RIJEKA Suočavamo li se s gubitkom kolektivnog audiovizualnog pamćenja? Umire li film ili se tek mijenja? Što će se u eri »digitalne revolucije« dogoditi sa slikama i sjećanjima kad oni više ne budu imali analogno, fizičko prisustvo? Koliko dugo će nam podaci ostati čitljivi i dostupni u toj digitalnoj Noinoj arki? To su samo neka od pitanja kojima se bavi impresivni filmski esej »Cinema Futures« (Budućnost filma) Austrijanca Michaela Palma, kojim se u srijedu, 4. listopada u riječkom Art-kinu otvara već tradicionalno gostovanje netom okončanog zagrebačkog Internacionalnog festivala eksperimentalnog filma i videa, poznatijeg kao 25FPS.

Na ta pitanja pokušavaju odgovoriti njegovi brojni sugovornici, čiji se odabir kreće u rasponu od sineasta i kuratora do povjesničara i inženjera, od Martina Scorsesea i Apichatponga Weerasethakula do Davida Bordwella i Christophera Nolana, ali i prema nekim poznatim licima koja su već gostovala u Art-kinu u nekim drugim programima, poput Nicole Brenez i Jacquesa Rancierea. No Palmov doks ne počiva na nostalgiji, iako se u njemu ukazuje i neizostavna figura dobrog starog kinooperatera, već na ljubavi prema filmu. Uostalom, i sam 25FPS je jedna od rijetkih festivalskih priredbi na ovim prostorima koja sustavno koristi 16mm i 35mm format slike.

»Flower power«

Za razliku od drugih festivala, 25FPS je specifičan i po tome što svaki član njegova tročlanog glavnog žirija odabire svoj omiljeni film kojem se dodjeljuje Grand Prix. Tako će riječka publika već idući dan u programu »Best Of« vidjeti dva od tri nagrađena filma – »Flores« Jorgea Jacomea i »Foaje« Ismaela Bahrija. Jacomeov senzualni komad priziva duhove »Kudzu loze« (Kudzu Vine) Josha Gibsona koji je prije četiri godine osvojio nagradu međunarodnog žirija Zagrebdoxa.

Samo što nekontrolirano bujanje loze iz njegova naziva, poznatije i kao Pueraria lobata, koja je progutala američki Jug, sada zamjenjuje eksplozija hortenzija na Azorima kroz koje se probijaju dvojica mladih vojnika. To isto tumaranje postaje nostalgična i politička (homo)erotska refleksija o teritorijalnoj pripadnosti i identitetu. No dok Gibson koristi vintage crno-bijelu fotografiju, Jacome igra na ljubičasto-plavi kolorit. Čisti »flower power« u doslovnom smislu, koji bi se jako svidio i Genetu (imamo tu i našu Gospu od hortenzija) i Davidu LaChapelleu.

Pulsirajuća praznina

I autor koji stoji iza drugog festivalskog Grand Prixa, etablirani Fern Silva, već je koristio slične motive u kojima su biljke progutale njegove interijere (šifra: »Wayward Fronds«), iako njegov najnoviji komad »Stražari« uz divlje travke promatra napuštene zgrade, cestovna odmorišta i podzemne labirinte. Negov krajnji antipod je Bahrijev »Foaje«, u kojem pulsirajuću prazninu bijelog platna/ekrana ispunjavaju glasovi ljudi koji pristupaju snimatelju (policajac, fotograf-amater, znatiželjni prolaznik, skupina mladića) i ispituju ga što radi.

Riječka publika vidjet će i film Davora Savincentija »Skoro ništa: I dalje noć«, koji je osvojio nagradu Žirija kritike, te »Mirotvorca«, kojem je isti dodijeljio Posebnu nagradu, ali i »Gumirani čelik« Lawrencea Abu Hamdana, koji je proglašen najboljim prema glasanju publike. Hamdan nije samo umjetnik već se bavi i forenzičkom audioanalizom. Tako je njegov komad rezultat autorove analize audiodatoteka sa snimkama pucnjeva koji su usmrtili dvojicu Palestinaca na Zapadnoj obali, dokazavši da su žrtve nastradale od pravih metaka, a ne onih gumenih