IN MEMORIAM

Uz odlazak velikog Bernarda Bertoluccija: Mlad u srcu – prije i poslije revolucije

Dragan Rubeša

Foto: Reuters

Foto: Reuters

Bertolucci se predstavio kanskoj publici 2012. u invalidskim kolicima nakon svečane projekcije prekrasnog komada »Io e te«, snimljenog u jednom podrumu zbog njegove slabije pokretnosti. No »Io e te« pokazuje koliko je Bertolucci bio mlad u srcu



Zahvaljujem svim seljankama i seljacima iz Emilije Romagne koji su svojim licima, iskustvima, entuzijazmom i pjesmama bili neizostavna potpora u realizaciji mog filma – tim riječima obratio se prošlog travnja Bernardo Bertolucci publici rimskog Nuovo Cinema Sacher u dugom razgovoru s njegovim voditeljem Nannijem Morettijem u povodu svečane projekcije restaurirane kopije autorova »Novecenta«.


Tada je Bertolucci opisao svoj film kao »projekt montiran u sinergiji proze i poezije«. Bila je to njegova integralna restaurirana verzija iza koje je stajala Cineteca di Bologna, konkretnije njen mitski Laboratorio dell’Immagine Ritrovata, jer su glavešine iz holivudskog Paramounta tražile od autora da za američku distribuciju filma izbaci scene u kojima su se vijorile crvene zastave. Zasmetao ih je njihov »komunistički« diskurs.


Zato je iz filma izbačeno više od 700 kadrova. Jer bio je to film u kojem su se velike holivudske zvijezde (De Niro & Co.) sudarale sa seljacima iz »Basse« (popularni naziv za donju Padaniju). Prvi su govorili engleski, a drugi su im odgovarali parmskim i mantovanskim dijalektima. Uoči projekcije filma, Bertolucci je rekao da ga posvećuje »braći Paolu i Vittoriu«. Vittorio Taviani preminuo je tog istog travnja u kojem se dogodila rimska projekcija Bertoluccijeva restauriranog »Novecenta«. Bertolucci nas je napustio jučer, samo sedam mjeseci kasnije.


Mentor Pasolini




Prije susreta s publikom rimskog Sachera (nazvanog po »saherici« koju Moretti obožava) predstavio se kanskoj publici 2012. u invalidskim kolicima nakon svečane projekcije prekrasnog komada »Io e te«, adaptaciji istoimenog romana Nicole Ammanitija, snimljenog u jednom podrumu, budući da zbog slabije pokretnosti više nije bio u stanju snimati eksterijere i raskošne epove poput »Posljednjeg kineskog cara«. Ali »Io e te« paradoksalno pokazuje koliko je Bertolucci bio mlad u srcu. Kao da taj film priziva onu istu 1962. u kojoj je kao 21-godišnji mladac režirao svoj prvi film »La commare secca«, u kojem mu je mentor bio Pasolini. Zato se taj film može promatrati kao »velika nula« njegove buduće filmografije. Scenarij potpisuje Pasolini prema vlastitoj priči.


Potom je uslijedio »Prije revolucije«, u kojem se, kao u gotovo svim autorovim komadima, događa dominantni konflikt između »radikalnih« impulsa i pesimističnog sloma mainstreama buržujskog društva i kulture. Riječ je o filmu koji pokazuje kako je jedan 20-godišnji mladac »otkrio« marksizam i pokušao barem na trenutak promijeniti vlastiti život. Kao što je autorov idući dugometražni komad (šifra: »Partner«) bio odgovor na studentsku ’68, s Pierreom Clementijem kao inhibiranim studentom kazališne akademije koji se suočava sa svojim revolucionarnim i anarhoidnim alter egom. No koliko je prvi spomenuti film bio »klasičan«, toliko je potonji agresivno »novovalovski«, iako oba počivaju na digresijama i aluzijama.


O maslacu


Ubrzo će uslijediti autorov seminalni »Konformist«, koji se poput »Strategije pauka« bavi anatomijom talijanske fašističke prošlosti, ali i funkcionira kao jeka one-linera iz Godardova filma »Le Petit soldat«: »Doba refleksije pripada prošlosti; došlo je vrijeme za akciju«. Samo što borhesovski prosede sada zamjenjuju edipovske preokupacije karakteristične za autorov kasniji opus, s mitskim tangom Stefanie Sandrelli i Dominique Sanda. Iako će Bertolucci širim masama ostati upamćen po jednom drugom tangu, onom pariškom u kojem ostarjeli Marlon Brando vuče po podu Mariju Schneider (»Posljednji tango u Parizu«).


Jer nijedan glumac nije bio u stanju snimiti smrt vađenjem žvakaće gume iz usta tako plastično i okrutno kao što je to učinio Brando. Naravno te iste mase nisu marile za žvakaću, već za jedan komad maslaca kojim je on namazao stražnjicu svoje partnerice kao zamjenu za vazelin. O filmu se te 1972. toliko pričalo, da je riječko kino Partizan (kasniji Teatro Fenice) organizirao njegovu matineju na kojoj je dvorana pucala po šavovima (autor ovog teksta, koji je tada tek postao punoljetan, gledao ga je s ocem).


Autorove ljevičarske stavove možda najiskrenije emanira njegov emotivni doks »L’addio a Enrico Berlinguer«. A tri godine ranije autor će ih sublimirati u »Tregediji smiješnog čovjeka« s neponovljivim Ugom Tognazzijem u ulozi vlasnika tvornice sira čijeg sina otimaju teroristi. Bertolucci je često opisivao taj film kao duhovni sequel »Novecenta«, s Primom (Ugo Tognazzi) kao patetičnim nastavkom Olma (Gerard Depardieu), iako je riječ o dijalektici na relaciji marksist – kapitalist, kao refleksiji Bertoluccijeva unutarnjeg sukoba između revolucionarne i buržujske (salnonske) realnosti.


Jer Bertoluccijev opus satkan je od filmova u kojima njegovi protagonisti postaju simboli političke i psihoseksualne formule. Sve dok u »Tragediji« po prvi put nakon dugog vremena uvodi likove koji su prokleto realni u svom kaosu, s možda najemotivnijom završnicom u čitavu autorovom opusu. Onoliko emotivnom koliko je to autorov segment omnibusa »Future Reloaded« (šifra: »Scarpette rosse«), u kojem pokušava prebroditi rimski prometni i pješački kaos u svojim invalidskim kolicima.