Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
16. prosinca 2019.
"Improvizije"

UMJETNICA RODOM S PAGA, ŠIRINOM ODASVUD Ana Paška pjeva, svira, glumi - priča o životu

Foto: Denis Lovrović
Foto: Denis Lovrović
Autor:
Objavljeno: 2. svibanj 2018. u 7:42 2018-05-02T07:42:36+02:00

Ane Paška predstavila se u Cvjetnom atelieru Ide Jurjević na Trešnjevci u Zagrebu. Ida Jurjević je dramaturginja koju je život odveo put hortikulturne umjetnosti. Ane Paška je dramaturginja koju je život odveo put »Improvizija«. I tako se u cvjetnom atelieru u petak i subotu dogodila čarolija

Njeno je ime Ana Marija Fabijanić. To joj je ono, štono bi se reklo, civilno. Ona je i Ane Paška. To joj je umjetničko ime. Ona je izvođačica, glazbenica, ilustratorica, umjetnica. Rodom s Paga, širinom odasvud.  Prošli vikend predstavila je svoje »Improvizije« i to u Cvjetnom atelieru Ide Jurjević na Trešnjevci. Neobično!? I nije. Ida Jurjević je dramaturginja – po motivima njenih Facebook statusa nastala je predstava Tetara ITD »Kad-tad« – koju je život odveo put hortikulturne umjetnosti. Ane Paška je dramaturginja koju je život odveo put »Improvizija«.

Tko god je u petak navečer slušao i gledao kako Ane Paška pjeva, svira, glumi, nastupa savršeno mu je jasno da su se njih dvije morala sresti i da se u začudnoj, posve posebnoj cvjećarnici na zagrebačkoj Trešnjevci, morala dogoditi umjetnost i ove vrste.
A nije da nije neobično to kad se u cvjetnom atelieru razmaknu stolovi i donesu stolci taman da nekih dvadesetak ljudi može unutra stati. S jedne strane stolci, a s druge gitara, harmonika. Ida objašnjava kako je na Anu naletjela slučajno, za jednog njenog posve osobnog, intimnog nastupa za uzak krug ljudi.

– Moja je želja doživjeti i omogućiti drugim ljudima doživljaj stvaranja i čarolije žive izvedbe u prostoru u kojem inače živim svoja stvaranja, pitanja, žudnje i nadanja, a povremeno i napravim pokoji buketić – kazati će Jurjević.

Putovanje počinje

Publika se smjestila, malo je iza 19 sati, Ane Paška uzima harmoniku u ruke i pjeva: »Kuća je malena od kamena, oko nje nema ničeg osim puno, puno mora i jednog stabla…« Taj tren putovanje počinje. S Anom Paškom leti se visoko, pa vozi biciklom na jug, pa ljubuje, pa plače, pa opet smije. Jer, lako se naći u stihovima poput onog koji kaže: »Ja neću dati da mi život skrati, čovjek koji ne zna da je ljubav jedini moj put.« Ili, pak, onog koji veli: »Gospodine, vi tako volite rušiti proljetne snove, nakon što ste odspavali zimski san.« U sat vremena Ane Paška priča priču o životu, svom i našem, i pri tom se posve publici daje.

Takve su te »Improvizije«. Velimo Ani Paškoj kako je rasplakala pola publike, barem onaj dio njih koji je znaju od ranije. Kažu oni koji su plakali, ovo što je izvela je zapravo njen život.

Pritisak i psihoze

– To su fragmenti, dijelovi, ali zanimljivo je to što su neke stvari koje sada izvodim u glazbenom obliku, davno bile napisane. Neke pjesme sam napisala s 19 godina i izvodim ih sada s 33. Trebalo je proći toliko vremena da sazru dovoljno da ih mogu izvest, iako ih izvodim na najjednostavniji mogući način. Očito je trebalo proći neko vrijeme da to sazre kao pjesma koja bi se uopće mogla izvoditi na takav način da ona ima svoj život, odnosno ja koja iza toga stojim – kazuje Ane Paška.

Nije joj trebalo puno pa da i onaj nepoznat svijet koji je navratio u cvjećarnicu na Trešnjevci uvuče u priču. A nije taj život bio samo pjesma. Dolazak u Zagreb, nje koja je, kako veli, dijete brda i potoka, donio je život posve drugačiji. Strast, previše strasti možda, činjenica da je bila među rijetkima koji su dramaturgiju upisali odmah poslije srednje škole, pritisak, psihoze o kojoj se ne srami govoriti, pjevati. S druge pak strane, već u osnovnoj školi pohađala je glumačke radionice, u srednjoj pisala u časopisu »Spektar«, putovala, učila, zaljubila se u kazalište, u izvedbu.
– Uvijek sam osjećala sebe kao izvođača i tako se ćutim i dalje – veli.

No, odakle »maloj« s Paga potrebe da bude izvođač, da sa svojom umjetnošću ide ka ljudima.

– Idem ljudima koji me pozovu i to je ono lijepo. Voljela bih da to tako i ostane. Uvijek sam gajila nekakvo strpljenje prema izvedbi, govorila sebi »pomalo, pomalo« da stvarno bude na način na koji se ja sama sa sobom u sobi igram. Uvijek volim osjetit publiku. Danas je, recimo, bila publika takva da je bilo totalno meditativno. A zna biti i smijeha, mojih ludosti, znam otići u neku svoju vrstu igre, a to sam često radila kad sam bila mala i malo veća. Kad bih došla iz Zadra, iz srednje škole doma vikendom, otišla bi u brdo pa ovcama sve to izvodila. One bi mi bile publika – smije se Ana Paška.

Veza sa djevojčicom

Priznaje Ane Paška, otok je tu odradio puno, djetinjstvo mitsko i puno igre, neopterećeno, kućica na brdu, koze koje imaju, mama i tata koji su se voljeli, kamin, vrt, instrumenti kojima je bila okružena.
– Jedna od jačih veza u mom životu je baš ta, veza mene sa samom sobom kao djevojčicom – veli Ane Paška.

Slikovnica od pidžame

I sve je tu bilo dozvoljeno, sve je moglo, podrigivanje, glupiranje, izmišljanje jezika, sve. Sve je to tu u njenim uradcima, njenim autorskim pjesmama, pa i ta spomenuta psihoza, bitka koja je dobivena. To je ona pjesma u kojoj kaže roditeljima; ja idem na put s biciklom, ne znam kad ću se vratiti, za dva tjedna, dva mjeseca, ili dvije godine, ali ja ću se vratit zdrava.

– I stari kaže, što ti kćeri treba za put. I to je vrijedna priča. I tu se ljudi raspadnu – priča Ane Paška.
Njene »Improvizije« čini puno malih dijelova života kao takvog. No, Ana Marija Fabijanić je i, primjerice, suosnivačica kazališta »Besa«. Osnovala ga je zajedno s Maricom Grgurinović 2013. godine. Htjele su kazalište koje bi se bavilo isključivo autorskim radom. Rade i kazališni kamp, različite programe i radionice nude u kolovozu, ove godine i u Komiži i na Svecu. Tu je 2014. realizirala svoj prvi projekt koji se sastoji od predstave i knjige i zove se »Slikovnica od pidžame«.
– Knjiga je to mojih ilustracija i pjesama koje sam pisala u raznim svojim životnim fazama, odnosno u raznim pidžamama – veli.

U njoj su pjesme i njeni snovi, vizije, koji su se mahom nakon nekoliko godina i realno dogodile, poput onog kombija koji je prvo nacrtan, a onda kupljen.

Knjiga o majčinstvu

– To su crteži isprepleteni u priču. I to je sve u mene tako. U mene je ta granica između kreacije i života jako labava – jednostavno će Ana Paška.

Druga knjiga je iz 2016. godine, zove se »JaMajka Dream«, ilustrirani rukopis o majčinstvu, i »JaMajka Drema«, kazališni zvukopis o majčinstvu. Izvode zvukopis četiri izvođačice. U njemu je i pjesma o njenoj kćeri koju je i u petak izvodila. A što su onda, u dvije tri njene rečenice, zapravo Improvizije!?

– Improvizije su nekakav izvedbeni hibrid, moj vlastiti eksperiment. Ono što je bila moja namjera, i došlo je to vrijeme, je da pred publikom probam izvest ono što često radim doma i uglavnom mi uspijeva, da sjednem za klavir i nemam pojma gdje idem. I onda krene. Kreacija iz trenutka – kazuje Ane Paška.

Ane sjedne, pa svira, pa joj s glazbom dolaze riječi, pa se složi priča. Svaka »Improvizija« zapravo je unikat. Nikada one nisu iste. A izvoditi ih među cvijećem, dok prolaznici s ulice znatiželjno pokušavaju shvatiti što to unutra jest, poseban je doživljaj. Ane Pašku i njene »Improvizije« da se vidjeti u Splitu gdje studira film i video na UMAS-u, bit će je i na Visu, ali je se dade i pozvati k sebi, ugostiti baš kako je to učinila Ida Jurjević.

U Cvjetnom atelieru na Trešnjevci u petak i subotu dogodila se čarolija. Ono vino Matković, ono vino s pričom bilo je ona logična dodana vrijednost prije nego se krenulo doma, bolji, veseliji, sada već posve uvjeren kako itekako ima smisla baš sve. Valja samo imati bicikl i imati nekog tko će te prije puta, poput Aninog oca, pitati: »Što ti za put treba?«

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.