Kastav se prisjetio glumca i glazbenika

Večer za Raula Cecha: Điđi, ča celi ovaj šušur radi mene?

Slavica Mrkić Modrić

Filmom »Prijateli prijatelu«, u produkciji Art Filma iz Matulja, brojni su prijatelji Raula Cecha tom velikom čovjeku odali priznanje te iskazali poštovanje i ljubav progovorivši iz dubine srca



KASTAV Raul je znal volet, riječi su Meri Cech, supruge nedavno preminulog Raula Cecha, glazbenika, glumca, boćara, dobrog duha Kastva i cijelog Primorja kojima su redatelj Zoran Ventin i ekipa Art Filma iz Matulja počeli dokumentarac nazvan »Prijateli prijatelu«.


Spomenuti dokumentarac, kao i kratki humoristični igrani film »Majugi 136« u kojem glume Meri i Raul Cech, prikazani su na Crekvini, u sklopu Kastavskog kulturnog leta i u spomen prijatelju, jer kako reče Mirna Rubeša, direktorica KKL-a, cilj te kastavske večeri nazvane »Večer za Raula« bio je uz pjesmu i filmove sjetiti se sve one vedrine i pozitive kojom je Raul obasipao sve u svojoj blizini.


Za pjesmu su bile zadužene djevojke iz vokalne skupine Yamas, u kojoj pjeva i Raulova kći Ines, a u dokumentarcu koji priča o Raulu o njemu su i o prijateljstvu s njim pričali mnogi.




Naredalo se ohoho onih koji su Raula voljeli, poznavali i s njim se družili. A koliko bi ih tek bilo da su svi Raulovi prijatelji mogli »stat’ u film«, riječi su jednog od dvjestotinjak onih koji su popunili gledalište kastavske Crekvine. Bilo bi ih toliko da bi film srušio sve rekorde u minutaži, ali svi bi oni rekli isto – Raul… E, kakav je to bio čovjek!


Zauvijek ostavio dio sebe  



Onaj s velikim »č«, onaj kojemu je prijateljstvo svetinja, povjerenje nešto što se nikad ne izdaje, onaj koji svakom svojom riječju i gestom zrači dobrotom, onaj kojem ni u najtežim trenucima osmijeh nije silazio s lica.



Čovjek sa sto talenata i pet velikih ljubavi. Ljubav za obitelj, glazbu, glumu, boćanje i zavičaj. Kojim redom, teško je reći, osim da mu je obitelj uvijek bila na prvom mjestu. Sve se to dalo iščitati iz dokumentarca što je počeo slikama iz obiteljskog albuma Cechovih, a nastavio se sjećanjima Raulovih prijatelja koji su prepričavali zajedničke zgode i nezgode od Raulovog djetinjstva do prerane smrti.


Tako smo imali priliku od Raulove sestre Fabiole Staničić čuti kako je Raul svoju prvu plaću dovezao doma u kamionu. Dakako, u obliku bubnjeva, na veliku »radost« roditelja. Potom su o svirkama s Raulom pričali oni koji su s njim krenuli u glazbenu školu još kao klinci, pa oni koji su s njim svirali u prvim mladenačkim bendovima, pa družina iz »Tik-taka«, grupe kojom je Raul punih deset godina žario i palio brojnim pozornicama.


Štošta su oni ispričali što je nasmijalo Crekvinu, baš kao i Raulovi boćari, pa glumci kastavskog pučkog teatra »Istarska vila«, potom oni s kojima je Raul ispijao kavu na kastavskim terasama, od kastavskog župnika vel. Franje Jurčevića, preko Zvonka Turka i Erola Mlakara, do Janija Kukurina. I još mnogih kojima je Raul kroz ta druženja zauvijek ostavio dio sebe.


Suprug, otac, prijatelj 


 U dokumentarac je ukomponirana i snimka s Raulovog mobitela u kojoj je Raul spojio sve što se dalo spojiti, a bilo je dijelom čitava njegova života – željezničku radionicu u kojoj je radio, bubnjanje po strojevima i nepodnošljivu lakoću glume i mimike koja je Raula krasila. Uostalom, to potvrđuje i nagrada za najbolju sporednu ulogu što ju je Raul dobio na susretu amaterskih kazališta Hrvatske održanom prije nekoliko godina na Visu.



Boćari su pak rekli kako je Raul za sebe znao reći da je najbolji glumac među boćarima i najbolji boćar među glumcima. Meri je on bio najbolji suprug na svijetu, Andyju i Ines najbolji otac, a Kastavcima i svima onima koji su imali sreću prijateljevati s njim bio je prijatelj koji se nikad ne zaboravlja. Upravo ta misao proteže se kroz cijeli dokumentarac satkan od riječi, glazbe, inserata iz predstava, glazbenih spotova i filmova u kojima je Raul glumio.


Cijeli film bio je jedan veliki osmijeh, baš onakav kakav bi Raul uputio »prijatelima« da je mogao. Zasigurno je negdje gore taj osmijeh i bljesnuo, a iz pozadine punog mjeseca što je obasjavao Crekvinu kao da se čuo šapat – Điđi, ča celi ovaj šušur radi mene? Niste trebali, ma kad ste, dobro je.