Radu Jude

Uz novi rumunjski film u Art-kinu: Prošlost brutalno inkarnirana u sadašnjosti

Dragan Rubeša

U filmu »Ne zanima me ako u povijesti ostanemo zapisani kao barbari« u fokusu je redateljica koja na središnjem bukureštanskom trgu priprema spektakl o povijesti Rumunjske



RIJEKA – Ekstraordinarni Radu Jude, trenutačno najintrigantniji izdanak rumunjskog »novog vala«, i dalje opsesivno nastavlja tragati za izgubljenim vremenima rumunjske povijesti. Nakon što je uzviknuo »Aferim!« (»Bravo!«) i snimio monumentalni konceptualni doks »Nacija mrtvih« na pepelu Austro-Ugarske Monarhije, koji se prometnuo u krik boljševičke revolucije, autor je nanovo fokusiran na uzvik/citat. Samo što je sada u fokusu citat jednog nacionalista.


Ono što je u »Naciji mrtvih« bio rumunjski nacionalizam u orgazmičnoj fascinaciji talijanskim fašizmom i hipokrizijom režima utjelovljenim u Katoličkoj crkvi, to je u naslovu autorova najnovijeg komada citat Iona Antonescua, rumunjske varijante Ante Pavelića, koji je surađivao s nacistima. Judeov film puno duguje ostavštini Claudea Lanzmana. Samo što motiv genocida preuzima formu nepopustljvog filma u opsesivnoj potrazi za povijesnom istinom. U autorovu fokusu je redateljica koja na središnjem bukureštanskom trgu priprema spektakl o povijesti Rumunjske, u isti mah edukativan i subverzivan, vezan za epizodu masakra židovskih civila u Odesi tijekom Drugog svjetskog rata.


Banalizacija zla


Zamislimo situaciju u kojoj neka nadobudna lijeva varijanta Dolenčića na Trgu bana Jelačića pod repom njegova konja, umjesto prezentacije hrvatskih OPG-ova za korejske i ine turiste, uprizori masakr Roma i Židova u Jasenovcu. Samo što zločin nisu počinili bojnici Ante, prezime mu znate, već krvnici Antonescua, ime mu ne znate. Ili barem niste znali. Jer, Judeov prosede strogo je brechtovski. Suptilan i refleksivan u isti mah, pri čemu Jude podastire priču na više nivoa koji se reflektiraju u zrcalu. Kako to kaže jedan od njegovih protagonista: »Čitav svijet prisjeća se Hirošime, ali nitko nije snimio film »Nagasaki, mon amour«.




Poput Godarda, Jude vjeruje da film postoji da bismo o njemu razmišljali. Iako je istinski motiv filma arendtovska banalizacija horora/zla. Hipokriziju režima iz »Nacije mrtvih« sada zamjenjuje obrana i čistoća nacije. Zato nije neobično da je nakon pada Zida, Antonescu postao predmet povijesne revizije. Poratni komunisti su ga osudili i strijeljali. Ono što slijedi nešto je poput spoja Makavejeva i Žilnika, s kazališnom redateljicom kao Frljićevim klonom, koja za državni praznik inscenira igrokaz u kojem će svoj narod suočiti s vlastitim antisemitizmom, ali i antisemitizmom rumunjskih kulturnih ikona poput Ciorana i Eliadea.



U svom filmu Radu Jude, jedan od najcjenjenijih europskih redatelja današnjice, ponovo stavlja naglasak na grijehe prošlih generacija koji još uvijek opasno zagađuju društvo, te ih zaogrće u humoristično i politički britko ruho. Mnogi smatraju masovno ubojstvo Židova u Odesi 1941. početkom holokausta, a film prati kazališnu redateljicu koja shvaća da sadašnjost nije drugačija od prošlosti kad shvati da mnogi glumci odbijaju raditi s pripadnicima romske manjine.



Salutiranje fašistima


U takvoj shizofrenoj situaciji, moguće je jedino da masa orgazmički salutira fašistima. »Uhvati ga, uhvati prljavog Židova!«, ori se trgom, dok raja plješće u nacionalističkom i antisemitskom zanosu u scenama u kojima Židovi bivaju živi zapaljeni.


Pored trga kao glavnom prostoru orgije, tu je i vojni muzej s raskošnom zbirkom uniformi i oružja iz različitih povijesnih epoha, transformiran u teatralnu i ideološku konstrukciju. Iako autor pokazuje i Marianin mali intimni crnohumorni teatar. No to je i teatar u kojem prošlost biva brutalno inkarnirana u sadašnjosti nacije, koja nije u stanju ukrotiti vlastite demone. Teatar koji pokazuje grimasu čitave današnje Europe koja pokušava rehabilitirati svoje Antonescue. Teatar koji pokazuje da je povijest bila i ostala pitanje mizanascene. Što drugo reći, nego: »Aferim, Jude!«