CANNES»Znam koliko mi je godina, ali ni sam u to ne vjerujem« – otkriva uistinu jako vitalan i živahan Woody Allen koji je na pragu ulaska u deveto desetljeće života pa, dodaje: »I s navršenih 80 godina života osjećam se mladim i punim energije. Nemam nikakvu tajnu, pazim što jedem i vježbam, a imam i dobre gene. Moji roditelji su doživjeli sto godina, pa iako znam da ću jednog dana završiti u invalidskim kolicima i ljudi će govoriti – vidiš, to ti je Woody Allen, sjećaš ga se? – do tada ću snimati filmove i uživati u životu koliko mogu«.

Kišovito i prohladno vrijeme pokvarilo je otvaranje najvećeg svjetskog filmskog festivala i otežalo paradiranje slavnih ljepotica u glamuroznim toaletama i visokim potpeticama legendarnim crveniim tepihom koji vodi do ulaza u Grand Theatre Lumierea, no raspoloženje je popravio novi film Woodyja Allena »Cafe Society« kojemu je pripala čast da otvori 69. filmski festival u Cannesu.

Protiv natjecanja

Elegantno snimljena, duhovita i pametna humorna drama punokrvni je vudialenovski film u kojem je legendarni filmaš još jednom vrlo uspješno ukomponirao sve svoje autorske i intimne preokupacije: ljubavne drame, bojazan od smrti, »židovski« humor, duhovite onelinere, jazz ritmove, obiteljsku problematiku i lijepe žene. Kristen Stewart i Jesse Eisenberg tumače zaljubljeni par kojima je život dodijelio pogrešne karte, a koji predvode razigranu glumačku ekipu u kojoj su i Blake Lively, Parker Posey i Steve Carell u priči koja narativno komforno klizi između Hollywooda i Manhattana 1930-tih godina.

– Sve ima dobrih i loših strana – nakon toliko godina u filmskoj industriji mogu reći da je mnogo više pozitivnih nego negativnih strana ovog filmskog posla. Doduše, ja nisam filmska zvijezda i nemam tih problema s kojima se one susreću. Mene ne gnjave paparazzi pa iz moje perspektive život u okružju slave i glamura i nije tako loš. Ako pak govorimo o Hollywoodu 1930-tih, to je bilo vrijeme studijskih mogula i jedan vrlo okrutan svijet glamura i novca u kojem su moć i slava bile najvažnije stvari na svijetu. Doduše, ne mislim da je danas išta drukčije, samo je igra malo izmijenila pravila i okolnosti su drukčije – kaže slavni njujorški filmaš odgovarajući na pitanje što misli o fenomenu slave o čemu (također) govori njegov film.

Woody Allen poznat je kao autor i filmaš koji se grozi natjecanja, pa tako ni »Cafe Society« nije u konkurenciji za nagrade 69. Cannesa.

– Ne vjerujem u natjecanje između umjetnika, film nije sportska kategorija. Kako neka skupina ljudi u žiriju može odlučiti koji je film bolji? Je li Matisse bolji od Picassa? Kako to odrediti? Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali uspoređivati umjetnička djela je nešto u što ne vjerujem i osobno nikada ne bih bio u žiriju. To se protivi mom zdravom razumu – kaže Allen.

»Život je komedija koju piše sadist« – jedna je od niza duhovitih rečenica u sjajnom Allenovom scenariju iza koje se krije još jedna velika tema koju njujorški filmaš secira kroz čitavu svoju karijeru.

Romantična duša

– Možete gledati na život kao na zabavan događaj, i ne kažem da nije lijep i zanimljiv, ali je i vrlo tužan, i zato je dobro da mu se možemo smijati u lice i šaliti se na njegov račun. To nam je potrebno jer što ćemo drugo? Tako nam je lakše nositi se sa svim životnim problemima, izazovima, krivnjom… život je često vrlo okrutan – zaključuje u svom prepoznatljivom stilu Woody Allen.

– Mislim da žene ne misle da sam romantičan kao Cary Grant ili Clark Gable. Ja sam za njih više jedna romantična budala, netko tko romantizira veze kao takve, ili New York kao grad. Ne znam… odrastao sam na klasičnim holivudskim filmovima i to je moja romantika. Volim raditi romantične filmove, podsjećaju me na moje djetinjstvo i odrastanje – otkriva za kraj legendarni Woody Allen.