povezana s našom egzistencijom. Jedina institucija koja ima ovlasti o tomu odluči(va)ti je Bog, a ova vrsta krivnje je fundamentalna i iz nje se rađaju sve ostale forme krivnje. Jaspers je također razlikovao kolektivnu i individualnu krivnju; po njegovom mišljenju nema kolektivne odgovornosti, izuzev ako se ne govori o politici i političkom djelovanju. Međutim, ova krivnja ima svoje granice; nezamislivo je moralno okriviti narod kao cjelinu, ali kolektivna odgovornost ima svoj puni smisao ako se primijeni na pripadnike određene organizacije ili skupine, primjerice članove nacističke partije.

Bitak i egzistencija

Po Jaspersu filozofija započinje traženjem bitka (koji je trostruko određen: kao objektivni bitak predmeta, subjektivni bitak svijesti, bitak po sebi), a izrasta iz čovjekove potrebe i čežnje da upozna tko je on to zapravo i zašto se zagubio u svojim »povijesnim lutanjima i traženjima«. Kao što postoje tri forme bitka, tako postoje i tri oblika čovjekove egzistencije, odnosno tri dijela filozofije koja je uvijek »prekoračenje granica«. Temeljna zadaća filozofije je rasvijetliti te oblike egzistencije, ali to nikada nije moguće učiniti u totalitetu, već samo približno, budući je egzistencija mogućnost a ne zbiljnost. Egzistencija se manifestira kroz različite forme komunikacije, slobode i granične situacije (borba, smrt, krivnja itd.) koje nas radikalno potresaju, ali nam ujedno otvaraju mogućnost, da dovedeni do očaja iskusimo iskonsku slobodu. Jaspes je imao neobično izoštren sluh za ono zagonetno, skriveno, tajnovito, nepredmetno i neumorno je i uporno tragao za iskonskim, autentičnim izvorima našeg iskustva i spoznaje o svijetu u kojem živimo, te na koncu o nama samima. Ono što je posebno odlikovalo Jaspersovu misao o bitku jest uvjerenje da se taj bitak ne može definitivno spoznati i rasvijetliti. Čovjekova je egzistencija slojevita, bogata, dinamična i opire se svakom pojmovnom znanju i mišljenju. Upravo stoga Jaspers je i zapisao: »Ontološki se ne može odrediti što je to čovjek; on je samome sebi nikada dovoljan, niti jednim znanjem u cijelosti obuhvaćen, čovjek je samome sebi vječna šifra«.

I tako dolazimo do možda najintrigantnijeg dijela Jaspersove filozofije. Transcendencija nije racionalno razumljiva, već se prepoznaje po šiframa koje su slojevite i mnogoznačne i nikada se do kraja ne mogu odgonetnuti. Postoje različiti vidovi dešifriranja, to jest dekodiranja stvarnog i onostranog; prisutni su na jedan način u umjetnosti, a na drugi u filozofiji, ali niti jedan do kraja ne rasvjetljava skrivenu suštinu stvari. Mnogi su upravo stoga Jaspersa proglašavali pesimističkim filozofom, ali zapravo on je samo iskreno priznao realnost, odnosno činjenicu da se nikada nećemo dovoljno približiti Apsolutu i to je naša tragedija, ali i sreća. Sustajanje, kako to naziva Jaspers, nužan je rezultat svih naših napora, a to je ujedno i posljednja šifra koja nam ostaje vječitom tajnom. Husserl i Rickert okrivili su Jaspersa za antropološku kontaminaciju filozofske analize; a posebice je u svojoj kritici bio žestok Paul Ricoeur, ali ništa nježniji nisu bili ni predstavnici rimokatoličke i protestantske teologije koji su mu zamjerali poimanje Boga kao transcendencije itd. Možda je to razlog zašto Jaspers nije poput ostalih velikih filozofa za sobom ostavio nikakvu svoju filozofsku školu; imao je brojne poklonike, ali ne i sljedbenike.

Originalan filozofski glas

Za razliku od Sartrea ili Heideggera (o)stajao je u uzvišenoj osamljenosti, nalik veličanstvenom obelisku kojeg svi vide, mnogi mu se dive, ali dok se nalaze u njegovu podnožju, čini im se nedodirljiv i nedostižan. Međutim, Jaspers je bio i ostao, a to je vrijeme dokazalo, autentičan mislilac, originalan filozofski glas koji je na specifičan način baštinio svekoliko znanstveno i duhovno iskustvo našega doba. Istodobno, ostao je otvoren prema svim ključnim problemima povijesti, ali i naše epohe. Zaslužan je što je bolje nego itko drugi prepoznao duh vremena (i duhovnih osnova života), ali i »stanje duše i slobode« konkretnog čovjeka, te što je razotkrio skrivene uzroke duhovne i društvene krize sa svim njenim dramatičnim implikacijama.

Filozofija mora čovjeku omogućiti relevantnu dijagnozu vremena, a izvodi se iz kritike znanstvenog uma. Jaspers je uočio granice znanosti koja nam usprkos svojoj egzaktnosti daje samo partikularne spoznaje i nikada nije u stanju zahvatiti cjelinu egzistencije. Stoga trebamo pronaći put povratka filozofiji koja vidi cjelinu, onemogućava dezintegraciju čovjeka i svijeta. Utoliko je Jaspers mislilac krize i slobode, a kriza znanosti se ne nalazi u granicama njenih mogućnosti, već u svijesti o smislu postojanja. Egzistencija je simbol Jaspersove filozofije jer određuje značenje i smisao niza tzv. referentnih pojmova (istina, komunikacija, ljubav, smrt, Bog, krivnja, granične situacije itd.) i time obuhvaća cjelinu čovjeka, tj. život i stvarnost kao imanenciju, ali i kao transcendenciju. Cijeli je naš život zapravo sabijen u ovaj raskorak i odvija se između suprotnosti koje se nikada ne mire. Život u svojoj beskonačnosti nam nije shvatljiv i upravo stoga, tvrdi Jaspers, nema, niti može biti definitivnog rješenja. Čovjek je vječito razapet između prostora i vremena, između povijesnih i duhovnih situacija. Ali, čovjek je slobodno biće i ima mogućnost transcendiranja vlastite, egzistencijalne (za)datosti. Samo mora biti svjestan puta kojim prolazi, bez iluzija da će kalvariju života ikada u cjelini shvatiti ili spoznati. Ili kako u »Uvodu u filozofiju« piše Jaspers: »Tko se više ne čudi, taj više ne pita. Tko više ne zna ni za jednu tajnu, taj više ne traži. Uz temeljnu uzdržanost na granicama mogućnosti znanja filozofiranje poznaje i punu otvorenost za ono što se na granicama znanja pokazuje kao nešto što se ne može znati«.