Osorske glazbene večeri

Vlatković, Stražanac i kvartet Mozarteum oduševili virtuoznom izvedbom

Zdenko Šulc

Devčićevu podjednako melankoličnu i uznemirujuću skladbu »Lirske scene« neće biti čestih prilika čuti – ona zahtijeva ne tek glazbeno i glasovno kompetentne, nego i intenzivno predane interprete. Preksinoć ih je doista imala, što je ganuta publika osjetila i dugim, iskrenim pljeskom toplo nagradila



Ovoljetne Osorske glazbene večeri okončane su upečatljivim koncertom održanom 24. kolovoza na kojem su uz Gudački kvartet Mozarteum nastupili Radovan Vlatković na rogu i bariton Krešimir Stražanac. Na programu su bile skladbe Natka Devčića, W. A. Mozarta i P. I. Čajkovskog.


   Nastupna izvedba Gudačkog kvarteta Mozarteum – koji se diči tradicijom od 1930. godine a danas ga u sastavu vrhunskih glazbenika vodi violinist Markus Tomasi – bila je Mozartov Divertimento u D-duru (KV 136). Ljubiteljima klasične glazbe ta je skladba vjerojatno bolje poznata u originalnoj verziji za komorni gudački ansambl, no baš kvartet je forma u kojoj se kristalno jasno može isčitati i čuti Mozartova genijalnost. Kvartet Mozarteum je taj Divertimento izveo izvrsno kakav već jest – virtuozno i s poletom dražesno mekanih legata u prvom stavku, umirujuće blago u ljupkom Andanteu i radosno lepršavo u finalnom Prestu.


   W. A. Mozart je Kvintet za rog i prilagođeni sastav gudača (KV 407) skladao za prijatelja hornista, a za tog istog virtuoza na rogu, u ono vrijeme zahtjevnog instrumenta bez ventila, napisao je i sva svoja četiri koncerta za rog i orkestar. Nadjenuti izvedbi Radovana Vlatkovića epitete »briljantno« ili slično bilo bi nepotrebno fraziranje – njega treba čuti. A i može ga se na brojnim snimkama s eminentnim europskim orkestrima i komornim ansamblima.


30 godina »Lirskih scena«




Punoća i plemeniti ton, svojstvena mu elegancija i osjećaj za čarobni, pjevni Mozartov idiom u rogu, profinjeno periodno majstorstvo interpretacije – sve je to prisutno u sviranju ovog hrvatskog glazbenika – virtuoza svjetskog ugleda i proslavljenosti. (Neminovna paralela: Hrvatska sad u svijetu ima, na rogu, dostojnog nasljednika fagotista Rudolfa Klepača!)    


   »Lirske scene« hrvatskog skladatelja Natka Devčića (1914-1997) za bariton, rog i gudački kvartet skladane su na stihove tragično poginulog pjesnika Josipa Pupačića (1928-1971), a na narudžbu Daniela Marušića, legendarnog impresarija Osorskih glazbenih večeri. Praizvedene su u Osoru, dakako, 1984. godine, i to upravo s Radovanom Vlatkovićem na rogu. Djelo i izvedba su tada požnjele hvalospjevne kritike, a Radovan Vlatković je i ovom prilikom potvrdio svoj značajni doprinos uspjehu Devčićeve skladbe i njene prijemljivosti kod publike.


   »Lirske scene« su suptilni glazbeni splet širokog ugođajnog raspona, od eterične melodioznosti do tjeskobe i suspregnute drame. Uz opasku muzikologa, i na tu se skladbu može primijeniti da odražava »umijeće skladateljeva tretiranja vokalnosti i artikulacije zvuka na instrumentima« (N. Gligo), a što su bariton Krešimir Stražanac i hornist Radovan Vlatković uz gudače dojmljivo sinkronizirano prenijeli u svojim interpretacijama. U usklađenom narativu vodeću ulogu ima bariton – glas pjesnika, dakako. Krešimir Stražanac, pjevač slojevitog baritonskog timbra i jasnog izgovora, dojmljivo se u prelijevanju ugođajnih boja glazbe i stihova unosio u zahtjevnu skladateljevu atonalnu i ritmički kompliciranu strukturu uglazbljene Pupačićeve lirike.


Srodne duše


Devčićeva glazba lijepo odražava koliko su skladatelj i pjesnik srodnih duša: ambijentalnost glazbe, naime, reflektira sadržaj i ton lirike, no ta glazba ulazi i u sferu mentalnih poveznica. U tom kontekstu, Devčićeve bolne disonance mogle bi biti post facto nagovještaj slutnji zle kobi u pjesnika samog. Intrigantna je, pak, uloga roga u Devčićevoj skladbi. Rog je po prirodi svog zvuka simultano autoritativan i blag, no lako može imati upozoravajuću, čak i prijeteću dimenziju. U »Lirskim scenama« između glasa i roga nema dijaloga u konvencionalnom glazbenom smislu. Rog, kao odozgo, pomno prati i reagira na meandriranje tekstualnog sadržaja i glazbene putanje glasa, ali u čestim frazama je i samodostatan. Ako je glas sam pjesnik, nije li možda rog glas sudbine – ili glas Svevišnjega?


   Ovu Devčićevu podjednako melankoličnu i uznemirujuću skladbu neće biti čestih prilika čuti – ona zahtijeva ne tek glazbeno i glasovno kompetentne, nego i intenzivno predane interprete. Te večeri ih je doista imala, što je ganuta publika osjetila i dugim, iskrenim pljeskom toplo nagradila.


Osjećajno sviranje


Prvi gudački kvartet u D-duru (op. 11) Petra I. Čajkovskog, jedno od njegovih ranijih djela, je glazbenicima Kvarteta Mozarteum bila prigoda za samoispunjenje u iskazivanju čuvstvenosti i profinjenost njihova muziciranja. Bila je to savršeno skladno i dojmljivo izvedena glazba – od zamamne skladateljeve pjevnosti i duboke elegičnosti do slavenske rasplesane radosti. Ovo je proisteklo kako iz opojno toplog, usklađenog zvuka gudača tako i iz otmjenosti njihova muziciranja kojim su i natruhe sladunjavosti bile prekrivene koprenom nadahnute glazbene nježnosti. Slušajući tako osjećajno sviranje ionako ganutljive glazbe razumljivo je bilo zašto je stavak Andante cantabile, navodno, Lavu Tolstoju nagnao suze na oči.


   Forma i izražajne mogućnosti gudačkog kvarteta su sukus instrumentalne glazbe: sve je čisto i jasno, naizgled jednostavno, a opet – maštovitošću i vještinom skladatelja te adekvatnom izražajnošću i majstorstvom glazbenika – bujno do punih orkestralnih razmjera. Baš tako je i Kvartet Mozarteum u toplo akustičnoj Osorskoj katedrali izvodio glazbu Čajkovskog.


   Bio je to ujedno i programski prikladno osmišljen, kontempletativni rastanak s ovoljetnim Osorskim glazbenim večerima.