Slikarska zvijezda

Zlatan Vehabović “Tamno bijela zemlja”: Slike koje bilježe labuđi pjev prirode

Tihomir Ponoš

Zlatan Vehabović / Foto: D. KOVAČEVIĆ

Zlatan Vehabović / Foto: D. KOVAČEVIĆ

Autor je izložio velika, gotovo monumentalna platna, ali i mala na kojima dominiraju portreti lokalnog stanovništva. Slikao je prirodu, surovu i divlju, ali i prolaznu zbog snage klimatskih promjena i topljenja glečera



ZAGREB Izložba »Tamno bijela zemlja« Zlatana Vehabovića, jednog od najcjenjenijih slikara mlađe generacije, otvorena je u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Izložba je rađena namjenski za taj izložbeni prostor u okviru ciklusa site-specific izložbi, pokrenutog prije desetak godina.


Vehabović je u sklopu boravka na umjetničkoj rezidenciji pet tjedana u jesen 2016. godine jedrenjakom plovio rubnom, nezamrznutom regijom polarnog arktičkog mora uz obale otoka Svalbard, gdje na prostoru većem od Hrvatske živi oko tri tisuće ljudi. Vehabović se iskrcavao na nenaseljenim priobalnim područjima, obilazio nastanjena i napuštena boravišta, a sve je dokumentirao fotoaparatom. Po povratku u Zagreb, na temelju tih fotografija Vehabović je naslikao 21 djelo, od kojih je 20 izloženo.


Arktički krug


– Bilo je to putovanje kakvo vjerojatno više nikada neću ponoviti. Kad smo u rujnu 2016. stigli u arktički krug dan je trajao 12 sati, a samo nekoliko tjedana kasnije pet sati. Kolikogod da je trajalo, svjetlo je uvijek bilo jako, kazao nam je Vehabović. Autor je izložio velika, gotovo monumentalna platna, ali i mala na kojima dominiraju portreti lokalnog stanovništva.




Slikao je prirodu, surovu i divlju, ali i prolaznu zbog snage klimatskih promjena i topljenja glečera. Kako je kazao u jednom intervjuu, »to je labuđi pjev prirode, koja umire u teškom činu topljenja glečerskog leda«. Krajolici koje je slikao su i surovi i klimatski ekstremni (iako je Vehabović bio na Svalbardu u rujnu, temperatura je bila ispod nula stupnjeva Celzijevih, što se i vidi iz odjeće portretiranih), a istodobno krhki, promjenjivi i uništivi.



Čovjek se suočava sa snagom prirode, a priroda se mijenja zbog moći čovjeka. Pojedine njegove slike su gotovo depresivne (ali doista majstorski komponirane i realizirane, kao da su snimljene širokokutnim objektivom) i prikazuju golemi prostor hladnoće i (sve manje) leda i nepregledne praznine (praznine s ljudskog gledišta), s tek ponekim čovjekom.


Iz tih se slika može iščitati paradoks sudara čovjeka i prirode – čovjek prirodi ne treba, ali je može svojim djelovanjem razoriti. Istodobno, kako piše kustos izložbe Branko Franceschi, ta »divljina je pregažena, iako ne i poražena«. Dapače, iz toga što divljina nije poražena, može se iščitati da je ona ta koja će uzvratiti udarac, i to klimatskim promjenama, a te promjene najbrže su vidljive u polarnim područjima i s njih se šire na ostale dijelove Zemlje.


Smirujuća ljepota


Izložba se može tumačiti i kao međuigra, svojevrsno suprotstavljanje čovjeka i njegovih svakodnevnih predmeta i surova pejsaža. Taj je pejsaž, na svoj način, lijep. Ne u smislu tradicionalnog pejsažnog slikarstva, ne u smislu »naših« kontinentalnih, često pitomih prirodnih ljepota, ali u toj goleti, ledu, prostranstvu u kojega je čovjek intervenirao primjerice golemim satelitskim antenama, ima smirujuće ljepote.


Vehabovićevevom izložbom, otvorenom do 2. rujna, Umjetnički paviljon nastavlja obilježavanje svoje 120. obljetnice.