Foto: Denis Lovrović
Ane Paška predstavila se u Cvjetnom atelieru Ide Jurjević na Trešnjevci u Zagrebu. Ida Jurjević je dramaturginja koju je život odveo put hortikulturne umjetnosti. Ane Paška je dramaturginja koju je život odveo put »Improvizija«. I tako se u cvjetnom atelieru u petak i subotu dogodila čarolija
Njeno je ime Ana Marija Fabijanić. To joj je ono, štono bi se reklo, civilno. Ona je i Ane Paška. To joj je umjetničko ime. Ona je izvođačica, glazbenica, ilustratorica, umjetnica. Rodom s Paga, širinom odasvud. Prošli vikend predstavila je svoje »Improvizije« i to u Cvjetnom atelieru Ide Jurjević na Trešnjevci. Neobično!? I nije. Ida Jurjević je dramaturginja – po motivima njenih Facebook statusa nastala je predstava Tetara ITD »Kad-tad« – koju je život odveo put hortikulturne umjetnosti. Ane Paška je dramaturginja koju je život odveo put »Improvizija«.
– Moja je želja doživjeti i omogućiti drugim ljudima doživljaj stvaranja i čarolije žive izvedbe u prostoru u kojem inače živim svoja stvaranja, pitanja, žudnje i nadanja, a povremeno i napravim pokoji buketić – kazati će Jurjević.
Putovanje počinje
Publika se smjestila, malo je iza 19 sati, Ane Paška uzima harmoniku u ruke i pjeva: »Kuća je malena od kamena, oko nje nema ničeg osim puno, puno mora i jednog stabla…« Taj tren putovanje počinje. S Anom Paškom leti se visoko, pa vozi biciklom na jug, pa ljubuje, pa plače, pa opet smije. Jer, lako se naći u stihovima poput onog koji kaže: »Ja neću dati da mi život skrati, čovjek koji ne zna da je ljubav jedini moj put.« Ili, pak, onog koji veli: »Gospodine, vi tako volite rušiti proljetne snove, nakon što ste odspavali zimski san.« U sat vremena Ane Paška priča priču o životu, svom i našem, i pri tom se posve publici daje.
Takve su te »Improvizije«. Velimo Ani Paškoj kako je rasplakala pola publike, barem onaj dio njih koji je znaju od ranije. Kažu oni koji su plakali, ovo što je izvela je zapravo njen život.
Pritisak i psihoze
– To su fragmenti, dijelovi, ali zanimljivo je to što su neke stvari koje sada izvodim u glazbenom obliku, davno bile napisane. Neke pjesme sam napisala s 19 godina i izvodim ih sada s 33. Trebalo je proći toliko vremena da sazru dovoljno da ih mogu izvest, iako ih izvodim na najjednostavniji mogući način. Očito je trebalo proći neko vrijeme da to sazre kao pjesma koja bi se uopće mogla izvoditi na takav način da ona ima svoj život, odnosno ja koja iza toga stojim – kazuje Ane Paška.
No, odakle »maloj« s Paga potrebe da bude izvođač, da sa svojom umjetnošću ide ka ljudima.
– Idem ljudima koji me pozovu i to je ono lijepo. Voljela bih da to tako i ostane. Uvijek sam gajila nekakvo strpljenje prema izvedbi, govorila sebi »pomalo, pomalo« da stvarno bude na način na koji se ja sama sa sobom u sobi igram. Uvijek volim osjetit publiku. Danas je, recimo, bila publika takva da je bilo totalno meditativno. A zna biti i smijeha, mojih ludosti, znam otići u neku svoju vrstu igre, a to sam često radila kad sam bila mala i malo veća. Kad bih došla iz Zadra, iz srednje škole doma vikendom, otišla bi u brdo pa ovcama sve to izvodila. One bi mi bile publika – smije se Ana Paška.
Slikovnica od pidžame
I sve je tu bilo dozvoljeno, sve je moglo, podrigivanje, glupiranje, izmišljanje jezika, sve. Sve je to tu u njenim uradcima, njenim autorskim pjesmama, pa i ta spomenuta psihoza, bitka koja je dobivena. To je ona pjesma u kojoj kaže roditeljima; ja idem na put s biciklom, ne znam kad ću se vratiti, za dva tjedna, dva mjeseca, ili dvije godine, ali ja ću se vratit zdrava.
U njoj su pjesme i njeni snovi, vizije, koji su se mahom nakon nekoliko godina i realno dogodile, poput onog kombija koji je prvo nacrtan, a onda kupljen.
Knjiga o majčinstvu
– To su crteži isprepleteni u priču. I to je sve u mene tako. U mene je ta granica između kreacije i života jako labava – jednostavno će Ana Paška.
Druga knjiga je iz 2016. godine, zove se »JaMajka Dream«, ilustrirani rukopis o majčinstvu, i »JaMajka Drema«, kazališni zvukopis o majčinstvu. Izvode zvukopis četiri izvođačice. U njemu je i pjesma o njenoj kćeri koju je i u petak izvodila. A što su onda, u dvije tri njene rečenice, zapravo Improvizije!?
– Improvizije su nekakav izvedbeni hibrid, moj vlastiti eksperiment. Ono što je bila moja namjera, i došlo je to vrijeme, je da pred publikom probam izvest ono što često radim doma i uglavnom mi uspijeva, da sjednem za klavir i nemam pojma gdje idem. I onda krene. Kreacija iz trenutka – kazuje Ane Paška.
Ane sjedne, pa svira, pa joj s glazbom dolaze riječi, pa se složi priča. Svaka »Improvizija« zapravo je unikat. Nikada one nisu iste. A izvoditi ih među cvijećem, dok prolaznici s ulice znatiželjno pokušavaju shvatiti što to unutra jest, poseban je doživljaj. Ane Pašku i njene »Improvizije« da se vidjeti u Splitu gdje studira film i video na UMAS-u, bit će je i na Visu, ali je se dade i pozvati k sebi, ugostiti baš kako je to učinila Ida Jurjević.
U Cvjetnom atelieru na Trešnjevci u petak i subotu dogodila se čarolija. Ono vino Matković, ono vino s pričom bilo je ona logična dodana vrijednost prije nego se krenulo doma, bolji, veseliji, sada već posve uvjeren kako itekako ima smisla baš sve. Valja samo imati bicikl i imati nekog tko će te prije puta, poput Aninog oca, pitati: »Što ti za put treba?«
